Jump to content

Lou

Iskreni članovi
  • Posts

    16302
  • Joined

  • Last visited

  • Days Won

    19

Posts posted by Lou

  1. Kontam ja da ti želiš da ti se ušunja nešto drugo da bi dokazao umišljenu poentu, ali se to neće desiti.

     

    Jebi ga, kontam ja da je tebi zabavno, ali je solidno tužno kada pišeš na svakih deset dana samo sa namerom da prozivaš ili smaraš ili kako to već ko želi da nazove, to više nije samo dosada u životu

  2. Može se reći za svakog (neplaćenog) moderatora internet foruma, tu nema priče.

     

    No, kada sam jutros došao, setih se da arhiviramo teme deset dana nakon održavanja svirke, tako da su dve teme letele. Naravno, nisi primetio premeštanje druge, nego si video šta si hteo ili očekivao. ;)

  3. Red bi bio da bacim koju reč ovde, budući da sam video bend koji je bio na vrhu moje must-see-live liste.

     

    Nakon predgrupe koja je odradila dobar posao zagrevanja publike, sa razglasa kreće umirujuća sitarska muzika, nasuprot dumčini koja je išla na samom početku (Electric Wizard i srodna ekipa). Kompletan bend, sa izuzetkom Atile, izlazi na binu, te sami nameštaju instrumente i opremu, obučeni svakodnevno metalski. To traje petnaestak minuta, nakon čega odlaze sa bine i nema ih do dvadesetpet minuta nakon vremena predviđenog za početak svirke. Taj dodatni period koriste da se iza takmiče u puštanju dima - makar sam tako zamišljao situaciju, jer ne znam ko pri čistoj svesti i zdravoj pameti može da suče onu magluštinu i da mu nikada ne bude dosta. Rekao bih da je odlična ventilacija kluba bila problem, videlo se kako se dim vije ka zadnjem delu gde su se nalazila i otvorena vrata.

     

    Elem, kada su propisno zadimili, uključuju se crvena svetla i Atila, obučen u crnu odoru, malo složeniju od one koje furaju kolege iz benda, sporo hoda do mikrofona i počinje da baca mađije. Sa prvim slogom su utihnuli svi koji su do tada pričom prekraćivali vreme, jer, realno, protiv onoga se ne može. U nekim intervjuima sam pročitao da je Atila upravo zbog ove ekipe počeo da uzima časove i vežba različite tehnike pevanja, tako da njegove vokalne sposobnosti i snaga glasnih žica u ovom okruženju dolaze do punog izražaja. Od sporog recitovanja do napevavanja i ubacivanja pokojeg trenutka grlenog pevanja, gradi atmosferu i sve više maše rukama na način koji mogu da opišem samo kao povlačenje i skupljanje duša iz etra, kao da nešto traži i kopa iz Stiksa.

     

    Ne mogu da ocenim koliko je to trajalo, makar petnaest minuta. Nakon toga, četiri prilike u crnim odorama se, jednako sporo kao Atila na početku, kreću ka svojim mestima i započinju - kako drugačije opisati ovo nego rečju - ritual. Kao što je Atila uvodio publiku, tako se ostatak uključuje, postepeno, bez žurbe, bez naglih upada. Odatle, nisam siguran šta se sve dešavalo. Zvuk takvog intenziteta jednostavno obuzima, a kada se uklopi sa vizuelnim aspektom na ovaj način, nema mesta za mnogo razmišljanja. Čuo sam poznate delove u drugačijim izvedbama, rastegnute deonice, kombinaciju dve gitare i dva sintisajzera koji se preklapaju i dopunjuju u nekim delovima više nego na albumu... bilo je trenutaka specifičnih za bend u kojima iz sviranja više uporednih deonica sve preraste u jednu veliku oscilaciju, kada odluče da sviraju istu stvar ili da se poklope u oktavama - tada se i sȃm pod ritmično ljuljao pod stopalima.

     

    Kako su se smenjivali delovi nastupa - budući da su se sastojali iz jasno drugačijih, ali odlično povezanih celina, tako se, zahvaljujući kombinacijama svetla i dima, menjao izgled bine, svaki put u duhu sa trenutnim muzičkim osećajem. Ispod Atile je postojala dodatna mašina za dim koja... šta znam, igrali ste Warcraft, zamislite akolita u sred magle, to je taj doživljaj, samo što osećaj kraja sveta ne prestaje. Jedan od najupečatljivijih izgleda bine je bio kada je sve bilo prepuno dima, toliko da se videla samo sredina iste, Atila koji stoji napred sa raširenim rukama, dok crvena svetla statički kroz dim stvaraju osećaj nuklearne katastrofe na Marsu. Tada je jasno koliko ovaj bend ulaže vremena u sitnice i vizuelni doživljaj. Ne postoji reč "tezga".

