Jump to content

Anya's Works


Bejbe Kompajler

Recommended Posts

ZNATE LI

 

 

 

Znate li da nikada nisam volela poeziju?! Znate li zašto? Zato što me svaki sladunjavi stih tih besprekornih boema podseća na vas i na vaše pokušaje da me zasenite romantičnim citatima.

Znate li da nikada nisam volela romantične filmove u kojima se dvoje zavole i ostaju zajedno do smrti?! Znate li zašto?! Zato što svaki put, kad se zaljubljeni par pogleda a u očima im se vidi onaj tako dobro poznat sjaj, ja pomislim na vas koji ste me gledali. Gledali ste me tako sneno, tako bezglavo zaljubljeno... Naravno, sve bi to prestajalo kad bi dobili ono što ste hteli. Još jednu budalu koja živi i gine za vas, vaš pogled, vašu milost.

Znate li da mi pozli svaki put kad vidim dvoje koji se ljube?! Znate li zašto?! Zato što me podsećaju na vas i vaše prevrtljive poljupce i dodire.

Znate li da dobijem napad histeričnog smeha svaki put kad mi prijateljice priđu govoreći kako je njihov dečko zaljubljen u njih?! Znate li zašto?! Zato što me podsećaju na mene... I ja sam tako trčala nekada i na glas se hvalila vašom ljubavlju. Nekada... Nekada, dok sam još verovala u mušku ljubav, tako ogavnu i punu laži.

 

Ali.... Da li ti znaš... Ti, baš ti, koji si mi pre pet sumraka i pet zora poremetio sve... ti, koji me gledaš očima požude i strasti.... Da li znaš da sad čitam poeziju?! Da li znaš da plačem uz romantične filmove?! Da li znaš da zavidim parovima po gradu, zavidim svojim prijateljicama?! Znaš li zašto?!

 

Zato što želim da mi kažeš te čarobne reči. Da mi šapneš da me voliš. Želim da se izgubim u tvom zagrljaju. Da budem samo tvoja i da me voliš zauvek.

 

Znaš li zašto sada plačem?! Zato što sumnjam da je to moguće.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 2 weeks later...
  • Replies 91
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

ZNATE LI

 

 

 

Znate li da nikada nisam volela poeziju?! Znate li zašto? Zato što me svaki sladunjavi stih tih besprekornih boema podseća na vas i na vaše pokušaje da me zasenite romantičnim citatima.

Znate li da nikada nisam volela romantične filmove u kojima se dvoje zavole i ostaju zajedno do smrti?! Znate li zašto?! Zato što svaki put, kad se zaljubljeni par pogleda a u očima im se vidi onaj tako dobro poznat sjaj, ja pomislim na vas koji ste me gledali. Gledali ste me tako sneno, tako bezglavo zaljubljeno... Naravno, sve bi to prestajalo kad bi dobili ono što ste hteli. Još jednu budalu koja živi i gine za vas, vaš pogled, vašu milost.

Znate li da mi pozli svaki put kad vidim dvoje koji se ljube?! Znate li zašto?! Zato što me podsećaju na vas i vaše prevrtljive poljupce i dodire.

Znate li da dobijem napad histeričnog smeha svaki put kad mi prijateljice priđu govoreći kako je njihov dečko zaljubljen u njih?! Znate li zašto?! Zato što me podsećaju na mene... I ja sam tako trčala nekada i na glas se hvalila vašom ljubavlju. Nekada... Nekada, dok sam još verovala u mušku ljubav, tako ogavnu i punu laži.

 

Ali.... Da li ti znaš... Ti, baš ti, koji si mi pre pet sumraka i pet zora poremetio sve... ti, koji me gledaš očima požude i strasti.... Da li znaš da sad čitam poeziju?! Da li znaš da plačem uz romantične filmove?! Da li znaš da zavidim parovima po gradu, zavidim svojim prijateljicama?! Znaš li zašto?!

 

Zato što želim da mi kažeš te čarobne reči. Da mi šapneš da me voliš. Želim da se izgubim u tvom zagrljaju. Da budem samo tvoja i da me voliš zauvek.

 

Znaš li zašto sada plačem?! Zato što sumnjam da je to moguće.

 

 

ovo je neki copy/paste...osim ako nije

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 3 weeks later...

Prava ljubav

 

Nije mi bitno kako izgledaš..

Nije mi bitno da li imaš 17 ili 117 godina..

Nije mi bitno da li se kupaš u pozlaćenoj kadi punoj čokoladnog mleka ili se jedva "krpiš" do kraja meseca sa svojom skromnom platom..

Ništa mi to nije važno.

 

Bitno mi je da me voliš.

Da pored tebe osetim onaj čudnjikavi treperavi osećaj u želudcu...

Želim da me zagrliš, poljubiš u slepoočnicu i kažeš mi da me voliš i da ćeš me voleti uvek.

Želim da se pored tebe osetim kao da sam najsrećnija na svetu..

Kao da samo mi postojimo, ništa drugo nije važno.. Ništa, i niko drugi..

Želim da me hraniš jagodama sa šlagom, ma koliko to stereotipno zvučalo.

Želim da me ljubiš dok sa starog gramofona krckaju Led Zeppelin-i...

Želim da me spustiš sebi u krilo i da u tvom pogledu vidim da sam ja tvoj svet.

Želim da se iz dana u dan zajedno menjamo i postajemo bolje osobe.

 

Reci mi da me voliš. Tim rečima ćeš ukloniti sve muke koje su mi nalegle na srce i dušu.

 

Reci mi da me voliš, neznanče. Odakle god da dolaziš..

 

Prepoznaću te već nekako.... Bićeš u ogrtaču načinjenom od latica, u odelu skrojenom od purpura ljubavi, u čizmama koje su prešle milje i milje da bi mene našle... Imaćeš osmeh sa reklama, oči pune tamnog, elegantnog sjaja.... Prepoznaću te po rukama koje ćeš pružiti prema meni i koje će me zagrliti kao da su napravljene samo da bi mene čuvale.

 

Dođi, neznanče. Ja te čekam.

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 1 month later...

Red bi bio da malko apdejtam temu, stoga - evo nekoliko noviteta... Nešto su moja usputna zapažanja, nešto "kao" književnost, ko hoće neka čita:

 

 

NEKO MI JE JEDNOM REKAO (ovo je kopi-pejst nečijih reči, koje sam morala da stavim svuda - ne želim da ih zaboravim nikada)

 

volim tvoju kosicu

volim tvoje oci

volim kad me poljubis

volim kad me zagrlis

volim kad stavim ruku na tvoj stomacic

volim sto si nezna

volim sto si pametna

volim sto si ljubomorna(ponekad)

volim kad mi tepas

volim kad me mazis

volim tvoje usnice

volim da ti ljubim glavicu

volim sto si zrelija i sto svasta znas

volim kad naucim nesto od tebe

volim kad nosis bodi

volim sto volis decu

volim tvoje ime

volim da ti tepam

volim kad mi kazes-vole ljubomorni

volim sto mislis da sam neki andjeo,mada nisam

volim sto nosis skejterke

volim sto nosis karirane kosulje

volim kad se dopisujes sa mnom citav dan

volim tvoj glasic

volim kad me pozoves na dve sekunde,samo da kazes nesto

volim kad me hvalis

volim kad slozis onaj smesni glasic

volim da se igram sa tvojom kosom,iako mi ne das

volim sto si blesava

volim kad brines za mene

volim tvoj osmeh

volim kad unezvereno gledas unaokolo kad smo zajedno

 

 

a najvise volim

 

tebe

 

 

 

 

 

Ko sam JA?

 

Vrlo nepoverljiva osoba, tačnije - retko kome verujem.. U sve sumnjam..

Veoma sam tvrdoglava, ali sam i osećajna. Senzualna. Stabilna, ali samo povremeno.

Kažu da sam sklona filozofiranju, odnosno pričom o nekim inteligentnim stvarima - kako bi to rekla moja mala Tea.

Prilično sam komunikativna, uvek imam šta da pričam... tačnije, ja ne zaklapam - da budem iskrena. Ali pazim šta pred kime pričam, uglavnom.

Plašim se bolesti, nemoći i samoće. Zato često pravim jako glupe greške... i posle plaćam deeeebeeeelo.

Brinem o ljudima koji su mi bliski... ponekad i previše, pa ih smorim. Ali oproste mi oni, jer znaju da je to sve nekako dobroćudno.......

Konzervativna sam. Neki bi rekli - tipična srednjevekovna žena. Verujem u pravu ljubav i neću se skrasiti dok ne nađem nekoga ko će me voleti dok starimo zajedno. I, ne, neće mi smetati da tom nekom kuvam, perem, peglam... to je posao žene, aman. Znate ono - tigrica u krevetu, domaćica za šporetom, ili kako već...

Zaljubljiva sam.. veoma. I to uglavnom u pogrešne osobe. Krele...

Tako... čudno sam ja biće. Moram priznati....

da... da.. da.

 

 

 

 

 

 

Ples, leto, army...

 

Stravičnih 45 stepeni Celzijusa. Ni bazen više nije ono što je bio nekada. Dobro mi je samo kada ronim, a to je nemoguće - uvek me neko izvuče da pričamo (kao na lutriji)... Sva smežurana izlazim iz vode, spuštam se na ležaljku i već sam suva i usijana. Ležem na peškir, uzimam knjigu ali ne izdržim ni tričave dve rečenice da mi se kapci ne sklope.

Sanjam. Sanjam kako ležim i sanjam da sanjam kako sanjam da sanjam kako sanjam da ležim i sanjam. Samo se tako vrtim u krug, kao TV koji prikazuje sebe na TV-u..

"Suavemente, besame.. que quiero sentir tus labios esandome otra vez."

U snu čujem tu poznatu melodiju... poznate reči, inače tako željene..

Ledene kapljice mi se spustaju na leđa a ja se okrećem, spremna da se nekom detetu sočno MileMuGaMajke, ali nalećem na njega... Njegove tamne oči, pune usne - večito iskežene i tamnopute ruke koje me prskaju.

"Zašto to radiš, pobogu?! Probudio si me!"

"Naravno, Army. Ne bih te prskao da nisam želeo da te probudim. Hajde, ustaj! Hoću da igram sa tobom."

"Ne, nema šanse. Pogledaj koliko je ljudi ovde, ne pada mi na pamet."

"uh, u redu, namćoru mali. Ali večeras mi se nećeš izvući tako lako.", reče i ode svojim putem, zašavši iza palminog stabla.

Vraćam se sanjarenjima.. Ludak, nije valjda nekako uvideo šta osećam. Samo mi je još to trebalo.......

 

I dođe veče...

 

Nakon večere silazim do bazena. Standardne kargo pantalone, majicu sa army printom i starke večeras su ostale u sobi. Zamenjene su crnim topom, uzanim farmerkama i papučama na platformu. Ne ličim na samu sebe.......... Sedam i naručujem standardni citron, konobar ne mora ni da prilazi - samo mi mahne.

Odjednom, čujem neko tiho mrmljanje: "Army,Army,look.."

Okrećem se okolo ali ne vidim ništa. U stvari... O Gospode... Kreten stoji iza ograde i zove me.

"Šta hoćeš?"

"Ma, Army, dođi."

Ustajem i dolazim do kapije, on me uzima za ruku i užurbanim korakom me vodi u mrak.

"Kuda me vučeš, budalo?"

"Ćuti!"

Prepoznala sam put............

 

Doveo me je na plažu............ Ludak je sve spremio.

 

Zapaljena logorska vatra, mala.

Kasetaš miruje na ležaljci i čeka da neko pristisne odgovarajuće dugme.

Opet mi grabi ruku i privlači me uz sebe.

"Sada... Ima da igraš."

"Ali... JA ne igram. Nikada, nipošto."

"Ništa ti ne brini, Army"

Pritiska PLAY na kasetofonu i sa zvučnika dopire Elvis Crespo-Suavemente besame........

Privija me uz svoje telo, gleda me tim crnim očima i neka čudna magija kreće. Da li me pomera pesak, ili on, ili ja sama, ne znam. Plešemo salsu, sitnim koracima, gledajući se pravo u oči.

U pozadini odjekuje:

 

Cuando tu me besas

me siento en el aire

por eso cuando te veo

comienzo a besarte.

 

Stajemo sa igranjem. Nežno me ljubi i izgovara:

"Ma koliko da nas putevi Alaha razdvoje, uvek ćeš biti u mom srcu"

 

 

 

 

 

 

 

 

Izjava ljubavi (ludim..)

 

Dragi moji prijatelji, DOBRO VAM JUTRO!

Svanulo je iznad crkve Sv.Marka i sunce je divno, pa čak je lepo i ovo opalo lišće koje ću za koji sat besno sklanjati sa automobila.

Dragi moji i drage moje,

okupili smo se ovde da saslušamo ovu neobičnu izjavu ljubavi.

Inspirisana jednim snom, ovim suncem, čašom mleka i sinoćnom muzikom, ja - