Jump to content

Recommended Posts

Vasko Pooa

 

Odlazak

 

Nisam vise tu

S mesta se nisam pomerio

Ali tu vise nisam

 

Neka udju

Neka pregledaju neka pretraze

 

Vodenica u senci rebara

Zrelu prazninu melje

Opusci jeftinih snova

U pepeljari se dime

Nisam vise tu

 

Privezan camac njise se

Na crvenim talasima

Par nedozrelih reci

U oblacnom grlu visi

Nisam vise tu

 

S mesta se nisam pomerio

Ali vec sam daleko

Tesko da ce me stici.

 

Očiju tvojih da nije

 

Očiju tvojih da nije

Ne bi bilo neba

U malom našem stanu

 

Smeha tvoga da nema

Zidovi ne bi nikad

Iz očiju nestajali

 

Slavuje tvojih da nije

Vrbe ne bi nikad

Nežne preko praga prešle

 

Ruku tvojih da nije

Sunce ne bi nikad

U snu našem prenoćilo

 

I naravno

 

Da li ću moći

Na ovom nepočin-polju

Da ti podignem šator od svojih dlanova

 

Strofa koja bi mogla bez problema da bude knjiga za sebe.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Добар дан туго

 

Збогом љубави

Добар дан туго

 

Видим те у свим наборима неба

Видим те у очима које волим

Ти ниси баш сасвим бедна

Јер и најсиромашније усне одају те

Оним својим дивним осмехом

 

Добар дан туго

Љубави љупких тела

Снаго љубави

 

Твоја привлачност избија

Као нека бестелесна свеобухватност

Душо разочарана

 

Ти туго

Ти лепо лице

 

Пол Елијар

Share this post


Link to post
Share on other sites

Vasko Pooa

 

Odlazak

 

Nisam vise tu

S mesta se nisam pomerio

Ali tu vise nisam

 

Neka udju

Neka pregledaju neka pretraze

 

Vodenica u senci rebara

Zrelu prazninu melje

Opusci jeftinih snova

U pepeljari se dime

Nisam vise tu

 

Privezan camac njise se

Na crvenim talasima

Par nedozrelih reci

U oblacnom grlu visi

Nisam vise tu

 

S mesta se nisam pomerio

Ali vec sam daleko

Tesko da ce me stici.

 

 

Takodje ;)! Obožavam njegovu poeziju... :wub: U to ime:

 

Nisam više tu

S mesta se nsiam pomerio

Ali tu više nisam

 

Neka uđu

Neka pogledaju neka pretraže

 

Vodenica u senci rebara

Zrelu prazninu melje

Opušci jevtinih snova

U pepeljari se dime

Nisam više tu

 

Privezan čamac njiše se

Na crvenim talasima

Par nedozrelih reči

U oblačnom grlu visi

Nisam više tu

 

S mesta se nisma pomerio

Ali već sam daleko

Teško da će me stići

 

 

brate, citaj malo bolje :)

 

cisto da ne dupliramo pesme, strana za stranom...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Sergej Jesenjin

Pesma o keruši

 

U svitanje, u pojati niskoj,

Gde se zlati rogoza gomila,

Sedmoro je štenadi riđaste,

Sedmoro je kučka oštenila.

 

Ližući ih jezikom crvenim,

Milovala štenad sve do mraka,

I kopneo sneg je zagrejani

Ispod njenog toploga stomaka.

 

Kad je jato kokošaka lenih

Zadremalo na motki sedeći,

Pošao je seljak natmureni,

Svih sedmoro noseći u vreći.

 

Mučeći se da im priđe malo,

Trčala je kroz nanose meke...

I dugo je, dugo je drhtalo

Nezamrzlo ogledalo reke.

 

Kada se natrag vukla po prtini,

Ližući svoje telo oznojeno,

Mesec joj se nad kućom učini

Kao jedno riđe štene njeno.

 

Gledala je u visinu modru,

Žalosni se urlik dugo čuo,

Tanki mesec klizio po svodu

I u polja za breg utonuo.

 

Nemo, ko od milostinje bedne,

Kada kamen bace joj iz šale

U sneg su se pseće oči njene

Kao zlatne zvezde skotrljale.

