Jump to content

Knjizevni Pravci


Ater Angelus

Recommended Posts

  • Replies 78
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

hm... pa dadaizam u knjizevnosti je postojao, cak je tu osnovno i stvoren (mada je po onoj definiciji koju sam dala a i po manifestu dadaizma mnogo sto sta moze ubrojati u dadaizam sto ne pripada istom). nisam se bas ubila od trazenja, ali na netu nisam uspela da nadjem nista od dadaistickih textova. mada, ne verujem ni da ih ima, naprosto, oni su forsirali instant-tvorevine koje bi bilo besmisleno zapisivati i cuvati (da li bi neko naknadno hteo da chita izmesane reci iz nekog novinskog clanka, zamisli da to stoji u citanci icon_smile.gif )

meni deluje ok da se u temu ukljuce i druge umetnosti osim literarne (od reci knjizevnost mi se pukeface.gif ), ali Aresen je ovde glavni icon_biggrin.gif

 

da, takodje ne znam da li spada ovde, ali pripremam jedan text o tome da li je umetnichko delo (nezavisno od pravca, ali ce se konkretno odnositi na Poa) rezultat izliva pishchevih misli i emocija, znaci ispovednog karaktera ili srachunata konstrukcija koja za cilj ima neki utisak kod publike a ne sam stvaralachki chin i expresiju autorove lichnosti

Share this post


Link to post
Share on other sites

da, takodje ne znam da li spada ovde, ali pripremam jedan text o tome da li je umetnichko delo (nezavisno od pravca, ali ce se konkretno odnositi na Poa) rezultat izliva pishchevih misli i emocija, znaci ispovednog karaktera ili srachunata konstrukcija koja za cilj ima neki utisak kod publike a ne sam stvaralachki chin i expresiju autorove lichnosti

Uh... Heavy, ali i vrlo interesantna tema za razradu... Ti bash imash puno vremena na raspolaganju...

Share this post


Link to post
Share on other sites

da, takodje ne znam da li spada ovde, ali pripremam jedan text o tome da li je umetnichko delo (nezavisno od pravca, ali ce se konkretno odnositi na Poa) rezultat izliva pishchevih misli i emocija, znaci ispovednog karaktera ili srachunata konstrukcija koja za cilj ima neki utisak kod publike a ne sam stvaralachki chin i expresiju autorove lichnosti

Pa u pitanju su obe stvari. Od autora do autora i od dela do dela izrazenost jedne u odnosu na drugu varira, naravno, ali mislim da bi glupo bilo reci da je u pitanju samo jedna od te dve stvari.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pa u pitanju su obe stvari. Od autora do autora i od dela do dela izrazenost jedne u odnosu na drugu varira, naravno, ali mislim da bi glupo bilo reci da je u pitanju samo jedna od te dve stvari.

Hvala sto si urpopastio diskusiju pre nego sto je i pocela i napisao ono sto je treblo da bude MOJ zakljucak icon_mad.gif ali tek posle opsezne elaboracije.(tj uzmimo citirani post za moj zavrsni stav)

Ok, posto sada imamo zakljucak ja cu samo ukratko izneti ono o cemu se radi. U stvari, radi se o shvatanjima E. A. Poea o ovom pitanju tj o njegovom objasnjenju kako je nastao “The Raven” (sto se zove autopoeticki text ili explicitna poetika tj kad pisac sam pishe o svojim delima). Radi se o clanku pod nazivom “The Philosophy Of Composition” koji ima 8 strana i bio bi cist sadizam paste-ovati ga ovde, a osim toga isti sadrzi i izvesne delove koji su razumljivi samo “uze strucnim” citaocima i krajnje nezanimljivi normalnim ljudima. Zato, ko ima zelju i entuzijazam da ga cita: http://bau2.uibk.ac.at/sg/poe/works/criticis/philos.html

Ovde cu samo pokusati da izvucem ono sto je poenta onoga sto je mene zainteresovalo u tom radu:

Mislim da nisam jedina koja je zaista imala utisak da je Po, u zalosti za svojom zenom, sedeo jedne noci sam, u nekoj velikoj sobi-biblioteci pored kamina, onda seo za ogroman pisaci sto i napisao u jednom dahu “The Raven” kao odraz svojih trenutnih osecanja.

