Jump to content

Recommended Posts

optužen sam kao

takav.

dobro, ja sam atinska ruina,

znate već.

večito radim na ponovnoj

izgradnji, popravljam

se.

 

ali kad sam sa ljudima

nešto se oduzima

od mene.

većina ljudi teško da je

vesela i retko je

zanimljiva.

slušam njihove žalopojke,

uočavam njihovu

hvalisavost,

njihova neoriginalna

zapažanja.

pretvaraju mi

život u zev.

 

tražite da ih

prigrlim?

ja ih ne mrzim,

ne želim da ih porazim

ili ubijem.

samo hoću da se

sklonim.

 

samo kada sam

sam

osećam se

najbolje.

to je moj normalni

put,

kada klizim,

lebdim,

kada bilo kakva

svetlost

ulazi u

mene.

 

atinska ruina.

 

stari klošar.

 

bubašvaba u

katerali.

 

dobro vino.

 

duhovni razgovori sa

madam smrt.

 

san o zlatnim

vetrenjačama.

 

udisanje

života.

 

uzvišeno zatočeništvo.

 

nežni zidovi.

 

ako ljubav prema tome

umesto prema čovečanstvu

čini od mene

mizantropa

onda to i

jesam

 

do koske,

rado.

 

sada

 

ovde

 

noćas

sutra

dogodine

 

sam sa

samoćom

 

konačno.

 

 

mizantrop

Čarls Bukovski

  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites

SMRT NA SINAMA

 

Grlim hladne sine s tugom:

umornih ruku ocajna spona,

i cekam smrt u sumraku,

u jesenjoj sumi ispod Vavilona.

 

Necu da grlim vise.Ni zivot me

nije prigrlio.A sad mi ne treba

zivot:ljubavnica moja.

Ljubilo me samo inje:suze neba.

 

Zivot,zivot,djevojka plaha,

uvele su mi ruke snevajuci.

Kraj.Sad grlim sine.

Dolazi masina smrti,pevajuci.

 

Vec lete na mene ognjene iskre,

Vavilonska kola bruje gromoglasno.

Drhte mi ruke obezmladjene,

sad bih grlio al' je kasno.

 

Zivot,Zivot.Jalovih snova,

crna jata telo su mi pokrila,

salecu me golemi orlovi-ceznje,

dolazi moja proslost crnokrila.

 

Zagrlicu te,Zivote jos jednom,

poslednjim zamahom ruke i bez bola.

I ruke mi se saplicu u grcu

u tockove svetih,zahuktalih kola.

 

 

 

Dzordz Meredit

 

Lucifer medju zvezdama

 

Knez Lucifer se medj zvezdama javi.

Dize se uvis,umoran od vlasti,

i kao kuglu vrti oblak tmasti

dok hrane groblja,gresnici u travi.

Molitva slab je cin pred atak njegov.

Nad Zapadom je on to krilo mocno,

ponad africke zege zvere nocno-

crna planeta nad arktickim snegom.

Oziljke seje,da postanu spona

u uspomeni na bunt protiv Oca,

pa,sloziv krila,ozgo,poput kopca,

ko mozak neba,posmatra svet svoj.

Al starim tragom krece,stroj po stroj,

nepokolebljiva armija zakona.

 

 

 

 

Nas zanima onaj opasni rub stvari,

Posteni lopov,njezni ubica,

Sujevjerni ateista

 

Robert Brauning

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Početak sna

 

Neka me nedostojnog vetar obavije

Kulo s vrhom van vremena na koju dišem

Tesno je nebu u ptici ptici još više

Moje izdvojeno oko van glave bdije.

 

Oduzimam svetu ime da ga u predstvarnost

skrijem

Kad ništa ne počinje jer nema mesta više

Kad noć od uspavanih sila i smrtonosne kiše

Zveri šumom uklete i mene snom ubije.

 

Čistom vatrom gonjen o šta ću sa onim

Što sam video i čuo kada nenadjen ronim

U prostor pre reči gde trune moja glava

Kada letim i ne mičem se ko čovek koji spava

Ružo bez sraha,suzo,odbegli ždrale,

Žalbo crnih ptica i tužne pohvale?

