Jump to content

Recommended Posts

pivopije.gif

 

Evo jos nesto od Zaka... ako nije postovano do sada. Najveci hit njegov.

 

 

Barbara

 

Seti se Barbara, bez prestanka je kišilo

nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmejana

prokisla, radosna, očarana, pod kišom

seti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom

a ja sam te sreo u ulici Sijama

smešila si se, i ja sam se smešio

ti koju nisam poznavao,

ti koja me nisi poznavala

seti se

 

seti se toga dana

ne zaboravi

 

neki čovek je stajao u tremu i

viknuo tvoje ime, Barbara

a ti si po kiši k njemu potrčala

radosna, prokisla, očarana

u njegov zagrljaj pala

 

seti se toga Barbara,

ne ljuti se što ti govorim ti

ja kažem ti svima koje volim

čak i onima koje sam jednom video

ja kažem ti onima koji se vole

čak i onima koje nisam upoznao.

 

seti se Barbara i ne zaboravi

tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom

nad ovim gradom sretnim

tu kišu iznad mora i iznad arsenala

tu kisu sto je pala na brod iz Cezana

 

oh, Barbara rat je je svinjarija velika i šta je sa sobom sada

pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

 

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno

je li umro,

nestao,

ili još uvek živi.....

 

oh, Barbara

bez prestanka kiši nad Brestom

jednako kao i tada

 

ali to nije isto, i sve je srušeno

to su porotne kiše, strašne i neutešne

to nije oluja više od ognja, krvi i čelika

to su naprosto oblaci

što kao pseta crkavaju

kao pseta što nestaju u mlazu vode

nad brestom

da trunu negde daleko, daleko, daleko od bresta

od koga ništa ne osta...

 

(Zak Prever)

 

Evo i kako to Rade Serbedzija recituje.. http://sverceri.pointclark.net/download/bl...-%20Barbara.mp3

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Jos jedna legendarna pesma... Miljkovic - Uzalud je budim.

 

Budim je

zbog sunca

koje objašnjava sebe biljkama

 

Zbog neba

razapetog između prstiju

 

Budim je zbog reči koje peku grlo

 

Volim je ušima....

 

Treba ići do kraja sveta

i naći rosu na travi...

 

Budim je zbog dalekih stvari

koje liče na ove ovde...

 

Zbog ljudi

koji bez čela i imena

prolaze ulicom

 

Zbog anonimnih reči

trgova

Budim je zbog manufakturnih pejzaža

javnih parkova

 

Budim je zbog ove naše planete

koja će možda biti mina

u raskrvavljenom nebu

 

Zbog osmeha u kamenu

drugova zaspalih između dve bitke

kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice

nego aerodrom!

 

Moja ljubav

puna drugih

je deo zore koju budim

 

Budim je zbog zore

zbog ljubavi

zbog sebe

 

zbog drugih...

 

Budim je

mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu

 

Sigurno je rekla:

neka me traži

i vidi

da me nema

 

Ta žena sa rukama deteta

koju volim

To dete koje je zaspalo

ne obrisavši suze koje budim...

 

Uzalud

uzalud

uzalud...

 

Uzalud je budim

jer će se probuditi drukčija i nova

 

Uzalud je budim

jer njena usta neće moći da je kažu

uzalud je budim

 

Ti znaš

voda protiče

ali ne kaže ništa........

 

Uzalud je budim

 

Treba obećati

izgubljenom imenu

nečije lice

u pesku

 

Ako nije tako

odsecite mi ruke

i pretvorite me

u kamen!

 

Download recitovanje pesme, ponovo Serbedzija.

Edited by J0N B0N J0\/1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Vau, mislim da si i ti Britnicin fan samo jos uvek to ne znas...

 

datju ti trash za pamtjenje...

britney i prever - kakva nepatvorena romantika od strane oba autora....

 

 

give it, give it....

