Jump to content

Filmovi - preporuke


C.A_R.I.A.

Recommended Posts

I tako Maverick film godine, sa Triangle koji ga prati u stopu. Steta sto su oba 3.5/5 realno. 

 

Od ovih koje sam propustio potrudicu se da odgledam Licorice Pizza i Aftersun. 

 

P.S. Slazem se sa Angelystor za komentar o The Menu i Evertything... Najbolja stvar u The Menu je ATJ. Ne bih poredio sa Triangle, jer mi je Triangle iako pretenciozan i preachy, over the top sa komedijom, i to ga vadi (za razliku od prethodnih Rubenovih filmova koji su hteli da budu mnogo preachy i pametni). 

Share this post


Link to post
Share on other sites

The Northman top tri filma iz 2022. Molim lepo.

Lars Von Trier je režiser koji se oduvek bavio najintrigantnijim ljudskim egzistencijalističkim temama koje nas more od jutra do svitanja. Kakve vrste ljubavi postoje? Koliko je i vera tu bitna za pojedince ili čitave zajednice ljudi na percepciju o istoj? Da li je ona stvarna ili je samozavaravanje? To je nateralo nas iz podcasta da uđemo u polemiku, a i da uživamo u ovom fantastičnom ljubavnom filmu. Spremite maramice, naoštrite uši zbog dobro odabrane muzike, i uronite u voajerski pogled na jednu zajednicu i intimu mladog bračnog para. I najbolje od svega, zapitajte se da li prava ljubav postoji i da li može da nadjača sve nedaće? Prijatno slušanje!
 

Bukvalno Podcast Breaking The Waves (1996)
 

Share this post


Link to post
Share on other sites

pričate li o onom ciničnom tumačenju da se Trir zapravo sprda u tim filmovima, Breaking the Waves i Dancer in the Dark? Jer neki guraju priču da to Trir posmatra kao komične a ne tragične scene ljubavi, propasti itd navodno izokreće malograđanštinu ruglu i slično?

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Klikneš play pa ćeš saznati. 🙂

A za neku ličnu interpretaciju, smatram da se on ne sprda sa ovim starijim filmovima u tolikoj meri. Ljubav tretira itekako poetično i ozbiljno i kao čistu "silu", ima tu crnog humora, ali je manje natopljeno cinizmom nego skorašnji radovi u kojima se pre svega bavi svojim velikim egoom i crnim humorom, pa uvek deluje kao da je u provokatorskom modu konstantno, ne vide mnogi kvalitet i u njima. 

Verovatno ćemo ga u budućnosti još obrađivati.

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 4 weeks later...

Damian Chazelle je godinama gradio svoju karijeru pažljivo birajući filmove i narative u kojima su uglavnom prikazivani jadi umetnika (Whiplash) ili istorijskih ličnosti (First Man) i sve je to uvek upakovao sa svojom stilizovanom i osvežavajućom režijom i zasluženo dobio status "dečka koji obećava".
Sada kada već ima jaču kilometražu iza sebe i dovoljno nagrada, uhvatio se uvek nezahvalnog zadatka da napravi svoj magnum opus ili da izgori pokušavajući. 

Babylon je u tome posve jedan nestandardan film koji dolazi iz današnjeg Holivuda, žarko želi da prikaže Holivud prošlosti kao fabriku snova i mogućnosti, a i ujedno kao totalno anarhično mesto, gde su životi naših junaka tretirani poput farse. Chazelle nije ni prvi ni poslednji režiser koji je skupio snage i muda da uradi tako nešto. Sa svojih impozantnih tri sata trajanja (koje je vazda moglo da bude skraćeno za sat vremena, i dobili bi daleko koherentniji i bolji film) imamo uvid u živote žitelja Holivuda:

Manuel-a Torres-a (prva velika uloga Diego-a Calva-e, on mi je bio i najslabiji od svih) meksičkog potrčka koji ima inspiracije da jednog dana bude veliki producent u filmskom svetu i koji je suštinski predstavlja gledaoce filma.