 

Branko Miljkovic

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

KASIRKA SA HANZAPLASTOM NA USNI

 

Iako prodavnicu što do kasno radi imam u zgradi

Često u praksi idem u Maxi

Tamo ima mlada kasirka od skora

Što na uglu usta hanzaplast stalno nositi mora

Da l’ je u pitanju herpes, ili kita s pirsingom – nemam pojma

Uglavnom, ja bih od toga da napravim fetiš, takvog sam dojma

Ne uspevam da obuzdam spolovila rast

Čim na njenoj usni spazim hanzaplast

Kad se preko pulta sretnem s njenim licem

Ja proverim da li mi je sve u redu sa šlicem

Ima tako tanak glasić i pogled munjen

A i ja nešto uvek budem zbunjen

I bojim se da platnu karticu ne izgubim

Dok u glavi zamišljam kako je ljubim

Ima prsten na domalom prstu leve ruke

Otkud znam, možda je udata

Hoću bre da poludim od muke

Što nemam muda da je pitam da se sa mnom vata

Čim bi joj moj jezik ušao

Hanzaplast bi joj spao

Pa hajde, moja draga kasirko

Dođi kod mene, rado bih s tobom cirk'o

A posle, zna se

Dole bih te dirk'o

Ne bi se više vraćala do kase

Jer bih ti mnogo dobro svirk'o

 

 

 

CURICA IZ KOMEDA

 

Ima u prodavnici Komed

Curica jedna, slatka k'o med

Ona vredno radi, danju, noću

Na povrću i voću

Jes' da na obrazu ima od bubuljica krater

Ali ko mu jebe mater

Simpatična je mnogo

Podelio bih krevet s njome vrlo rado, samo kad bih je pitati mog'o

Izdiraju se na nju, a ona radi i muški i ženski posao

I kaže mi „dobar dan“ ili „ćao“ kad god bih došao

To u stvari kaže svima

Ali samo meni kad kaže spušta glavu

Pa ne vidim šta joj je u očima

Da l' sam joj odbojan, ili baš naprotiv

Možda se loži na mene

Pa zato uvek pogled skrene

Dok mi meri krastavac na vagi

Zamišljam nas dvoje kako smo nagi

Ah, kako bih voleo, s oproštenjem

Da na njojzi malčice stenjem

Mnogo bi joj lepše bilo

Nego kad penzosima meri krompir na pola kila ili kilo

Jednog dana kad mi karijera krene

Pitaću te, curice da se udaš za mene

Odvešću te iz tog dragstora pravo kod sebe

I nema više danonoćno da se radi

Da se riba pod, slažu piva i kupus iz gajbe vadi

Ima samo da se uživa, pije, jede i jebe

 

Bata Trokrilni, aka Princ (1982- )

  • Upvote 4
  • Downvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 2 weeks later...

Johan Volfgang Gete - Prometej

 

 

Pokrij svoje nebo, Zevse

oblaka tmušom

i kušaj, kao ludo dete

što obezglavljuje ckalj,

svoju snagu na hrašcu i bregovima!

Ali mi zemlju moju

moraš ostaviti

i kolibu, koju mi ne podiže ti,

i ognjište moje,

na cijem ognju mi

zavidiš!

 

Bednijeg niceg ne znam

pod suncem od vas, bogova!

Kukavno prehranjujete

žrtvenim porezima

i molitvenim dimom

svoje velicanstvo;

a skapali biste da nisu

prosjaci i deca

punonadežne lude.

 

Detetom kad bejah

i ne znadah ni kud ni kamo,

obracao sam zalutali pogled

suncu, kao da nad njim

ima uho da cuje moj vapaj

i srce, kao moje,

da se sažali nevoljnome.

 

Ko mi pomože

protiv obesti titana?

Ko me od smrti spase,

ko od sužanjstva?

Zar nisi sve to ucinilo samo ti,

do svetosti zažareno srce?

A plamtijaše li mlado i dobro,

obmanuto, zahvalnost za spasenje

onome što spava gore?

 

Ja da te štujem? Zašto?

Jesi li ublažio ikad

bole potištenome?

Jesi li utro ikad

suze skrušenome?

Zar me nije skovalo covekom

svemocno vreme

i vecni udes,

gospodari i moji i tvoji?

 

Il' misliš valjda

da mi valja mrzeti život

i bežati u pustinje

što nisu sazreli svi

cvetni snovi?

 

Evo me gde sedim, stvaram ljude

po svojoj slici,

rod meni ravan,

da trpi, da place,

da uživa i da se raduje,

i da se ne osvrce na tebe,

kao ni ja!

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ja volim svoga bića polutminu

 

što daje mojim čulima dubinu;

 

u njoj se, kao iz pisama starih,

 

moj život jednom već proživljen žari,

 

u preboljenu odmaknut daljinu.