 

 

:cry:

Share this post


Link to post
Share on other sites

Sergej Jesenjin

Pesma o keruši

 

U svitanje, u pojati niskoj,

Gde se zlati rogoza gomila,

Sedmoro je štenadi riđaste,

Sedmoro je kučka oštenila.

 

Ližući ih jezikom crvenim,

Milovala štenad sve do mraka,

I kopneo sneg je zagrejani

Ispod njenog toploga stomaka.

 

Kad je jato kokošaka lenih

Zadremalo na motki sedeći,

Pošao je seljak natmureni,

Svih sedmoro noseći u vreći.

 

Mučeći se da im priđe malo,

Trčala je kroz nanose meke...

I dugo je, dugo je drhtalo

Nezamrzlo ogledalo reke.

 

Kada se natrag vukla po prtini,

Ližući svoje telo oznojeno,

Mesec joj se nad kućom učini

Kao jedno riđe štene njeno.

 

Gledala je u visinu modru,

Žalosni se urlik dugo čuo,

Tanki mesec klizio po svodu

I u polja za breg utonuo.

 

Nemo, ko od milostinje bedne,

Kada kamen bace joj iz šale

U sneg su se pseće oči njene

Kao zlatne zvezde skotrljale.

:cry:

 

znam da je gej,ali za malo da zaplacem u osnovnoj skoli kad je nastavnik ovo citao...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ima jos jedna verzija prevoda koja je meni nekako homogenija:

 

Pesma o kerusi

 

Jutros rano, gde strn sumi, lupka,

gde se beli trska u guguti,

sedmero je ostenila kucka,

sedmero je ostenila zuti.

 

Do u sumrak grlila ih nezno

i lizala niz dlaku sto rudi,

sliv`o se mlak sok neizbezno

iz tih toplih materinskih grudi.

 

A uvece kad zivina juri

da zauzme motke il` prut jak

izas`o je tad domacin tmuri

i svu stenad potrp`o u dzak.

 

A ona je za tragom trcala,

stizala ga kao kad uhode

i dugo je, dugo drhtala

nezamrzla povrsina vode.

 

Dok se vukla leglu svom po tmini

i lizala znoj s bedara lenih

mesec joj se nad izbom ucini

kao jedno od kucica njenih.

 

Zurila je u svod plavi, glatki,

zavijala bolno za svojima,

a mesec se kotrljao tanki

i skrio se za hume u poljima.

 

Nemo ko od milosti il srece,

kad joj bace kamicak il teg

pale su i njene oci psece

kao zlatni sjaj zvezda u sneg.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

moja pesma,davno sam je napisao

 

BOGINJA

 

Ja imam svoj svemir

ti si moj nemir

ti si centar tog svemira

ti si alfa i omega

 

Ja imam svoj svemir

i kad padnem s bicikla

ti si i tad moja boginja

ma koliko se smejala

 

Ja imam svoj svemir

a ti si boginja u njemu

ti si gora od opijata

znam da nisi savrsena

ali takva si mog svemira zvezda

i sijas jace od zlata

 

Ja imam svoj svemir

mir nalazim u sebi

najlepsa si kad mi kazes

zivotinjo odjebi

Share this post


Link to post
Share on other sites

Sima Pandurovic, Mrtvi plamenovi IV

 

 

Ona, besumnje, lezi ovde smerno,

U uskom grobu, istrulela lica;

Ona i ne zna da dolazim verno

Dragani svojoj uz pevanje tica,

 

Svezinom noci, pod lepotom zvezda,

Kad instinkt snova mrtvoj dragi krece,

Kad spava zora i spavaju gnezda

I bledim mirom uljuljano cvece.

 

Ona i ne zna da dolazim tada,

S ljubavlju, istom k'o sto negda bese,

I da je dusa dragom grobu rada

Kad blede zvezde s visina se smese.

 

Ona, besumnje, lezi ovde smerno,

S nadama mojim obojenim smrcu,

I ne zna da je pohodim jos verno;

A zuti crvi oko nje se zgrcu,

 

I piju oci, moje oci sjajne,

I trose telo, iluziju snova,

I snove moje raskidaju bajne,

K'o vetar majsko cvece kestenova.

 

:wub:

Share this post


Link to post
Share on other sites

Kroj

 

Ukrašcu tvoju senku, obući je na sebe i pokazivati svima.

Bićes moj način odevanja svega nežnog i tajnog.

Pa i onda, kad dotraješ, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe skidati.

Na meni ceš se raspasti.

Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju ove detinje duše.

I da se više ne stidim pred biljem i pred pticama.

 

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

 

Zašivacu te vetrom.

Posle ću, znam, pobrkati moju kožu sa tvojom.

Ne znam da li me shvataš: to nije prožimanje.

To je umivanje tobom.

 

Ljubav je čiscenje nekim.

Ljubav je nečiji miris, sav izatkan po nama.

Tetoviranje maštom.

 

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.

Ti si moj način toplog.

Obući ću te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.

 

M. Antic

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Moj na Kosovu

 

Mili Boze cuda velikoga

 

Velikoga do krasnoga moga

 

kad se vojska na Kosovu sjati

 

ko ce koga ovde izjebati

 

Sjedne strane turski car Murate

 

i sto hiljada vojske mu kurate

 

na tovare rane i dzebane

 

da ih jebes gde im sve to stane

 

i hiljade jebezljivih bula

 

vranih konja,magaraca,mula

 

S druge strane srpski car Lazare

 

krupnih muda i ogromne kare

 

sa sacicom probranih junaka

 

svakome je mudo kao saka

 

i spremljena junacka kurcina

 

da nabije bar po tri turcina

 

brojem ih je deset puta manje

 

al su tako spremni za jebanje

 

da murata sjebu na brzinu

 

i kompletnu tursku carevinu

 

S desne strane Obilic Milose

 

od kurca mu mnogi izgibose

 

hodi svetom uzduz i popreko

 

kuratijeg nema na daleko

 

jebao je uoci poklada

 

sultaniju usred carigrada

 

naocigled ovog belog sveta

 

u dzamiji usred minareta.

Share this post


Link to post
Share on other sites

...

Tebi dođu lutke

A ja ih u krvi svojoj kupam

U krpice svoje kože odevam

Ljuljaške im od svoje kose pravim

Kolica od svojih pršljenova

Krilatice od svojih obrva

Stvaram im leptire od svojih osmeha

I divljač od svojih zuba

Da love da vreme ubijaju

Kakva mi je pa to igra

...

Share this post


Link to post
Share on other sites

«Нашто? Младост је слободнија од птице

ко је кадар да задржи љубав?

Радост иде редом:

што је било више се неће поновити.»

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ta ljubav

 