Nellie LaRoy (Margot Robbie, po prvi put mogu da napišem da je ovde pokazala glumačko umeće, od širokog raspona emocija, i neverovatne koreografije plesa, njen prikaz Nelie je poput fitilja koji polako izgara na štapini dinamita i vi samo čekate da dođe do masovne ekslozije) koja želi da uspe, a dolazi iz najveće čamotinje i bede. Divlja karta čitave ekipe.

Jack Conrad (Brad Pitt, kao i slučaju Tarantinovog remek dela Once Upon a Time... in Hollywood, odličan izbor i vrsna uloga, pride svemu pridodaje i meta komentar na sopstvenu karijeru koja ide polako u suton, ali ako je ovako samo neka nastavi) velika zvezda nemih filmova, nepopravljivi ženskaroš i poštovalaoc dobre čašice.

Sidney Palmer (Jovan Adepo, poprilično neupadljiv performans, pored ostalih flambojantnih i iskarikiranih predstavljanja od ostalih kolega deluje kao da ne zavređuje pažnju, ali je predivno videti da imamo barem jednog ozbiljnog lika) jazz muzičar u usponu koji će dobiti svoj proboj putem rada na filmovima.

Lady Fay Zhu (Li Jun Li koja uspešno prenosi šarm i šmek istoka i dodaje dozu velike misterioznosti) kabare pevačica i spisateljica titlova na nemim filmovima. Femme Fatale filma.

Elinor St. John (Jean Smart, od Farga, pa u svakom sledećem projektu, gde god da se pojavila, naprosto pleni svojom prirodnošću i kako lagano barata britkim opaskama i humorom) vremešna tabloidna novinarka koja prati silna dešavanja ove gorepomenute ekipe likova.

I pratimo njihove uspone i padove tokom decenija i kako se sam film menjao, samo što se tu dovodi u pitanje da li je Babylon samo zabavan i ima li šta novo da kaže o Holivudu što već nismo znali? 

Drago mi je da potvrdim da je dovoljno neozbiljan i drzak sa svojim priprostim humorom da će svakako biti veliki dašak osveženja na već pomalo učmalim filmovima koji igraju na sigurno. A to rade kroz to da ne prikazuju ništa što bi nekoga uvredilo, biraju određene glumce i glumice da bi mogao film da se izgura na mišiće jer kada se razmisli malo, doba filmskih zvezda je prošlo, sada se čini da su franšize sve i da samo preko njih može da se opstane, svaka čast izuzecima. 

Zaista nema problem da vas nasmeje sa pokazivanjem govana, pišaćkom, znojem i krvlju svih ljudi koji su učestvovali u stvaranju Holivuda i da pri tome ima ritam koji prati poput velikog improvizatorskog jazz benda.
U suštini sve ovo ima dobar ritam u početku, i ta energija se jako ceni. Prvih sat i nešto vremena neće vam dati da se opustite i napregnuće sva vaša čula, kao kada vas uhvati neka vrsta euforije i ne stišnjava se. Nekada sam mislio da je uvod u La grande bellezza najraskalašniji početak i najbolji đir ikada prikazan na filmu, e pa Chazelle je na sve to samo rekao nema problema daću vam najbahanalniju žurku ikada, sa toliko golotinje, narkotika i hektolitara alkohola i upregnuću kameramena (Linus Sandgren, vrstan izbor i već ustaljeni saradnik, čije su igre senki i boja raskošne i kada treba zahvatiti krupan i epski kadar, on je bio pravi izbor, a Babylon ima toga na izvoz) i montažera (Tom Cross, čovek pauk, ako je kokainska montaža izraz koji se koristi za frenetičnu montažu, onda je ovde ima na pleve, čak su kadrovi i tranzicije toliko komplikovane i precizno urađene, dok se povremeno mešaju sa skoro pa dokumentarističkim prikazom kamere koja je snimala iz ruke i osećate da ste tu i konstantno spaja sa muzikom koja zadaje ritam) i dobićemo nešto što će mnogi studenti filma izučavati i pokušavati da skinu u budućnosti.

