Artur Rembo
Zora
Poljubih letnju zoru.
Ništa se još ne micaše na pročelju dvorca. Voda beše mrtva. Senovita polja ne napuštahu poljsku stazu. Iđah, budeći pri svakom koraku po živ i mlak dah; dragulji pogledaše, krila nečujno uzleteše. Prvi čin beše neki cvet što mi reče svoje ime, na puteljku već punom svežeg i bledog sjaja.
Nasmejah se plavom vodopadu koji, razbarušen, stremljaše kroz jele: na rasrebrenom vrhu, prepoznah boginju.
Podigoh tada velove, jedan za drugim. U drvoredu, mašući rukama. Ravnicom, gde je potkazah petlu. Sred grada, ona bežaše između zvonika i kubeta, a ja gonjah, trčeći kao prosjak po mramornom keju.
Nad putom, blizu lovorove šume, opasah je njenim zgomilanim velovima, i osetih malčice njeno golemo telo. Zora i dete padoše podno šume.
U času prenuća beše podne.
Večnost
Nađosmo opet – Kog?
Pa Večnost izgubljenu.
To su mora što krenu
Sa vatrom sunčevom.
Stažarska moja dušo,
Promrmljajmo priznanje
O ništavilu noći
I o ognju danjem.
Sad spona ljudskih mnjenja
I opštih oduševljenja
Na tebi više nema,
I ti letiš prema.
Jer, satenska žeravice,
Nestrpljenje smiri
Jedino ona Dužnost
Što se iz tebe širi.
Tu orietur pada,
Tu više nade nema.
Strpljenje, nauk vlada,
Muka se samo sprema.
Nađosmo opet – Kog?
Pa Večnost izgubljenu.
To su mora što krenu
Sa vatrom sunčevom.