 

 

 

Iz nje se toči u mene saznanje

 

da imam dosta prostora pred sobom

 

za drugoga života večno tkanje.

 

 

 

I katkad sam ko drvo, čije granje

 

šumi negdašnjem dečaku nad grobom

 

i čiji koren prostirku mu plete,—

 

drvo što onaj ispunjava san

 

koji je dečak u daleki dan

 

izgubio u pesmi punoj sete.

 

 

 

Rajner Marija Rilke

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

SPIRAM TE SA KOŽE

 

 

Spiram te sa kože,

Sa minulih ljeta,

Miris hladnog limuna,

Zelen martovski prhut,

Iskašljavam te,

Talog ispod jezika,

Vreo šljunak u krvi,

Ljuštim te sa nokata

Oštrim nožem kajačem

Nema te, nema te,

Nema te.

Riječi te se odriču i

u laž me ušuškuju,

Nisi postojala

sem u pjesmama, nisi

postojala ni toliko

da bi se pomirili

sa iščeznućem,

Istresam te iz džepova

starih košulja,

Stružem te okom

sa fotografija

Stresam te sa kose,

Davni prosinački snijeg,

Proklinjem pjesme

u kojima stanuješ,

jedeš, spavaš, umivaš se,

Sve bih ti oprostio

samo da te ima,

Da ima krvi u tebi.

Srce od najfinijeg drveta

izvajao bih i pod rebra

ti ga sakrio,

More bih ti u san

donosio.

Vjetrovi bi ti bili pokorni,

Kišama bih te uspavljivao,

Samo da te ima

imalo izvan riječi,

Samo da postojiš.

Kako ćeš i ovu

Molitvu čitati

Ako te nema

Ako uporno tvrdiš

Da te nema,

Da sam te

Izmislio.

 

Pero Zubac

  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites

Adrijen

 

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

Grudva snega

koju si bacio na mene

u Šamoniju

prošle zime

sačuvala sam je

Eno je na kaminu

pokraj svadbenog venca

moje pokojne majke

koju je ubio

moj pokojni otac

što je giljotiniran

jednog tužnog zimskog jutra

ili proletnjeg ...

Grešila sam priznajem

znala sam ostati

duge godine

ne vraćajući se

kući

Ali nikada ti nisam rekla

da je to zato što sam bila u zatvoru

grešila sam priznajem

često sam tukla psa

ali sam te volela

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

I Vrbova grana

tvoj mali foksterijer

koji je crk'o prošle nedelje

sačuvala sam ga!

Eno ga u frižideru

i ponekad kad otvorim vrata

da uzmem pivo

ugledam jadnu životinju

i to me strašno rastuži!

A ipak to sam ja uradila

jedne večeri da skratim vreme

dok sam te čekala ...

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

Sa vrha kule Sen-Žak

bacila sam se

prekjuče

zbog tebe sam se

ubila

Juče su me zakopali

u jedno divno groblje

i mislila sam na tebe

i večeras sam se vratila

u sobu

po kojoj si se šetao go

u vreme dok sam još bila živa

i čekala te

 

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

U redu grešila sam

duge godine nisam se vraćala kući

ali sam ti uvek krila

da je to zato što sam bila u zatvoru!

Grešila sam priznajem

često sam tukla psa

ali sam te volela!

 

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

 

Prever

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Rođenima posle nas

 

I

 

Zaista, živim u mračno vreme!

Bezazlena reč je glupa. Bezbrižno čelo

Znak je neosetljivosti. Onaj ko se smeje

Samo još nije primio

Užasnu vest.

Kakvo je to vreme u koje je

Razgovor o drveću gotovo zločin

Zato što podrazumeva ćutanje o tolikim zlodelima!

Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu

Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje

Koji su u nevolji?

Istina: još zarađujem za život.

Ali verujte mi: pukim slučajem. Ništa

Od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem.

Slučajno sam pošteđen. (ako me napusti sreća,

Biću izgubljen.)

Kažu mi: Jedi i pij! Budi srećan što imaš šta!

Ali kako da jedem i pijem

Kad ono što pojedem otimam gladnome,

A čaša vode koju popijem nedostaje žednome?

A ipak jedem i pijem.

Voleo bih i da sam mudar.

U starostavnim knjigama piše šta je mudro:

Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek

Proživeti bez straha.

Održati se i bez nasilja,

Zlo uzvraćati dobrim,

Svje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –

Smatra se mudrim.

Ja sve to ne mgu:

Zaista, živim u mračno vreme!

 

 

II

 

 

U gradove sam došao u vreme nereda

Kad je u njima vladala glad.