 

EDIT:miljkovic respect, zanimljiva hermetika.....

Edited by Blacksunray Verb Delikvent

Share this post


Link to post
Share on other sites

Uzalud je budim je klasika! icon_da.gif Ima jos mnogo dobrih:

 

Requiem

I

 

Moja je krv moj put do tebe

 

preludijum

 

To je zemlja avaj ponekad često

ponekad isuviše, baština vetrova

i onih što imaju manje nego ništa

velika urna sa pepelom jedne

i zajedničke smrti koja se ponavlja

ali ne pregoreva sa vremenom nikad

zemlja na koju ćete pasti čelom

vi i ja i moje čelo moj obračun

sa mnom taj nokat neba i pejzaž zadnje

svetlosti, to su predeli preslikani

sa očiju mrtvaca čije reči

zalud smo hteli da nikad ne odu sa zemlje

sve smo zaboravili osim svoje

vlastite smrti koju živimo

 

molitva

 

treba se moliti smrti za svoj život

a tišina će sačuvati skamenjene lobanje

za kišu lica i neba za vrata

od peska i crne će ruže procvetati

duž puteva otvorenih za sve vetrove

kojim odlaze nerođeni po svoju smrt

 

II

 

Gledali smo kako umiru stojeći

oni koje volimo sada vidimo

mrak koji ne vide slepi sklopite

oči da vidite one koji su

dali večnoj noći dan svojih očiju

oni drže zemlju na leđima i nepokretne

nikada iz stići nećemo o nikada

nikada se neće izjednačiti vreme

naše smrti i njihove večito

bićemo razdvojeni i mrtvi

 

post scriptum

 

Crvene ptice piće nam s usana

videti ih nećemo

vrištaće trave u oblacima kržljavim

čuti nećemo

 

III

 

Krv otkucava korake i smrt

i jedne večeri posle života

krv prestane da bude ptica postane

zmija u travi pa svu noć deca plaču

mrtvi su na levoj strani uzalud

upaljene vatre čekaju njihov povratak

njihova noć sa našim danom meša se

ne zaboravite da to deci kažete

 

uspavanka

 

To više dan nije niti noć snom treba

dočekati razbojnike ptice su nebo

na jug odnele spavaj oni neće

doći njihovi koraci su teški

spavaj ljubav ide gradom na štakama

spavaj al im glas ne sanjaj

 

IV

 

Noć je puna mračnih anđela

ukleta lađa

nosi teret izgubljenog vremena

i naše mrtve prijatelje

u šumu bez ptica

 

trebalo je preći more

vreme i prostor koji su se pomešali

sada su za jednu smrt daleko od svake

obale

 

svetlost i senka

igraju na vodi

igru života i smrti

daleko protiče reka

večita i uzaludna

ptice lete za vetrom

i žene plaču na obali

 

čovek pada na svoju senku

oni su bez senke sišli u dubinu

i bez imena

 

za istoriju

 

od slepog lica brodoloma u njihovim

poslednjim očima stvorena je istorija

 

pouka za ostale

ljudi su mrtvi a ne smrtni sunce će

proći i kroz naše oči neizmenjeno

 

V

 

Uzidali vas u zid nevidljivi

i svi ste bili spremni da umrete

jedni u drugima i bilo je tako

zdravo čudna reko spasa

tražili vas zalud u mračnome spletu

onesvešćenih čula na granici

vas i iznenađenja nisu vas našli

zbogom grade gde se prekida moje sećanje

sada ste mrtvi i vaše je telo

neopipljivo sećanje i topla

pregršt zemlje pregršt Srbije i nas

 

refren:

 

Usta su bila ispunjena peskom i svi su

ćutali

zbogom grade gde se prekida moje sećanje

zdravo čudna reko spasa

 

VI

 

Zvezdo crvena rano oblaka

maramico krvi u noći zaključanoj

crnim ključevima gde su mrtvaci

sahranjeni jedni drugima pod čelom

smrti pomnožena sa hiljadu grobova

joj na kordunu oblaci su uzeli

cvet vatre iz njihovih ruku koje su

poslednjim pokretom podelile predeo

na dve tišine gde plaču ptice od pepela

 

post scriptum

 

U zemlji gde se poštuju suncokreti

pali su licem prema istoku

čini mi se da sam i ja pao s njima

različit od onoga što ću reći

 

VII

 

Zelengoro hoću da izgovorim tvoje ime

zelengoro začeta u trbuhu vetra

zelena goro neba i zvezdo moje krvi

strane sveta su se otimale za njihovu

smrt koja je bila početak

a ne kraj putevi su ih tražili

po celom svetu nema ih

profil njihovog odsustva čuva

noć zelengore njihove su smrti

najdivnija sazvežđa na jugu neba

zemlja miriše na mrtve zelengoro

čujem te ušima svoga srca i njih

tu niko nije umro ko je umro

zvezdo moje krvi i njihove zelengore

 

VIII

 

Za one koji su iskoristili smelo

mogućnost umiranja za one koji

su prekoračili preko svoga leša za

njihovu

smrt tako potrebnu protiv smrti

za one koji su sada jedno

jer svet je podeljen ljudskom možom

na dva dela a dva i dva su

jedan kad padne poslednja noć

za one koji su se utopili

u vodama večitog sna kao što umre

sunce udunu dalekih pejzaža

zakopano za one čije su reči

nikle iz zemlje ko lek i buna

neka pognu glave daleki suncokreti

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ja ipak mislim da je Georg Trakl bolji od svih

 

Samotnog zvona zvuci jos krstare -

u crnoj sobi ljubavnik se budi,

prislanja obraz zvezdama i studi.

Na reci vidis jedra, palamare.

 

Sjakte se suknje, zveckaju gitare.

Kaludjer, trudna zena, tiska ljudi.

Pod zlatnim sjajem krzlja kesten hudi;

crno i tuzno strce crkve stare.

 

Kroz blede maske duh zla gleda sada.

Grozno i tmurno suton na trg pada;

pred vece ade od saputanja trepere.

 

Citaju mutne znake pticijeg leta

gubavci koji trule. Parkom seta

sestra sa bratom, gledaju se cepte.

Share this post


Link to post
Share on other sites

 

Ovo je meni isto poezija, jer lik pogadja icon_cry.gif

 

 

Rekli su mi da je dosla iz provincije,

strpavsi u kofer snove i ambicije.

Drug je studirao sa njom,

pa smo se najzad sreli ona i ja.

Shvatih, Boze, ovo je sazvezdje za nju provincija.

 

Srce stade kao dete da se otima,

trazili smo se po prethodnim zivotima.

Ostavih iza sebe sve,

zablude, promasaje koji tiste,

prosto, lako, k'o neko beznacajno pristaniste.

 

O, da mi je da se jos jednom zaljubim,

opet bih uzeo kostim vecnog decaka.

I opet bih smislio kako da prodangubim

dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.

 

Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.

Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.

Reci bi sve pokvarile,

samo se cutke pokraj mene stisla.

Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.

 

O, da mi je da se jos jednom zaljubim.

Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.

I opet bih znao da se u oblak zadubim

i cekao bih samo nju, nijednu drugu.

 

Napisi mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li cu umeti.

 

Reci jesu moje igracke, cakle mi se u glavi kao oni sareni

staklici kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u ocima kad

zazmurim.

 

Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,

postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam...

 

Napisi mi pesmu, molila je, i nisam znao da li cu umeti.

Voleo sam je tako lako, i tako sam tesko to znao da pokazem.

 

I onda, odjednom, na rasporedu mladeza na njenim ledjima,

kao tajnu mapu,

pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...

 

I tako, eto ti pesma, ludo jedna...

Share this post


Link to post
Share on other sites

veronika.... dje me nadje sa tom pesmom! icon_cry.gif

 

 

Neverovatno, slusam je ovih dana konstantno..... iz opravdanih razloga... wub.gif

wub.gificon_cry.gif

 

Evo i josh jedne pesmice, koja je jako lepa, izmedju ostalog cu je mozhda pripremati za upis na FDU>

 

Poljubi me

 

To je bilo u jednoj cetvrti u Gradu Svetlosti

U kojoj je uvek mrak i uvek zagusljivo

I zimi i leti tamo je uvek zima

Stajala je u stepenistu

On kraj nje a ona kraj njega

Govorila mu je

Bozja zvezda ne svraca u nasu ulicu

Mora da ima preca posla u bogatijim

delovima grada

...

Zagrli me cvrsto

Ljubi me

Ljubi me dugo

Ljubi me

Kasnije bice kasno

Nas zivot to je sada

Ovde se umire od svega

Od toplote od zime

Ili se smrzavas ili se gusis

Ovde vazduha nema

Ako prestanes da me ljubis

Cini mi se umrecu ugusena

Imas petnaest godina imam petnaest godina

Oboje trideset

Sa trideset godina vise nismo deca

To su godine kad treba da se radi

To su godine kada se ljubi

Kasnije bice kasno

Nas zivot to je sada

Ljubi me.

 

 

 

Prever

Edited by VeronikaJeOdluchilaDaUmre

Share this post


Link to post
Share on other sites

The Garden

There's an ancient, ancient garden that I see sometimes in dreams,

Where the very Maytime sunlight plays and glows with spectral gleams;

Where the gaudy-tinted blossoms seem to wither into grey,

And the crumbling walls and pillars waken thoughts of yesterday.

There are vines in nooks and crannies, and there's moss about the pool,

And the tangled weedy thicket chokes the arbour dark and cool:

In the silent sunken pathways springs a herbage sparse and spare,

Where the musty scent of dead things dulls the fragrance of the air.

There is not a living creature in the lonely space arouna,

And the hedge~encompass'd d quiet never echoes to a sound.

As I walk, and wait, and listen, I will often seek to find

When it was I knew that garden in an age long left behind;

I will oft conjure a vision of a day that is no more,

As I gaze upon the grey, grey scenes I feel I knew before.

Then a sadness settles o'er me, and a tremor seems to start -

For I know the flow'rs are shrivell'd hopes - the garden is my heart.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ta ljubav

Tako silna

Tako drhtava

Tako nežna

Tako očajna

Ta ljubav

Lepa kao dan

I ružna kao vreme

Ta ljubav tako stvarna

Ta ljubav tako divna

Tako srećna

Tako vesela

I tako jadno

Drhteći od straha ko dete u mraku

A tako sigurna u sebe

Ko neki spokojni čovek u sred noći

Ta ljubav koja je izazivala strah kod drugih

Gonila ih da govore

I primoravala da blede

Ta ljubav vrebana

Jer te druge mi smo vrebali

Ganjani ranjavani gaženi, dotucavani,

poricani, zaboravljeni

Zato što smo tu istu ljubav mi ganjali ranjavali

gazili dotucavali, poricali, zaboravljali

Ta ljubav cela celcata

Još toliko živa

A sva ozarena

To je tvoja lljubav

To je moja ljubav

Ona koja je bila

To osećanje je uvek novo

I nije se izmenilo

Toliko stvarno kao neka biljka

Toliko drhtavo kao neka ptica

Toliko toplo i živo kao leto

Možemo oboje

Otići i vratiti se

Možemo oboje

Otići i vratiti se

Možemo zaboraviti

A zatim ponovo zaspati

Pa probuditi se patiti bditi

Pa ponovo zaspati

Sanjati i smrt

Zatim probuditi se, osmehnuti se, smejati se

I podmladiti se

Naša ljubav zastaje tu

Tvrdoglava ko magare

Živa ko želja

Svirepa kao sećanje

Hladna kao kajanje

Nežna kao uspomena

Hladna kao mermer

Lepa kao dan

Nežna kao dete

Gleda nas smešeći se

I kazuje mnogo ne govoreći ništa

A ja je slušam drhteći

I vičem

Vičem za tebe

Vičem za sebe

I preklinjem te

Za tebe za sebe i za sve one koji se vole

I koji su se voleli

Da ja im vičem

Za tebe za sebe i sve druge

Da ne znam

Ostani tu

Tu gde si

Gde bila si nekad

Ostani tu

Tu gde si

Gde si bila nekad

Ostani tu

Ne pomiči se

Ne idi

Mi koji smo voleli

Mi smo te zaboravili

Ali ti nas ne zaboravi

Jer nemamo drugog do tebe na zemlji

Ne dopusti nam da postanemo hladni

Da se udaljavamo sve više

Odemo gde bilo

Daj nam znak da si živa

A mnogo docnije na ivici nekog šipražja

U šumi uspomena

Iskrsni odjednom

Pruži nam ruku i spasi nas !

 

 

(Jacques Prévert)

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

Stavio si moju omiljenu pesmu! icon_da.gif

 

@bon jovi - to je divna pesma  dea bi se odushevila 

Dea se odusevila! biggrin.gif

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Zagrli me cvrsto

Ljubi me

Ljubi me dugo

Ljubi me

Kasnije bice kasno

Nas zivot to je sada

Ovde se umire od svega

Od toplote od zime

Ili se smrzavas ili se gusis

Ovde vazduha nema

Ako prestanes da me ljubis

Moj omiljeni deo! wub.gif obozavam Prevera! icon_da.gif

 

Bas sam pre neko vece citala Antica i ostade mi ova u secanju... wub.gif

 

Usne

 

Usne jedino zato postoje

da s nekim podelis nesto svoje.

I da ti sapatom sapat vrate.

Usne postoje da se pozlate.

 

Usne su vulkan tvog tela.

Usne su izvor tvojih reka.

Usne su pupoljak gde se srela

pcela od vetra s pcelom od mleka.

 

Usne postoje da se procveta

u vatromet neba i sveta.

Usne su da se u dahu zgusne

krilatost zvezda i kometa.

 

I nikad nikom nemoj ih dati

ako ne ume da ti ih vrati

toplije, mekse, mladje i sladje.

Jer usne samo zato postoje

da osmeh po tvome osmehu skroje.

 

wub.gifwub.gifwub.gifwub.gifwub.gif

Edited by dea

Share this post


Link to post
Share on other sites

Thomas Mann – Smrt u Veneciji

«... I ako je lično shvatimo, umetnost je povišen život. Ona usrećava dublje, ona troši brže.

U lice svoga sluge ona reže tragove umišljenih i duhovnih doživljaja, i vremenom, čak i kada mu je spoljni život manastirski miran, stvara kod njega toliku razneženost, prefinjenost, zamor i radoznalost živaca da bi to jedva mogao stvoriti život pun razuzdanih strasti i uživanja.»

 

«Posmatranja i doživljaji nemog usamljenika ujedno su i nejasniji i prodorniji nego u čoveka društvenog, njegove misli su teže, čudnovatije, i svagda malo osenčene tugom. Više no što bi trebalo zanimaju ga slike i opažanja kojih bi se inače olako oslobodio jednim pogledom, osmehom, izmenom mišljenja; oni se produbljuju u ćutanju, bivaju značajni, postaju doživljaj, avantura, osećanje. U samoći sazreva ono što je originalno, lepota smela i neočekivana, pesma. No u samoći sazreva i ono što je naopako, nesrazmerno, apsurdno i nedopušteno...»

 

«... I srce mu je ispunjavala i uzbuđivala očinska milošta, ganuta naklonost onoga koji u duhu stvara lepotu žrtvujući sebe, prema onome koji sam ima lepotu.»

 

«... Veoma je nežan, bolešljiv je, mislio je Ašenbah. Bez sumnje neće ostariti. A nije se dalje trudio da da sebi računa o osećanju zadovoljenja i umirenja koje je propratilo ovu misao.»

 

«... Bila je prirodna, i nametala mu se želja, jednostavna misao da iskoristi priliku i da sklopi lako, vedro poznanstvo sa onim koji mu je pričinio toliko uzletanja i uzbuđenja, da ga oslovi, da se raduje njegovom odgovoru, njegovom pogledu. Lepi dečko išao je ne hitajući, mogao ga je stići, i Ašenbah ubrza korake. Stiže ga na daščanom mostiću iza koliba, hoće da mu stavi ruku na glavu, na rame, na usnama mu lebdi ljubazna francuska fraza: tada oseti da mu srce lupa kao čekić, možda i zbog brzoga hoda, oseti da će, ovako zadihan, moći da govori samo prigušeno i drhtavo; on okleva, hoće da se savlada, odjednom se uplaši da odveć dugo ide već tik za lepim dečakom, boji se da će probuditi njegovu pažnju, da će se ovaj obazreti kao pitajući, još jednom pohita, zatim ga snaga izda, on se odreče i prođe oborene glave.»

 

«... To je odista bog koji tako skrši našu hrabrost kad nam se ukaže ljubljeni, koji potpuno ponizi naš gordi duh... On se igrao, zanosio se, i bio suviše ponosan da se boji osećanja.»

 

« Nema ničega čudnovatijeg ni tugaljivijeg no što je odnošaj ljudi koji se poznaju samo očima – koji se sretaju svakog dana, čak svakog sata, posmatraju jedno drugo, a pri tom su primorani, običajima ili rođenom ćudi, da se i dalje ponašaju kao ravnodušni tuđini, da se ne pozdravljaju i da ne progovore. Između njih je nemir i prenadražena radoznalost, histerija jedne nezadovoljene potrebe za saznanjem i izmenom misli, a povrh svega neka vrsta radoznalog zainteresovanog poštovanja. Jer čovek voli i poštuje čoveka dok god ne može da o njemu prosudi, i čežnja je proizvod oskudnog saznanja.»

 

« On se nije nadao dragoj pojavi, došla mu je neočekivano, nije imao vremena da izraz svoga lica pribere u mir i dostojanstvo. Radost, oduševljenje, divljenje, bez sumnje se na njemu otvoreno ocrtavahu – i toga časka se zbilo da se Tađo nasmešio: nasmešio se na njega, rečito, blisko, umilno i otvoremo, usnama koje se tek polako u osmejku otvarahu. Bio je to osmeh Narcisa koji se naginje nad vodeno ogledalo, onaj duboki očarani, privučeni osmeh sa kojim on pruža ruke prema odsevu rođene lepote – jedan sasvim malo grčeviti osmeh, grčevit zbog beznadnosti svoje težnje da poljubi dražesne usne svoje senke, koketan, radoznao, i nešto malo izmučen, zaluđen i zaluđujući.

Onaj koji je primio taj osmeh pohitao je sa njime kao sa sudbonosnim darom. Bio je toliko potresen da je morao da beži sa svetlosti terase i vrata pred hotelom, i žurnim koracima je potražio mrak parka pozadi hotela. Iz grudi mu se otimahu prekori čudnovatog, nežnog negodovanja: 'Ti se ne smeš tako smešiti! Čuj, tako se nikome ne smeš nasmešiti!' Bacio se na jednu klupu, i van sebe udisao je noćni miris bilja. I naslonjen leđima, opuštenih ruku, savladan, dok ga je prožimala jeza, šaputao je osvećenu formulu čežnje – nemogućnu ovde, apsurdnu, nedostojnu, pokvarenu, smešnu, a ipak svetu, još i ovde časnu: 'Ja te volim!' »

 

« I tako pometen drugo ništa nije ni znao ni hteo no da bez prestanka ide za predmetom koji ga je rasplamteo, da o njemu sanja kad je daleko, i po običaju onih koji vole, da govori nežne reči samoj njegovoj senci. Samoća, tuđina, i sreća poznog i dubokog zanosa hrabrile su ga, i nagovarale da dopusti sebi i ono što je čudnovato, ne stideći se i ne rumeneći; i tako se zbilo, kad se pozno večerom vraćao iz Venecije, da se zadržao na prvom spratu hotela, pred vratima lepoga dečka, da je naslonio čelo na šarku, i dugo se nije mogao odvojiti, izlažući se opasnosti da ga zateknu i nađu u tako bezumnom položaju.»

 

 

 

Znam da nije poezija, ali u ovome ima vise poetike nego u mnogim pesmama.

Share this post


Link to post
Share on other sites

@nirvana girl : Ne, ja sam BILA tvoja srodna dusa. Mozda sam jos i sada, ali to je duga prica, mozda i ne toliko vredna pricanja.

To sam ja, Marta.

 

edit: spam.

sad.gifsad.gif

Kako ovo tuzhno zvuchi....ja se izvinjavam, morala sam da ostavim komentar sad.gif

 

 

Sad, vratimo se na temu. icon_da.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ma, opusteno Veronika. No hard feelings.

 

elem, da se vratimo na temu:

 

DRUGI PROSTOR

 

Ko god smatra normalnim poretkom stvari,

u kome jaki trijumfuju, slabi propadaju a zivot se

zavrsava smrcu,

miri se sa djavolskom vlascu.

 

Prolazenje ljudi i stvari nisu jedina tajna vremena

koje poziva da pobedimo iskusenje svog podanstva.

I na samoj ivici bezdana postavimo sto, na njemu casu, bokal

i dve jabuke.

da bismo proslavili nedostizno sada.

 

 

 

GRANICA

 

Sanjao sam granicu, tesku da se predje,

a presao sam mnoge, uprkos strazarima

drzava i imperija.

 

Ovaj san je bio besmislen, jer je u stvari bio o tome

da je sve dobro dok na prelazenje granice

nismo primorani.

 

Na ovoj strani zeleni mek cilim,

a to su vrhovi drveca tropske sume,

prelecemo brzo nad njima mi, ptice.

 

Na drugoj strani ni jedna stvar koju bismo mogli da

vidimo, dotaknemo, cujemo, okusimo.

 

Spremamo se tamo, oklevajuci, kao emigranti

koji se nadaju sreci u dalekim zemljama izgnanstva.

 

 

 

PA DA, TREBA UMIRATI

 

Pa da, treba umirati.

Smrt je ogromna i neshvatljiva

Uzalud na zadusnice hocemo da cujemo glasove

iz mracnih podzemnih predela Eola, Hada.

Mi smo kunici koji se igraju, nesvesni da ce otici pod noz.

Kad se zaustavi srce, postaje nista,

kazu mnogi savremenici, slezuci ramenima.

 

Hriscani su izgubili veru u strogog Sudiju,

koji osudjuje gresnike na kotlove s kljucalom smolom.

 

Ja sam imao koristi od citanja Svedenborga,

 

Kod koga ni jedna presuda ne pada s visine,

 

I duse umrlih vuce kao magnet dusama slicnim

 

Njihova karma, kao kod budista

 

Osecam u sebi toliko neispoljenog zla

da ne iskljucujem svoj odlazak u Pakao.

 

Bio bi to sigurno Pakao umetnika,

 

To znaci ljudi koji su savrsenstvo dela

 

Stavljali iznad svojih obaveza muzeva, oceva,

brace i sugradjana.

 

Napisao Česlav Milos

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...