Ali u datom textu (The Philosophy Of Composition), Po kaze nesto sasvim suprotno: svako delo, pa i ovo, je rezultat prethodnog planiranja i projektovanja, razvijanja nacrta koji od pocetne skice daje delo:“It is my design to render it manifest that no one point in its composition is referable either to accident or intuition- that the work proceeded step by step, to its completion, with the precision and rigid consequence of a mathematical problem”Prvo je naprosto odlucio da napise nekakvu pesmu. Koja ce ostaviti jak utisak.i krenuo od toga koje duzine bi ona mogla biti. Nasao je da je 108 stihova najbolja duzina da se razradi tema a da ne bude predugacka (za mene potpuni shok- zar nije bilo ocekivano da ce da pishe dok ne kaze ono sto je imao pa koliko to ispadne dugachko znace se tek na kraju).

Onda je birao temu: “I should be carried too far out of my immediate topic were I to demonstrate a point upon which I have repeatedly insisted, and which, with the poetical, stands not in the slightest need of demonstration- the point, I mean, that Beauty is the sole legitimate province of the poem. A few words, however, in elucidation of my real meaning, which some of my friends have evinced a disposition to misrepresent. That pleasure which is at once the most intense, the most elevating, and the most pure is, I believe, found in the contemplation of the beautiful. When, indeed, men speak of Beauty, they mean, precisely, not a quality, as is supposed, but an effect- they refer, in short, just to that intense and pure elevation of soul- not of intellect, or of heart- upon which I have commented, and which is experienced in consequence of contemplating the "beautiful." Now I designate Beauty as the province of the poem, merely because it is an obvious rule of Art that effects should be made to spring from direct causes- that objects should be attained through means best adapted for their attainment- no one as yet having been weak enough to deny that the peculiar elevation alluded to is most readily attained in the poem. Now the object Truth, or the satisfaction of the intellect, and the object Passion, or the excitement of the heart, are, although attainable to a certain extent in poetry, far more readily attainable in prose. Truth, in fact, demands a precision, and Passion, a homeliness (the truly passionate will comprehend me), which are absolutely antagonistic to that Beauty which, I maintain, is the excitement or pleasurable elevation of the soul. It by no means follows, from anything here said, that passion, or even truth, may not be introduced, and even profitably introduced, into a poem for they may serve in elucidation, or aid the general effect, as do discords in music, by contrast- but the true artist will always contrive, first, to tone them into proper subservience to the predominant aim, and, secondly, to enveil them, as far as possible, in that Beauty which is the atmosphere and the essence of the poem.

Regarding, then, Beauty as my province, my next question referred to the tone of its highest manifestation- and all experience has shown that this tone is one of sadness. Beauty of whatever kind in its supreme development invariably excites the sensitive soul to tears. Melancholy is thus the most legitimate of all the poetical tones”

Znachi, odredjena je prvo duzina, zatim tema i ton, a onda i neka “materijalna” tachka oko koje ce se graditi pesma, kao metalna armatura oko koje se stavljaju cigle i pravi beton. To je bio refren koji pri tom daje ritam svojim ponavljanjem i koji mora da bude u skladu sa tonom pesme i da podeseca na njenu tezinu. Dakle “nevermore”

Zatim nachin izlaganja: Monolog bi bio jako jednolican, a ubacivanje drugog govornika bi poremetilo koncept samoce. Zato je trebalo ubaciti nekog neljdudksog govornika (prvo je u opciji bio papagaj!). naravno, gavran je bio bolji izbor jer odgovara atmosferi.

Tako je utvrdjen i nachin izlaganja-dijalog sa gavranom.

A konkretna tema nije licno osecanje, vec sracunat motiv smrti koji “udara na emocije citalaca”: “Now, never losing sight of the object- supremeness or perfection at all points, I asked myself- "Of all melancholy topics what, according to the universal understanding of mankind, is the most melancholy?" Death, was the obvious reply. "And when," I said, "is this most melancholy of topics most poetical?" From what I have already explained at some length the answer here also is obvious- "When it most closely allies itself to Beauty: the death then of a beautiful woman is unquestionably the most poetical topic in the world, and equally is it beyond doubt that the lips best suited for such topic are those of a bereaved lover(…)I first established in my mind the climax or concluding query- that query to which "Nevermore" should be in the last place an answer- that query in reply to which this word "Nevermore" should involve the utmost conceivable amount of sorrow and despair.”

Na dalje se izlaze nadugachko objasnjenje o metrici, filolosko versifikaciono zatupljivanje o rasporedu akcenata u rechima i ostale stilske karakteristike (figre: kontrasti, klimaksi…) zasto bas ponoc i zasto oluja…

Dakle, koliko god ta pesma delovala upecatljivo i koherentno i, na kraju krajeva, iskreno to je samo jako pazljivo napravljena konstrukcija.

…ili za one koji ne zele da veruju u to (kao ja) ostaje da tvrde da je osim svega ovoga postojao ipak i lichni motiv (a to se uz neki prosecan silogizam i malo psihologije moze dokazati) bez koga ova kostrukcija ne bi tako dobro izgledala. Naravno, preporuka je da se takvi dokazi ne iznose profesorima na Filoloskom fakultetu jer ih isti veoma ne vole kao i bilo koje licno misljenje pogotovo ako imate validne dokaze i obrazlozenja za njih wallbash.gif

 

 

Ovaj text je (meni) zanimljiv jos po necemu… veoma mi lici na odredjene momente “montaze” gothic subkulture ili pokreta ili kako god to nazvali… razoblichuje neke pojave sa kojima se stalno sudaramo…i na neki nacin govori kako je, degeneracijom ovakvog postupka, nastala poplava “gothice’, patetike i svega ostalog sto obuhvata ono genijalno uputstvo za pisanje tuznih pesama ( This Lonely Path of Sorrow I’m Walking Every Day)

Edited by Ater Angelus

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pa u pitanju su obe stvari. Od autora do autora i od dela do dela izrazenost jedne u odnosu na drugu varira, naravno, ali mislim da bi glupo bilo reci da je u pitanju samo jedna od te dve stvari.

jos malo da prosirim ovo: ne postoji uchena umetnost tj nigde neces nauciti da budes umetnik. ali ima stvari koje moraju da se nauche pre nego sto neko pokusa da stvara umetnost. najbolju definiciju toga sam cula pre tri godine, kada sam, sticajem cudnih okolnosti, pricala sa jednim profesorom pozorisne rezije sa FDU-a koji mi je rekao odprilike ovo: “ovde vas niko nece nauciti da pravite umetnost. u stvari, to se ne uchi. ovaj fakultet greskom ima u nazivu rec ‘umetnost’. sve sto vas mogu nauchiti je zanat. kako napraviti predstavu, tehnichki. pre toga vi mi morate doneti znanje od koga se pocinje, ja cu vas od toga nauciti zanatu i to je kraj. na vama je ako uspete, mozda jednog dana da na sve to nadgradite umetnost, ali do toga mozete jedino sami da dodjete. tome vas niko ne moze nauciti”

to je najbolja definicija koju sam cula icon_da.gif

 

*ovo je bilo u funkciji mog objasnjenja da je znanje neophodno za "montazu" dela tj namerno izazivanje nekog efekta kod primaoca dela (posto govorim o svim umetnostima)ali da je neophodna i inspiracija tj ono "nesto" sto nema naziv i sto se ne radi svesno i sto dodje samo od sebe i da tek kada se to spoji dobija se 'umetnost'

Edited by Ater Angelus

Share this post


Link to post
Share on other sites

ubice me, ubice me... znam... kraj je blizu icon_uhoh.gif I'm scared, I'm so scared icon_uhoh.gif (u kontextu zatrpavanja teme mojim postovima icon_mrgreen.gificon_smile.gif, ali sta da radim kad je tema iz moje struke icon_mrgreen.gif )

 

elem,

E sad mi neshto pade na pamet... Zar postoji dadaizam u knjizevnosti? Ili ova tema ukljuchuje i umetnichke prave u slikarstvu, vajarstvu itd.?

 

 

vid' 'vako, ipak sam iskopala sajt na kome postoje neke dadaisticke literarne tvorevine(doduse, sve je na meni nepoznatim jezicima icon_confused.gif ), pa koga zanima... meni te pesme na izgled (jer mogu samo "likovno" da ih posmatram posto date jezike ne znam) deluju prilicno standardno: pristojno razdeljene u strofe, rekla bih da ima i nekog ritma... ali kao sto rekoh nista ne razumem pa ko ce ga znati sta tu pise icon_uhoh.gif

elem, na istom sajtu se nalazi i dosta radova iz oblasti likovnih umetnosti i teorijskih textova, istorijat, biografije... u svakom slucaju najkompletniji sajt o dadaizmu koji sam iskopala (sto je najbitnije, sve osim tih literarnih tvorevina je na engleskom icon_biggrin.gif )

dakle, koga interesuje: http://www.peak.org/~dadaist/English/Graphics/index.html

Edited by Ater Angelus

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nisam ja nalozen na dadaizam toliko, nego sam samo pitao, poshto jedino shto znam o tome spada u domen ne-knjizevnosti.

 

Bila je pre odredjenog vremena u Domu omladine tribina posvecena Pou, da si bila, mozda bi imala par stvari da im kazesh icon_biggrin.gif Nisu neshto posebno odradili zadatak prezentovanja, bilo je prilichno smor. Jedino shto sam zapamtio je da je voleo da prorachunava i da se zeza shifrovanjem pa je svashta radio u svojim delima, pravio kojekakve zavrzlame itd.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ja u potpunosti podrzavam potupak pisanja pesme kakav je Po opisao u onom tekstu.Oduvek sam se nadao da pesnici pisu pesme na taj nacin.Primamljivije mi je da pesnik malo sedne i razmisli pa sracunato baci reci na papir, nego da

uzme flasu burbona i na pun mesec skokne do obliznjeg groblja gde ce se

sedeci medju ljiljanima nadati da ce njegova alkoholisana podsvest koristeci

okruzenje kao katalizator stvoriti tr00 remel-delo.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Slazem se sa tobom za te pijane penike, ali ne znam, to prorachunato mi je malo bezveze... Gde je tu umetnost? To je matematika i psihologija... Moram da napravim poredjenje sa Tapijem. Eto, chovek iseche konje iz chasopisa, prekopira ih na platno i oboji. Tako napravi kolaz i shta sad, to je umetnost? Nije... To je boja na platnu...

Share this post


Link to post
Share on other sites

hm... ovaj hm.... na srecu nemam iskustva sa ozbiljnijim pokusajima pisanja poezije (tj onoga sto se pise u iseckanim redovima i, ako se nekome posreci ima ritam, pa se to zovu stihovi, a kao celina 'pesme', a samo nadobudni isto zovu "poezija" ) dakle, na svoju i srecu drugih ljudi, nisam se bas bavila time, ali mi se chini da je za to vise neophodan trenutni utisak i izvesni automatizam. ono sto sam pokusavala da radim su dramski textovi i tu je shematizovanost i konstrukcija potpuna, cak se radi skoro iskljucivo o tome: zaplet, predstavljanje likova, funkcija svake rechi... radnja, radnja... samo vuci u napred radnju...