Među ljude sam došao u vreme buna

I zajedno sa njima sam se bunio.

Tako je proteklo vreme

Koje mi je bilo dato na zemlji.

Jeo sam između bitaka,

Legao sam na počinak među ubice.

Ljubav sam vodio nemarno,

A prirodu gledao bez strpljenja.

Tako je proteklo vreme

Koje mi je bilo dato na zemlji.

Putevi su u moje vreme vodili u močvare.

Govor me je odavao dželatu.

Malo šta sam mogao. Ali bi vlastodršci,

Nadam sam se, sedeli bezbednije da mene nije.

Tako mi je proteklo vreme

Koje mi je bilo dato na zemlji.

Snage su bile slabe. Cilj je

Ležao veoma daleko.

Bio je jasno vidljiv, premda za mene

Gotovo nedostižan.

Tako je proteklo vreme

Koje mi je bilo dato na zemlji.

 

 

III

 

 

Vi što ćete izroniti iz potopa

U kome smo mi potonuli,

Spomenite se,

Kad budete govorili o našim slabostima,

I mračnog ovog vremena

Kome ste umakli.

Jer mi smo išli, menjajući zemlje češće no cipele,

Kroz ratove klasa, očajni

Kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo.

A znamo i sami:

Mržnja, čak i prema podlosti,

Unakažava crte lica.

Gnev, čak i onaj zbog nepravde,

Čini glas promuklim. Ah, mi

Što htedosmo da pripremimo tle za ljubaznost,

Sami nismo mogli biti ljubazni.

Ali vi, kad najzad dođe vreme

Da čovek čoveku bude drug,

Spomenite nas se

S trpeljivošću.

 

 

Bertolt Breht (1898-1956)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ne treba posebna tema za Antica. I ovako je ok:). Citala sam pesmu "Porodiliste". Ostavila me je bez daha. Ranije sam mislila da sam citala Antica,ali sad sam ga bas STVARNO CITALA. I razumem kad kazes da moze da zaboli svaka na drugaciji nacin. To sam pocela da shvatam tek ovih dana. Sreca pa sam ponovo "otkrila Antica" :) .

 

:wub:

 

 

Nepovratna pesma

Nikad nemoj da se vraćaš

kad već jednom u svet kreneš

Nemoj da mi nešto petljaš

Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

I ja bezim bez povratka.

Nikad neću unatrag.

Sta ti znači staro sunce,

stare staze,

stari prag?

Tu je ono za čim može da se pati

Tu je ono čemu možes srce dati.

Al' ako se ikad vratiš

moraš znati

tu ćeš stati

I ostati.

Očima se u svet trči

Glavom rije mlako veče

Od reke se dete uči

ka morima da poteče.

Od zvezda se dete uči

da zapara nebo sjajem.

I od druma da se muči

i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija

opasno je kao metak

da u tebi večno klija

i ćarlija tvoj početak.

 

Ti za koren

nisi stvoren

Ceo svet ti je otvoren.

Ako ti se nekud žuri,

stisni srce i zažmuri.

Al' kad pođeš - nemoj stati

Mahni rukom.

I odjuri.

Ko zna kud ćeš.

Ko zna zašto.

Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvek belje

kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja

opasno je kao metak

da u tebi večno kunja

i muči se tvoj početak.

Ti si uvek krilat bio

samo si zaboravio.

Zato leti.

Sanjaj.

Trči.

Stvaraj zoru kad je veče.

Nek' od tebe život uči

da se peni i da teče.

Budi takvo neko čudo

što ne ume ništa malo,

pa kad kreneš - kreni ludo,

ustreptalo,

radoznalo.

 

Ko zna šta te tamo čeka

u maglama iz daleka.

Al' ako se i pozlatiš,

il' sve teško,

gorko platiš,

uvek idi samo napred.

Nemoj nikad da se vratiš.