Ta ljubav tako silna,

tako drhtava, tako očajna, tako nežna

ta ljubav

lepa kao dan

i ružna kao vreme

ta ljubav tako stvarna

ta ljubav tako divna

tako srećna

tako vesela

i tako jadno

drhteći od straha kao dete u mraku

a tako sigurna u sebe

kao neki spokojni čovek u sred noći

ta ljubav koja je izazivala

strah kod drugih,

gonila ih da govore

i primoravala da blede

ta ljubav tako vrebana

jer te druge mi smo vrebali

ganjani, ranjavani, gaženi, dotucavani,

poricani, zaboravljani

zato što smo tu istu ljubav mi ganjali,

ranjavali, gazili, dotucavali,

poricali, zaboravljali

ta ljubav cela celcata

još toliko živa a sva ozarena

to je tvoja ljubav, to je moja ljubav

ona koja je bila

to osećanje je uvek novo

i nije se izmenilo,

toliko stvarno kao neka biljka,

toliko drhtavo kao neka ptica

toliko toplo i živo kao leto

možemo oboje otići i vratiti se

možemo oboje otići i vratiti se

možemo zaboraviti

a zatim ponovo zaspati,

pa probuditi se, patiti, bditi,

pa ponovo zaspati,

sanjati i smrt

zatim probuditi se, osmehnuti se,

smejati se i podmladiti se

naša ljubav zastaje tu

tvrdoglava ko magare

živa kao želja

svirepa kao sećanje

hladna kao kajanje

nežna kao uspomena

hladna kao mermer

lepa kao dan

nežna kao dete

gleda nas smešeći se

i kazuje mnogo ne govoreći ništa

a ja je slušam drhteći i vičem

vičem za tebe

vičem za sebe

i preklinjem te

za tebe za sebe i za sve one koji se vole

i koji su se voleli

da, ja im vičem

za tebe za sebe i za sve druge

da ne znam

ostani tu, tu gde si

gde si bila tu ostani

ne pomiči se, ne idi

mi koji smo voleli

mi smo te zaboravili

ali ti nas ne zaboravi

jer nemamo drugog do tebe na zemlji

ne dopusti nam da postanemo hladni

da se udaljavamo sve više

odemo bilo gde

daj nam znak da si živa

a mnogo kasnije

na ivici nekog šipražja

u šumi uspomena

iskrsni odjednom

pruži nam ruku

i spasi nas.

 

Prever

Share this post


Link to post
Share on other sites

CAO EVO JE JEDNA MOJA PESMA IZ KNJIGE L.R.PESME -AUTOR STAKIC

 

 

:pivopije::pivopije::pivopije::pivopije::pivopije::pivopije:

 

VIVIEN

 

 

 

VIVIEN CRVENOKOSO STVORENJE

 

UZMI MOJU BELU RUKU

 

NJU JE NOSILA OLUJA

 

VELIKA I TESKA

 

 

STEGNI JE DOK SE ON BORI SA ZMAJEM

 

 

 

OSETI KAKO SUZE PADAJU SA NEBA KAKO GA JE STRAH

 

 

 

SAKRIJ GA I OBRISI MU LICE OD PRASINE I KRVI

 

OSECAS LI KRIK SUME ONA ZNA

 

 

TI SI MOJ OBLAK

MOJA CISTA ZELENA REKA

 

 

BORBA LISTA SA JESENI

 

 

 

UZMI SVOJU SANSU

 

 

BEZI U SVOJU BAJKU

NEMOJ OSTATI OVDE

 

 

 

 

 

 

NENAD STAKIC-LJUTE RAKIJASKE PESME-FEBRUAR 2007

 

OVDE NEMA IZLAZA

Share this post


Link to post
Share on other sites

Остави ме!

 

 

Дан је заљубљен у ноћ,

Пролеће у зиму,

Живот је заљубљен у смрт, -

А ти, ти волиш мене!

 

Волиш ме – грозне те већ

Обузимају сенке

И сав ти вене цват,

И крвари ти душа.

 

 

Остави ме и воли

Веселе лептире само

Што лепршају на сунцу –

Остави мене и коб.

 

 

 

________________________

Ako ne znate ko je ovo, onda, ili se manite poezije, ili se besite!

Edited by Tanatos

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Artur Rembo

 

 

Zora

 

Poljubih letnju zoru.

Ništa se još ne micaše na pročelju dvorca. Voda beše mrtva. Senovita polja ne napuštahu poljsku stazu. Iđah, budeći pri svakom koraku po živ i mlak dah; dragulji pogledaše, krila nečujno uzleteše. Prvi čin beše neki cvet što mi reče svoje ime, na puteljku već punom svežeg i bledog sjaja.

Nasmejah se plavom vodopadu koji, razbarušen, stremljaše kroz jele: na rasrebrenom vrhu, prepoznah boginju.

Podigoh tada velove, jedan za drugim. U drvoredu, mašući rukama. Ravnicom, gde je potkazah petlu. Sred grada, ona bežaše između zvonika i kubeta, a ja gonjah, trčeći kao prosjak po mramornom keju.

Nad putom, blizu lovorove šume, opasah je njenim zgomilanim velovima, i osetih malčice njeno golemo telo. Zora i dete padoše podno šume.

U času prenuća beše podne.

 

 

Večnost

 

Nađosmo opet – Kog?

Pa Večnost izgubljenu.

To su mora što krenu

Sa vatrom sunčevom.

 

Stažarska moja dušo,

Promrmljajmo priznanje

O ništavilu noći

I o ognju danjem.

 

Sad spona ljudskih mnjenja

I opštih oduševljenja

Na tebi više nema,

I ti letiš prema.

 

Jer, satenska žeravice,

Nestrpljenje smiri

Jedino ona Dužnost

Što se iz tebe širi.