Cenim to što se bavi silnim karakterima, jako velika pažnja pridodaje samom procesu stvaranja filmova, većina ljudi koji gledaju filmove ne zanima taj proces, a ovo će nadam se pomoći, iako je ovde prikazan zastareli način pravljenja, ali utoliko i zabavan, kako to nije lak posao, i da postoji dosta prepreka koje treba konstantno savladati da bi imao gotov proizvod. Neke od tih scena su takođe neverovatno zlatne u smislu da prave atmosferu koja je konstantno negde između totalnog ludila i gomile neprijatnosti do apsurdnih situacija zbog kojih ćete se kikotati sebi u bradu, a i čitavoj ekipii koja učestvuje u pravljenju istih.
Iako poseduje dosta zabavnog materijala, i fenomenalno je snimljen, nebouzdanost i ekces dolaze Chazelle-u glave, jer kada krenu da se ponavljaju scene ekscesa, zapitamo se da li moramo da pojedemo još jedan deo tog kolača ili je ovo sve već do sada bilo dovoljno? Prehrabo što se nakanio da ide do kraja sa svojom vizijom. Ali film je čak u par monologa i scena pre samog završetka, poentirao neke stvari u vezi prolaznosti zvezda, i u tome zašto svi vole da gledaju filmove. Tome doprinosi i jako čudnjikava završnica za koju i dalje nisam siguran da li je sasvim ozbiljna ili sprdnja sa njegove strane, ali me takođe nije ostavila ravnodušnog.

Voleo bih samo da je film zaista imao veću poentu od puke zabave, nije da je to nešto loše svi mi volimo da utrošimo vreme na filmove koji nam daju oduška od stvarnog života, ali mi se čini da je ovome zaista jako malo falilo da postane klasik.

Osvrnuo bih se još na muzički rad Justin-a Hurwitz-a, ako je sa pređašnjim filmovima kalio zanat i dao nesvakidašnji pečat, ovde je odradio maestralan OST koji se toliko organski veže za film, da nikako drugačije moglo da funkcioniše Od velikih orkestracija, zaraznih jazz ritmova i nežnih klavirskih soloa, ovo je jedna vredna mućkalica koja se može ispratiti i van samog filma, ali takođe pokazuje da je simbioza slika i zvuka i dalje bitna.

Jaka 6, teži ka slabašnoj 7, gledao bih ponovo jer je moja kopija u bioskopu imala neki čudan šum pa su se boje razlile do kraja filma

letterboxd rivju

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ne mogu ja ovog Šazela definitivno. Whiplash mi je bio pretenciozan, a ovo je pretencioznost koja hoće sebe da predstavi kao epik klasik na koji je neko bacio žali bože para, i para, i para. U stvari, bar je dosta ljudilo imalo posla, dao pare narodu, nije ni to loše.

Možda da neko odradi edit filma da bude 1h45 bi mi bilo bolje, jer me je druga polovina ubila u pojam. Krunisano krajem koji je monumentalno glupo izveden, i klasični je predstavnik "objasni glupom Ameru šta je gledao" kraja.

I jebo ga džez.

I dobar bio Bred Pit.

Share this post


Link to post
Share on other sites

David Mackenzie je priredio jednu netipičnu priču o kraju sveta. Radi sve suprotno od onoga na šta smo navikli kod takvih narativa, nije bučno i besno i da se udara kao kakav primat o prsa i da razglasi svima da je spektakl prisutan. 
Već kroz sitne detalje u montaži i kroz razne uplive informacija i građenju sveta, prikazuje kako gubitak čula utiče na čitav ljudski rod. 
U svemu tome je i ljubavna priča, i postavlja se najbitnije od svih pitanja, kada izgubimo sve, da li ona može da preživi i opstane? Prijatno slušanje!

Bukvalno Podcast Perfect Sense 2011

Share this post


Link to post
Share on other sites

Bas imam pomesana osecanja o Vavilonu. Kolicina sisa i raznoraznih telesnih hm, tecnosti? u filmu ovako visoke produkcije su poprilicno hrabar potez, mogu da vidim kako bi cak i otudjili neku publiku. VIse nego par sjanih scena , ovako same za sebe. Ali film kao film se nekako raspadne, ne drzi mu se taj narativ.Jasni su usponi i padovi svakog od likova, ali tolioko cesto skrenemo u neke sulude dzepove od mini-prica i epizoda, tako da se momentum koji bi narativ(i) trebalo da drajvuju rasprsi od silnog detoura.

Sa Angelystorom bar da se slozim oko jednog kad je film u pitanju - ne volim ovog rezisera, Whiplash je mozda najprecenjeniji film ikad (Roki 1 sa aliexpresa za indie ljude), a od LaLa land sam samo zbog zene i Rajana Goslinga morao da gledam. Mada ok i Vavilon sam ja gledao prvenstveno zbog Margo Robbie.

Isto, ne mogu da bas stavim ruku u vatru, ali onaj jazz za pocetka filma mi ne deluje kao nesto sto je verovatno da bi se sviralo sredinom 20ih, mozda tek krajem 30ih kad se bebap priblizo. U 1920ih bre nije postojalo nista osim Jelly Row Morton i Louis Armstrong i swing big bendova. Sad umetnicke slobode itd, kontam da im se takva muzika ne bi bas uklopila u film, mozda im je ipak nesto malo zece i ozbiljnije trebalo 😄 

 

Sve u svemu , vidi se potencijal, mozda i najbolji film ovog rezisera ali verovatno i najhaoticniji. 

Bukvalno mi je ocena izmdeju 2.5 do 3.5 (letterboxd skala lol) zavisi kako gledam. 

 

NIje mi jasno ko je publika ovog filma. Mozda je previse raw za ljude koji hoce laku zabavu, a ima nekog ne toliko zanimljivog i naivnog lakog humora za ljude koji bi neki ozbilniji omaz holivodu.  Mislim npr scena sa Margo Robbie i privikavanjem na ton film mi je odlicna, ali mogu da vidim kako bi prosecan gledalac u bioskopu bi iz fazona 'wtf, dokle vise, odoh kuci'. (kao sto neki i jesu 😄 ) 

Edited by Uruk

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 2 weeks later...
  • 4 weeks later...

nisam neki horor fan, ali sinoc odgledah double bill - Pearl i Barbarian. fnina filma oba, zadovoljan sam. mozda mi se barbrian malo vise svideo, pearl mi je bio previse gimmicky. al def su mi bolji od npr nope oba 

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 2 months later...
  • 2 weeks later...

Asteroid City, novi Wes Anderson, blago razočarenje, previše meandering ovog puta za mene. Na papiru je prebac ekipa glumaca i likova, u stvarnosti nekako ne dobiješ ni od koga nešto dovoljno. Ali ono, lepo za uz bioskop.

Sa druge strane, "Beau" mi za sada film godine, ali se plašim opet da ga gledam :haha:

Share this post


Link to post
Share on other sites

Mene Anderson odavno prestao da radi, Hotel mi je bio solidan, ali mislim da ga je skroz izjeo stil. French Dispatch nisam takao jos, a ni sa ovim novim mi se ne zuri. Beau bih zarko voleo da vidim na velikom platnu, ali nema leba od toga...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Uf, ti si onda inverzni Anderson fan, meni su Bottle Rocket, Rushmore, The Royal Tenenbaums i Darjeeling Limited vrhunski radovi. Mali indi filmovi koji su dosta dobijali na zanimljivim i cudnjikavim likovima i kako je uspeovao da razvija taj svoj predetaljan stil. Samo sto kasnije to postane sve teze za pratiti, nekako ima slicnu sudbinu kao Tim Burton, jednostavno ne moze toliko dobro da iznese interesantan narativ jer ga stil ubija, a i dolazi od prezasicenja. Bolje bi mu bilo da malo iskulira.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Moj Anderson krst je inverzan, tako je.