sto se proze tiche, mislim da je u pitanju neki spoj ova dva koncepta... valjda... bolje da ja ne pricam o tome, ja o tome najmanje znam od svih ovde ( ovo nije ironicno, ja to ozbiljno mislim jer sto se vishe bavish tim pitanjima upadas u vecu konfuziju i nedoumicu)

 

i potpuno se slazem da bilo sta nastalo gledanjem u mesec ili more sa velikom kolicinom alkohola u krvi ili bilo kakvim sredstvima koja menjaju stanje svesti nije umetnost i samo je pateticno izivljavanje na papiru (a li i pored toga neko one Bodlerove gluposti racuna u vrhunsku umetnost wallbash.gif )

Share this post


Link to post
Share on other sites

Svi su pametni u retrospektivi i svako je najbolji general kada se bitka vec zavrsi. Isto tako, Po je mogao da posle napisanog Raven-a sedne, razmisli o postupku i sterilno ga izlozi kao da je u pitanju matematika. Medjutim, ja se mogu kladiti da on nije tako razmisljao dok je pisao Raven-a. Jednostavno, niko, ali ama bas niko nema tako uredjen tok misli. Kad sednes o necemu da kontas, misli ti skacu sa jednog, na drugo, na trece (na peto) i unazad, pa kada ti padne napamet nesto sto ti se jako svidi na scenu stupa hormonalna reakcija, zatim dalje osmisljavanje pod uticajem emotivne euforije (ok, mozda prejaka rec, ali sluzi svrsi trenutno) i tako sve dok se delo ne napise. Ili bar do kse ne osmisli kostur. Posle u retrospekciji svako moze da izoluje svaki korak stvaralastva i objektivno ga opise. Ali je nemoguce tako pisati sto osam jebenih stihova.

 

Ja, naravno, ne sumnjam da je Pou struktura bila bliska pameti za vreme osmisljavanj i pisanja. Kad covek toliko pise ideja o strukturi, stilu, nacinu predstavljanja poente postaje intuitivna stvar na koju ne treba obracati mnogo paznje. Ali nije pisano sterilno.

Edited by Dawngreeter

Share this post


Link to post
Share on other sites

jest' pokusaj to da kazes na Filoloskom i ... i... procices ko ja pre dve godine wallbash.gif

ja se apsolutno slazem sa gore navedenim, ali sa druge strane odgovorno tvrdim da postoje monstrumi (ili geniji) koji mogu sterilno da razmisljaju i grade delo. sto se drame tice provereno,ali ne sumnjam da ih ima i u drugim knjizevnim rodovima.

moze me neko preklati, ali The Raven nije sterilan.

 

usput, mada nije posebno vezano za temu, da li znate, da je poznati idiot nase knjizevnosti, Laza Kostic, pored svojih cuvenih prevoda Shekspira (tipa "trt-mrt, zivot ili smrt" sto bi bilo "be or not to be" i "ja sam duh oca ti tvog" icon_uhoh.gif ) vrlo dosledno kopirao Poa-"Spomen na Ruvarca" je sasvim slichan Gavranu, dok je dobar deo "Santa Maria della Salute" u stvari doslovno prekopirana Annabel Lee

Share this post


Link to post
Share on other sites

Kad se pishe drama, ona se pishe za pozorishte, pa je dramski tekst prilagodjen umetnicima koji je preradjuju i od nje prave celinu, tj. umetnost. Dramski tekst je u stvari nekakvo uputstvo koje glumci prevode.

To kako je Po pisao Gavrana ja ne znam, ali ako je to radio onako kako je napisano u prethodnim postovima, to onda i nije neka umetnost.

Moje laichko mishljenje o pesmi se poklapa sa vashim izjavama da to nije samo tako sterilno...