 

 

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

VRATA

 

 

U tamnoj sobi

 

na stolu stoji čaša

 

crnog vina

 

 

 

kroz otvorena vrata

 

vidim krajolik detinjstva

 

kuhinju sa plavim čajnikom

 

Isusovo srce u trnovoj kruni

 

prozirnu majčinu senku

 

 

 

u okrugloj tišini

 

petlove pene

 

 

 

prvi greh

 

belo zrno u zelenoj

 

voćki mekano

 

gorči

 

 

 

prvi đavo ružičasti

 

koji pokreće polulopte

 

pod svilenom suknjom

 

na greh

 

 

 

razmiču se

 

u osvetljenom krajoliku

 

treća vrata

 

a iza njih u magli

 

u dubini

 

malo ulevo

 

ili u sredini

 

 

vidim

 

 

Ništa

 

 

 

 

POSMRTNA REHABILITACIJA

 

 

Umrli se sjećaju

 

naše ravnodušnosti

 

Umrli se sjećaju

 

naše šutnje

 

Umrli se sjećaju

 

naših riječi

 

 

Umrli vide naše maske

 

razvaljene smijehom od uha do uha

 

Umrli vide naša

 

drhtuća tijela

 

Umrli vide naše ruke

 

spremne za aplauze

 

 

Umrli čitaju naše knjige

 

slušaju naše govore

 

davno održane

 

Umrli studiraju referate

 

učestvuju u diskusijama

 

već završenim

 

 

Umrli vide stadione

 

horove ansamble koji aplaudiraju

 

Svi živi su krivi

 

 

Kriva su mala djeca

 

koja su prodavala bukete cvijeća

 

krivi su ljubavnici

 

krivi su

 

 

oni što su pobjegli krivi su

 

i oni što su ostali

 

oni koji su govorili da

 

i oni koji su govorili ne

 

i oni koji nisu ništa govorili

 

 

Umrli broje žive

 

Umrli nas neće rehabilitirati

 

 

 

 

 

SKIDANJE TERETA

 

 

prišao je k vama

i kaže

 

niste odgovorni

ni za svijet ni za kraj svijeta

skinut vam je teret s ramena

sad ste kao ptice i djeca

igrajte se

 

i igraju se

 

zaboravljaju

da je savremena poezija

borba za disanje

 

 

 

Tadeuš Ruževič

  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites

:wub:

 

 

Nepovratna pesma

Nikad nemoj da se vraćaš

kad već jednom u svet kreneš

Nemoj da mi nešto petljaš

Nemoj da mi hoćeš-nećeš.

I ja bezim bez povratka.

Nikad neću unatrag.

Sta ti znači staro sunce,

stare staze,

stari prag?

Tu je ono za čim može da se pati

Tu je ono čemu možes srce dati.

Al' ako se ikad vratiš

moraš znati

tu ćeš stati

I ostati.

Očima se u svet trči

Glavom rije mlako veče

Od reke se dete uči

ka morima da poteče.

Od zvezda se dete uči

da zapara nebo sjajem.

I od druma da se muči

i vijuga za beskrajem.

Opasno je kao zmija

opasno je kao metak

da u tebi večno klija

i ćarlija tvoj početak.

 

Ti za koren

nisi stvoren

Ceo svet ti je otvoren.

Ako ti se nekud žuri,

stisni srce i zažmuri.

Al' kad pođeš - nemoj stati

Mahni rukom.

I odjuri.

Ko zna kud ćeš.

Ko zna zašto.

Ko zna šta te tamo čeka.

Ove su želje uvek belje

kad namignu iz daleka.

Opasno je kao munja

opasno je kao metak

da u tebi večno kunja

i muči se tvoj početak.

Ti si uvek krilat bio

samo si zaboravio.

Zato leti.

Sanjaj.

Trči.

Stvaraj zoru kad je veče.

Nek' od tebe život uči

da se peni i da teče.

Budi takvo neko čudo

što ne ume ništa malo,

pa kad kreneš - kreni ludo,

ustreptalo,

radoznalo.

 

Ko zna šta te tamo čeka

u maglama iz daleka.

Al' ako se i pozlatiš,

il' sve teško,

gorko platiš,

uvek idi samo napred.

Nemoj nikad da se vratiš.

 

 

 

Joj,ova me pesma uvek rasplace :icon_ne: .

 

 

 

 

JEDNOJ PROLAZNICI

 

 

Ulica je zaglušna urlala oko mene.

Duga, tanka, u crnini, veličanstvo bola,

Prošla je neka žena, a ruka joj ohola

Pridizaše, njihaše skutove izvezene;

 

Hitra, otmena, s nogom kao u kakva kipa.

A ja se napajah, u grču osobenjaka,

Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,

Što zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.

 

Jedna munja... a zatim noc! - Trenutna prelesti

S čijeg pogleda namah novim životom dišem,

Zar ću te samo u večnosti ponovo sresti?

 

Drugde, daleko! Prekasno! Možda nikad više!

Jer ne znaš kuda ću, ne znam kuda si nestala,

Ti koju koju mogah voleti, ti što si to znala.