Planirao sam opet da im dam šansu, od toga što si naveo samo BR nisam gledao, ovo sve ostalo se samo sećam previše whimsy čak i za mene. A ovo sve posle toga mi je dobar whimsy level, dobri scenariji, prelepo za gledanje. Pogotovo GBH i FD.

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 3 weeks later...

Poslednji Indiana Jones je neverovatno los. Otisao sam samo da bih ispostovao Harrison Ford koji je ipak uticao na mnostvo generacija i nasa detinjstva. Mlak scenario koji je naivan do bola, nema skoro pa nikakvog razvoja likova i sve igra na kartu nostalgije i referenci, sto bi se reklo ogavna Marvel formula...

Konkretno dobro je film snimljen, akcione scene su ciste i jasne, ali imam osecaj da sve traju duze nego sto bi trebalo i to samo pumpa nepotrebno dugu satnicu filma. Problem je u dinamici, uglavnom ide akcija, dugo traje, pa stane film pa likovi nesto serendaju nebitno i pozivaju se na dobro poznate stvari, pa ponovo duge scene akcije, koje ruku na srce i nece toliko drzati paznju, moralo je tu da bude vise mesa i zivota u likovima i naravno da je scenario za nijansu bolje napisan i postavljen, imali bi lep poslednji deo i otpracaj u penziju. U sustini Mangold je vec rezirao neke solidne Holivudske filmove, i meni se cini da se ovde mnogo mesao studio, siguran sam da je hteo i Indiani Jones da podari Logan momenat ali mu nisu dali. Proble

Mnogo mi je bizaran 3d koji su koristili za podmladjivanje, vidim da je to mladi Harrison Ford, ali mu po glasu cujete staracki glas i u mirnim scenama pogrbljenost, i nema dovoljno jos zivota u toj animaciji u ocima i sve vreme sam imao taj neprijatan osecaj da to nije realno. 😄

Harrison Ford je, pa star, i u pocetku se film dobro igra sa tim, pokazuje da Indie ne moze vise jako, i da je film bio o toj retrospekciji prolaska vitalnosti i vremena, bio bi jeben, ali negde na pola puta Indie nije vise bitan, i rusi se bilo kakva konvencionalna logika i odlazi se u cist kemp gde je njegov lik skoro pa neunistiv. Takodje imaju Madds koji je zlikovac, i koji je gromada jedna glumacka, i hvala sto moze samo pojavom da ubaci tu auru i da prozdere scenografiju i sve ostale zaseni, ali tekst i motivacije su toliko banalne i glupe da sam zalio sto je dobio ovakav tretman. Tu je i Phoebe iz Fleabaga, inace jako smesna i talentovana glumica-komicarka, ali je njen lik toliko dvodimenzionalan i ima grozne postapalice da cak i njena harizma ne moze to da izvuce.

Nadam se da je ovo zaista kraj jednog serijala, evo imam 35 godina, imao sam tu srecu da zivim u vremenskoj liniji da vidim Harrison Forda kao Deckarda, Solo i Indianu, i uvek mi je njegova pojava, a bogami i taj osecaj kula bio nesto neprikosnoveno, nikada lepotan, uvek smekerica sa malo drkoskog sarma, a takvi nam ponestaju. 

Jedva 4. Eventualno 5, jeste bolji u tehnickim aspektima recimo od 4 dela, ali stvarno je bezdusni i neinspirativni poslednji nastavak, a bogami Indi je zasluzio mnogo bolje od vecine fransiza. 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.
Note: Your post will require moderator approval before it will be visible.

Guest
Reply to this topic...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

Loading...
×
×
  • Create New...