 

Toliko o Pou na temi o avangardi icon_biggrin.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

elem, posto su mi ideje uvek brze od realizacije, evo opet najave jednog poglavlja ove rasprave, koja ce mozda, ali samo mozda biti nastavljena.

radi se o politickoj orijentaciji ili bolje reci stavu koji se iskazuje kroz delo.

postoji angazovana knjizevnost, ona kojoj je jedini cilj bas politicko delovanje, ali ne bih sada o tome. moja poenta je u tome da li svako delo, po vasem misljenju, nosi sa sobom autorove misli i orijentaciju?

avangarda je na primer, koliko god se to nekome dopadalo ili ne, jasno opredeljena kao levicharski pokret. tj sam ideja avangarde je usmerena na promene, rusenje postojeceg i nezadovoljstvo datim stanjem stvari. vecina pripadnika avangardnih pravaca su se otvoreno izjasnjavali kao levichari ili kao anarhisti.

...sa izuzetkom italijaskog dela pokreta futurizma, koji je, iz meni nelogicnih razloga, smatran bliskim fashizmu, dok je ruski futurizam sasvim drugacije orijentisan (Majakovski)...

dakle, poenta bi trebalo da bude da svaki pravac u umetnosti koji se racuna pod 'avangardu' mora da nosi revolucionarnu poruku, levicharskog (ili meni draze) anarhistichkog tipa...

ovaj post je prilicno nabacan preko reda i verovatno se ne moze tacno razabrati njegova poenta... anarhican je icon_biggrin.gif

elem, samo iznosite svoja misljenja, a ako bude prilike, ja cu dati siru elaboraciju, dakle, politika kroz dela kad, kako, koliko...i gde je granica

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ih, ljudi se nachitali politichkih dela. icon_biggrin.gif

 

Ja se ne secam da sam u zivotu prochitao bilo kakvo delo koje ima u sebi nekakav stav a da se isti dotiche politike (ne znam zashto mi Zivotinjska farma pada na pamet).

 

Mozda je najbolje da ti zapochnesh...

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 2 weeks later...

hm... posle duzeg vremena, evo i reanimacije teme ph34r.gif

sasvim slucajno nabasah na jedan sajt sa nekom varijantom cyber-dadaizma. nesto kao 'pesme iz sesira' (opisane u onom poduzem textu o dadizmu koji je valjda na nekoj od prethodnih strana) ...samo u kompjuterskoj tehnici. nasumichno odabiranje stihova i sklapanje pesme orangelistening.gif

pa koga zanima: http://www.debris.org.uk/list/thing/thing.html

Share this post


Link to post
Share on other sites

evo sta je ispalo u mom slucaju:

 

a different thing again

a very stupid thing to do

no thing

thing and every thing

the main thing

sensible thing

the same thing

the very thing

 

kazu da te pesme lice na 'autora'. pitam se koliko ovo lici na mene? icon_biggrin.gif (mada neki 'stihovi' bas pogadjaju sustinu icon_biggrin.gif )

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 1 month later...

Ideje na kojima pociva moderna su OK,mada mi se ceo pokret prilicno smucio ove godine po izucavanju u skoli.Odmah se ogradjujem od uopstavanja,bilo je i onih koji su imali sta da kazui unesu novine(Majakovski npr.).

Slusajuci manifest,pomislila sam:"Evo neceg da me pokrene i izvuce iz ove camotinje!"To me drzalo nekih dve nedelje dok nisam pronasla prvu zbirku pesama(???)najpoznatijih dadaista.Mogu reci javno:GOVNO.

Svo to automatsko pisanje,pracenje toka misli koje je trebalo da me uvede u umetnikovo dusevno-filozofsko stanje i ukaze na dubokomislene poruke je laprdanje duhovnih olupina i beskicmenjaka.Najvise su me odusevljavale "traume" koje su ovi paraziti prozivljavljavali zbog rata,u svojim skrabotinama prikazujuci ih kao jezivo-komicne slike iz svojih hiper-emotivnih dusa,dok su se opijali i orgijali mesto da uzmu puske u ruke.Nihilizam u skoli prvi put(!) spomenusmo sa njima iako je najneoriginalnije ispoljen tim pre sto je naduvavan raznim iznudjenim predstavama-skandalima.