 

Tu orietur pada,

Tu više nade nema.

Strpljenje, nauk vlada,

Muka se samo sprema.

 

Nađosmo opet – Kog?

Pa Večnost izgubljenu.

To su mora što krenu

Sa vatrom sunčevom.

 

:redface::D

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

SA SVETLIM POLJUPCEM NA USNAMA

 

 

Sa svetlim poljupcem na usnama

To, to! Umreti; nikada više ne živeti! Nikada!

Ovu ljubav sa očiju skinuti, početak ove misli, ovo disanje;

Ptico, složi krila, senkom njinom uzbuđuje me livada -

Gledaj, evo sunca! Jadnice, šta zoveš ti: disanje;

Zar i zato umreti i nigde više ne živeti!

Gledaj, gledaj ovaj drukčiji Uskrs, gledaj ove drukčije Cveti!

Teško krilo!... Nikada više ne živeti, nikada.

Veče, veče! Srce, bolno srce moje, umiri se...

 

Čudne reči devojke, dobre nevezane reči,

Srce, pametno srce moje, zaboravi!

Zaboravi sve, sve, boje jutra i voća, bolne usne dok ječi,

Zaboravi Tajne rođenja, zaboravi Velikog druga;

Idi, idi, jecaj, srce moje! Zaboravi! Zaboravi!

Il pogledaj još jednom to divno veče što pada;

Pre no što pođeš smrti,

Da ne živiš više nikada, nikada.

 

Jedan se jedini put ipak probuditi u večnosti,

Ne živeti opet, već samo svoje oči otvoriti,

Pod nebom prepunim ptica, pod talasima mladim svetlosti;

Od opšteg uzbuđenja, odjednom oči otvoriti:

O, kako čudno i divno to dođe!

Dok gledah ljubičaste zrake ovog granja u zori,

Kao da njina opojna mladost tek prođe...

Ne luduj, srce, o njima ni trag više ne govori!

 

Uzbuđen, neznanog časa, širokih zenica u beskraju;

Još jedan jedini put tada u veličanstvenom sjaju

Zaboravljati; zaboravljati sve to što život bi iza mene.

Sanjati, sanjati, o slušati da se iz samog dna smrti penje

Taj već davno zaostali poljubac za usne njine rumene.

Preći i ova rasvetljenja, preći i ovo gorenje...

U onaj čas, u kom se čuje i krv i lišće kako pada.

Ne pamtiti, al sanjati, možda biti nesrećan ko nekada.

 

To, to! Odjednom oči otvoriti!...

 

Zadihan i probuđen za čas jedinstvom u drveću, -

Da l smrti ostavih žeđ za dno idućeg dana? -

Oslobođen videh kružna slivanja da pokreću

I ovu umornu moju usnu, da s njom i zenica mi sana

Od ponoći već shvati Čas nenadmašnog ganuća!

Kroz jedinstvo bola mog probi zrak, dok leže po dubravi

Sunca, što sijaše kroz mene u tolika svanuća:

Da jedan čas sam večit, sred ove bezrazložne ljubavi,

Pronesite i sjedinite kroz mene neba večito putujuća;

Pa nek se vežeš najzad sve što bi u telu, nenadmašno u glasu,

I nek se izvrši najzad ta Žudnja, jedina verna ovom Času!

 

I neka umrem već jednom, nek prevaziđe ta misao,

Suviše žedna da zna koji bi nov san da ustavi...

Toliko dobre tišine dođe iz noći koju sam disao,

Mir, srce; i taj Čas daću, za jedan još čas ljubavi!

Il osvrni se na veče što zasta da gleda još u dan,

I rasvetli se naglo ko a bi sunce da vrati;

Osvrtaše se tako tad da nam i pogledom plati

Taj Čas; o srce, budno već, što se vraćaš u san...

 

Pa nebo kad bude rasvetljeno, što već bi rasvetljeno,

Kad i daljina bude sama, što je večito bila sama,

Kada i radošću i saznanjem sve bude natopljeno:

O tada tek, ko u san, tonuti u smrt iz beskraja,

Tonuti, tonuti, za večnost, sa svetlim poljupcem na usnama

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...