     

    U sat i četrdesetpet minuta ovoga, retko ko je progovorio ijednu reč, uglavnom devojke koje su svojim momcima davale do znanja da će biti iza, u zadnjem delu kluba. Ljudi koji su odlučili da se prave pametni su povijali glave i pritiskali uši prstima svaki put kada bi nastale oscilacije koje sam pomenuo gore. Neka ekipa pred binom je, koliko sam mogao da vidim, ispratila sve bez čepića, što znači da je strah od gluhosti i tinitusa odavno zamenjen gluhošču i tinitusom.

     

    Kako je koncert odmicao, tako se i broj muzičara na bini menjao, shodno zahtevima deonica. Prvo je gitarski duo, nakon uvodnog zajedničkog pojavljivanja, prepustio binu Atili, Stiv Muru i gospodinu po imenu - neću pokušavati da stavim ovo ni u padež ni da prenesem u srpski jezik - TOS Nieuwenhuizen. Kasnije se događalo da je Atila izlazio sa bine na dvadesetak minuta, pa da udarni dvojac dronuje konkretnije rifove kao prelaz u sledeći deo nastupa (jedina slabija tačka, što se mene tiče, mada može biti i da je bol u leđima koji vučem rekao svoje baš u tom trenutku, te mi odvlačio pažnju i onemogućio dotadašnju potpunu posvećenost zvuku i zbivanju na bini), sve dok se nisu svi ponovo našli zajedno i u još dvadesetak minuta doveli (ne priveli) koncert kraju. Atila je tada izašao u kostimu od ogledala i razmahao se, vrteo se, pravio gomilu pokreta da bi postigao što više odbijanja svetla kroz jenjavajući dim. Ne znam ko je od dvojice genijalaca bio levo, a ko desno, ali onaj sa moje leve strane u poslednjih pet minuta diže gitaru ka plafonu, proizvodeći feedback, produžavajući drone, i odlučuje da je kabl na plafonu iznad njega prava stvar da okači gitaru koristeći čivije. Radi to polako, usporenije nego išta što je uradio te večeri i uspeva, ne spušta pogled sa nje, a ruke sklanja i sklapa ih pred sobom, klanjajući se instrumentu. Desni nije mnogo kasnio sa evidencijom dešavanja, te je uradio isto.

     

    Još koji minut ogromnog talasa zvuka (klanjanje ne prestaje) i svi se očito spremaju za kraj. Greg i Stiven prilaze svojim pojačalima, ceo bend čeka trenutak i nakon zajedničkog pogleda koji traje desetak sekundi isključuju sve odjednom. Ostaje samo sekunda tišine i onda počinje jedan od najjačih aplauza koji sam čuo. Prošlo je neko vreme dok se nisam setio da izvadim čepiće i tek tada sam shvatio da aplauz upravo jeste bio najjači do sada, ništa slično nisam čuo u životu. Bend skida kapuljače i prilazi ivici bine, Atila iza njih brzo svlači kostim i ostaje znojav u farmerkama i majici bez rukava (što pokazuje koliko je njegova uloga fizički zahtevna), svi polako prilaze jedni drugima, sada pod punim belim svetlom i bez dima i grle se, kao da su zajedno nešto proživeli i izgurali kraj. Shvatam koliko se ovi ljudi žrtvuju zarad umetnosti i ježim se, od svega što se dogodilo te večeri. Neponovljivo iskustvo.

     

     

    tl;dr

    Sunn O))) vas poseduje

  4. Koje zapušavanje usta jedačima govana.

     

    Vrhunski intervju, ne toliko zbog pitanja, nego zbog samog Blejka koji je dao sve od sebe ne bi li razjasnio situaciju, pritom nudeći uvid u to šta heroin "pruža".

  5. Ubiše momci.

     

    Napred je bilo malo bučnije nego što bi trebalo da bude, vidim da se ovde priča isto što i tamo nakon svirke o kakvoći zvuka u zadnjem delu kluba. Ništa strašno, doduše, a i onako mi se nije mrdalo, uhvatio sam lep ugao. :D Svakako su pobedili ekipu koja priča, kontam da je u pitanju bila ista (niža) vrsta, a možda i ista grupa ljudi koji su onomad u "Ciklonu" ujebali svaki tihi trenutak svirke - sada nisu uspeli da se probiju kroz težinu zvuka.

     

    I prekratko je, bre, bilo, sat i dvanaest minuta sa bisom. :no:

     

    Pozdrav za ekipu, znate ko ste, lepo smo se družili.

     

    Vole, šta uradi.

×
×
  • Create New...