Jedino za sta im mogu zahvaliti(ovo se prvenstveno odnosi na dadaiste) je hrpa bolesnih anegdota iz privatnog zivota koje su ostavili za sobom.Bas cu probati da iskopam neku.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Evo jedne pricice:

Jedna takva manifestacija održana je 1917. na premijeri Apolinerove Les Mamelles de Tiresias, koja je nosila podnaslov "nadrealistička drama". (To je bilo jedno od prvih pojavljivanja termina "nadrealističko", koji je skovan nešto pre Apolinera, a koga je Breton kanonizovao sedam godina kasnije.) Breton je i sam bio tamo: "Prvi čin se upravo završio. Jedan engleski oficir je pravio ogromnu buku u orkestri; to nije mogao biti niko drugi do on (Vaše). Skandal predstave ga je strašno uzrujao. Ušao je u dvoranu sa revolverom u ruci, i pričao je pucajući u svetinu". Ovaj primer (koji podseća na nasumično pucanje koje je pratilo Kravanovu soire-u 1914.) nije bio izgubljen za Bretona, koji je u drugom Nadrealističkom manifestu (1929.) napisao: "Najjednostavnije delovanje nadrealiste sastoji se od izlazka na ulicu, sa revolverom u ruci, i nasumičnog pucanja u gomilu, onoliko koliko je čovek u stanju". Vašeova pretnja nasumičnom paljbom bila je "kritična provokacija" posebno kada je implicitno sumnjala u glavnu avanturu u kojoj se svet tada angažovao: ako je to bio "realizam" da se ljudi ubijaju zato što nose nemačke uniforme, "nadrealizam" je trebalo da potraži malo jasnije principe. Nisu svi dadaistički aktovi bili tako preteći, ali je svaki sačinjavao, kako je rekao Cara, "moždani revolverski hitac".

 

Glavno delo Vašeovog života je bilo njegovo napuštanje istog.(obratiti paznju!) Njegovo samoubistvo, 1919, prevelikom dozom opijuma (on je bio iskusan zavisnik), odmah je ispunilo nihilističke implikacije njegovog duševnog stanja i osiguralo njegovu legendu. Sa njim je umro još jedan mladić, a treći sa te zabave je preživeo svoju preveliku dozu. Veoma je moguće, kako primećuje Breton, da su Vašeovi nesrećni drugovi bili neiskusni sa drogama i da je "Vaše, nestajući, želeo da napravi poslednju praktičnu šalu na njihov račun". Misao o samoubistvu je, u svakom slučaju, nastavila da progoni ratnu generaciju. Spisi Žaka Rigoa, objavljeni posle njegovog samoubistva, sadržali su prigovor: "Svi ste vi pesnici; ja, lično, sam na strani smrti". Njegova smrt je izazvala nadrealističko pitanje "Da li je samoubistvo rešenje?"

 

Medju odgovorima je bio i odgovor pesnika Renea Krevela, koji otkriva da je to "naizgled najpravilnije i definitivno rešenje". Krevel je kasnije i ostvario to svoje mišljenje; njegovo telo je nadjeno sa parčetom papira prikačenim za njegovu jaknu, na kome je bila napisana jedna jedina reč: "Disgusted" (ispunjen gadjenjem).

[

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 5 months later...

da li je avangarda progutala samu sebe?

jeste, izgubila je smisao- postala je nadmetanje "dela" koja nemaju poentu niti plan, vecj su iprazno lupetanje.

 

stare vrednosti su vecne, ali su trome.avangarda je lepa u svojoj nepostojanosti.

 

serem, ali, bogo moj, zar to ne rade svi?

Edited by mia

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 3 months later...
  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...