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Sinoć bili malo pili u "Bukovskom", a konobar/gazda reče da je večeras noć rakije, ljute, domaće, oble i proklete, kao žene...

 

225 dana pod travom

i znaš više od mene.

odavno su ti uzeli svu krv

suva si pritka u korpi.

tako li to biva?

u ovoj sobi

sati ljubavi

još bacaju senke.

 

Kada si otišla

uzela si gotovo sve.

Klečim u noćima

pred tigrovima

koji me ne puštaju.

 

to što si bila

neće se ponoviti.

tigrovi su me našli

i nije me briga.

 

_________

 

 

‎225 days under grass

 

and you know more than I.

they have long taken your blood,

you are a dry stick in a basket.

is this how it works?

in this room

the hours of love

still make shadows.

 

when you left

you took almost

everything.

I kneel in the nights

before tigers

that will not let me be.

 

what you were

will not happen again.

the tigers have found me

and I do not care.

 

za Džejn / for Jane

Charles Bukowski

  • Upvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites

t7ejph.jpg

 

Vislava Šimborska (1923-2012)

 

 

 

LAVIRINT

 

a sada nekoliko koraka

od zida do zida,

tim stepenicama nagore,

ili onim nadole,

zatim malo ulevo,

ako ne udesno,

od zida u dubini zida

do sedmog praga,

svejedno otkud, svejedno kud,

sve do raskrsnice,

gde se sreću,

da bi se razišli

tvoje nade, greške, porazi,

pokušaji, namere i nove nade.

Put za putem,

ali bez povratka.

Dostupno samo ono,

što imaš pred sobom,

a tamo, za utehu,

okuka za okukom,

čuđenje za čuđenjem,

pogled za pogledom.

Možeš da biraš

gde ćeš biti ili ne biti,

preskočiti, skrenuti

samo ne propustiti..

Dakle ovde ili onde,

valjda tamo,

intuitivno, s predosećanjem,

na osnovu razuma, prečicom,

nasumice,

zapetljanim skraćenim putevima.

Kroz neke od niza nizova,

hodnika, kapija,

brzo, jer u vremenu

imaš malo vremena,

s mesta na mesto,

u mnoga još otvorena,

mračna i dvoznačna,

ali i široka, ushićena,

gde je radost, iako neradost

tako reći u blizini,

negde druge, tu i tamo,

ovde-onde ili

sreća u nesreći,

poput zagrade u zagradi

i mirenja sa svim tim,

i iznenada ambis, ali i mostić,

mostić, ali klimav,

klimav, ali jedini,

jer drugog nema.

Tu negde mora postojati izlaz,

više je nego sigurno.

Ali ti ga ne tražiš,

već on traži tebe,

on je od početka

u poteri za tobom,

a ovaj lavirint

nije ništa drugo već samo,

samo tvoje, dok se može,

tvoje, dok je tvoje,

bekstvo, bekstvo –

 

 

 

TAJNI RAZGOVORI S MRTVIMA

 

 

U kojim prilikama sanjaju se mrtvi?

Misliš li često na njih pre nego što zaspiš?

Ko javlja ti se prvi?

Da l uvek jedan isti?

Ime? Prezime? Groblje? Datum smrti?

 

Na šta se pozivaju?

Na staro poznanstvo? Srodstvo? Otadžbinu?

Kažu li otkud idu?

I ko za njima stoji?

I ko ih još sem tebe istog časa sanja?

 

A lica - jesu l nalik na fotografije?

Ostareše li tokom godina?

Sveža? Ispijena?

Ubijeni, jesu li preboleli rane?

Sećaju li se sad još ko ih je ubio?

 

Šta drže u rukama - opiši predmete.

Gnjili? Ugljenisani? Zarđali? Truli?

Šta im je u očima - pretnja? molba? Kakva?

Da l samo o vremenu zborite međ sobom?

Ptičicama? Cvetićima? Leptirićima?

 

 

 

SRETNA LJUBAV

 

 

Sretna ljubav. Zar je to normalno,

zar je to ozbiljno, zar je to korisno -

što svijet ima od dvoje ljudi

koji svijeta ne vide?

 

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,

dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni

da je tako moralo biti - kao nagrada za što?

Ni za što. Svjetlost pada niotkud -

Zašto baš na te, a ne na neke druge?

Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.

Ne remeti li to brižno naredana načela,

ne ruši li to s visine moral?

Remeti i ruši.

 

Pogledajte samo te sretnike:

kad bi se bar malo prikrivali,

hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!

Poslušajte samo kako se smiju - uvredljivo.

Kakvim jezikom govore - tobože razumljivim.

A te njihove ceremonije, ta cifranja,

pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode -

tačno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

 

Teško je i zamisliti do čega bi došlo

kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.

Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,

na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,

ko bi htio ostati u igri.

 

Sretna ljubav. Kome to treba?

Takt i razum nalažu da se o njoj šuti

kao o skandalu iz viših sfera Života.

Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.

Nikad joj ne bi uspjelo napučiti Zemlju,

uostalom rijetko se i događa.

 

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav

mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

 

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.

 

 

 

ZAHVALNOST

 

 

Mnogo zahvaljujem

onima koje ne volim.

Olakšanje s kojim se mirim

što su bliži nekom drugom.

 

Radost što ja nisam

vuk njihovih ovčica.

 

Mir mi s njima

i sloboda mi s njima,

a to ljubav ne može dati,

niti oduzeti.

 

Ne čekam na njih

od prozora do vrata.

Strpljiva

gotovo kao sunčev časovnik,

razumem ono

što ljubav ne razume,

praštam ono

što ljubav nikad oprostila ne bi.

 

Od susreta do pisma

protiče ne večnost,

već prosto nekoliko dana ili nedelja.

 

Putovanja s njima uvek su uspešna,

koncerti slušani,

hramovi posećeni,

predeli izraziti.

 

A kad nas deli

sedam gora i reka,

to su gore i reke

dobro poznate s mape.

 

Njihova je zasluga

ako živim u trima dimenzijama,

u prostoru neliričnom i neretoričkom,

sa horizontom pravim, jer je pokretljiv.

 

Sami ne znaju

koliko nose u praznim rukama.

 

"Ništa im nisam kriva" -

rekla bi ljubav

na tu otvorenu temu.

 

 

 

* * *

 

Iz nejasnih razloga

u nepoznatim okolnostima

idealno biće prestalo je da bude sebi dovoljno.

 

Mada je moglo da živi, da beskonačno živi,

isklesano iz tmine, iskovano od svetlosti,

u svojim oniričkim nadsvetovnim vrtovima.

 

Zbog čega je, dođavola, počelo da traži uzbuđenja

u rđavom društvu materije?

 

Šta će mu epigoni,

gubitnici, zlosrećnici,

bez izgleda na večnost?

 

Ćopava mudrost

s trnom u peti?

Harmonija koju narušavaju uzburkane vode?

Lepo

s neprivlačnim crevima u utrobi

i Dobro

- zbog čega sa senkom,

ako je ranije nije imalo?

Mora da je postojao nekakav razlog,

naizgled sitan,

ali to neće dokučiti ni gola istina

zauzeta pretresanjem

zemaljske garderobe.

 

Osim toga, ti užasni pesnici, Platone,

opiljci koje vetar nosi ispod kipova,

otpaci velike Tišine na vrhovima.

 

 

 

RADOST

 

 

Darvin.

Po svoj prilici odmora radi čitao je romane.

Ali je imao zahteve:

nisu se smeli završavati tužno.

Ako je nailazio na takav,

besno ga je bacao u vatru.

 

Istina ili neistina

rado ću u to poverovati.

 

Prelazeći u glavi tolika prostranstva i vreme

nagledao se tolikih izumrlih vrsta,

tolikih trijumfa jakih nad slabijima,

tolikih pokušaja da se preživi,

pre ili kasnije uzaludnih,

da je makar od fikcije

i njene mikroskale

imao prava da očekuje srećan završetak.

 

Dakle, nužno: zračak iza oblaka,

ljubavnici koji su opet zajedno,

pomireni rodovi,

rasejane sumnje, nagrađena vernost,

povraćen imetak, otkopano blago,

susedi koji žale zbog svoje zagriženosti,

povraćeno dobro ime, stid zbog pohlepe,

usedelice udate za poštene pastore,

intriganti poslati na drugi kraj zemljine

polulopte,

falsifikatori dokumenata pobacani sa

stepenica,

zavodnici devica u trku ka oltaru,

prigrljena siročad, utešene udovice,

bludni sinovi pozivani za sto,

čaša žuči prosuta u more,

maramice mokre od suza pomirenja,

opšte pevanje i muziciranje,

međutim psić Fido,

izgubljen u prvom poglavlju,

neka ponovo trči po kući

i radosno laje.

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Kraći odlomak iz I Have a Special Plan for This World od Tomasa Ligotija.

 

 

there are some who have no voices

or none that will ever speak

because of the things they know about this world

and the things they feel about this world

because the thoughts that fill a brain

that is a damaged brain

because the pain that fills a body

that is a damaged body

exists in other worlds

countless other worlds

each of which stands alone in an infinite empty blackness

for which no words are being conceived

and where no voices are able to speak

when a brain is filled only with damaged thoughts

when a damaged body is filled only with pain

and stands alone in a world surrounded by infinite empty blackness

and exists in a world for which there is no special plan

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 4 weeks later...

BIOGRAFIJA BOLA

 

Gde sam juce spavao, danas je dan odmora. Ispred ulaza

nabacane su stolice, i niko koga upitam za sebe

nije me video.

Ptice su uzletele da bi moje lice nacrtale

u oblacima iznad moje kuce i iznad vrta mrtvih.

 

Razgovarao sam s mrtvima i govorio o gitari

sveta; oni više ne radaju svoja usta ni svoje usne

što govore jezik koji vreda psa mog rodaka.

 

Zemlja govori jezik koji niko ne razume

jer neiscrpan je - iz njega sam istrgnuo zvezde i gnoj

u ocajanju

i pio vino iz njegova vrca,

koji je ispecen od mojih bolova.

 

Ti putevi vode u progonstvo. Cujem Boga

iza okna i davola u zvucniku

i obojica dopiru mi do srca koje objavljuje propast duša.

 

Lišce neprekidno leti po ulicama

i spomenike potkopava.

Voleo bih da u oktobru sanjam o zelenilu.

Ispod vrata prikovana je zapovest:

ne ubij

– a u novinama svakog dana izveštaj o tri ubistva

koja bih mogao da pocinim ja ili moj prijatelj.

Citam ih kao basnu,

od jednog uboda nožem do drugog – ne dosadujuci se.

Dok oni menjaju meso i slavu, duša mi spava

pod pokretom ruke božje.

 

Thomas Bernhard

 

 

 

Zove me postelja

 

 

Legnem.O,posteljo,

posteljo,lane jos,

lane jos bila si,

bila si: gnezdo sna,

gnezdo sna,snage slap,

snage slap,loznica,

loznica,veselje.

Veselje.Sta posta?

Sta posta?Kovceg moj,

kovceg moj.Sve vise,

sve vise gusis me,

gusis me.Prileci,

prileci drscuci,

drscuci ustati,

ustati drscuci,

drscuci ustajem.

 

Ustati,gledati,

gledati,shvatiti,

shvatiti,misliti,

misliti,videti,

videti,skriti se,

skriti se,viriti,

viriti,izici,

izici,zeleti,

zeleti,camiti,

camiti,ceznuti,

ceznuti,klonuti,

klonuti,patiti,

patiti.Posteljo,

posteljo:kovcegu,

kovcegu,zoves me,

zoves me.Leci cu.

 

ENDRE ADI

Share this post


Link to post
Share on other sites

Emili Dikinson - Jer po smrt poći nisam mogla

 

Neka bude u originalu, iako ima jako dobrih prevoda.

 

Because I could not stop for Death –

 

He kindly stopped for me –

 

The Carriage held but just Ourselves –

 

And Immortality.

 

We slowly drove – He knew no haste

 

And I had put away

 

My labor and my leisure too,

 

For His Civility –

 

We passed the School, where Children strove

 

At Recess – in the Ring –

 

We passed the Fields of Gazing Grain –

 

We passed the Setting Sun –

 

Or rather – He passed us –

 

The Dews drew quivering and chill –

 

For only Gossamer, my Gown –

 

My Tippet – only Tulle –

 

We paused before a House that seemed

 

A Swelling of the Ground –

 

The Roof was scarcely visible –

 

The Cornice – in the Ground –

 

Since then – ’tis Centuries – and yet

 

Feels shorter than the Day

 

I first surmised the Horses’ Heads

 

Were toward Eternity –

 

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 4 months later...
  • 2 weeks later...

U SELU PRAOCEVA

 

Neko me grli

Neko me gleda vucjim ocima

Neko skida sesir

Da ga bolje vidim

 

Svako me pita

Znas li ko sam ti ja

 

Nepoznati starci i starice

Prisvajaju imena

Mladica i devojaka iz mog secanja

 

Pitam i ja jednog od njih

Zivi li boga ti jos

Georgije Kurja

 

To sam ja odgovara on

Glasom sa onoga sveta

 

Pomilujem mu dlanom obraz

I molim ga ocima da mi kaze

Zivim li jos ja

 

Vasko Popa

  • Upvote 3

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...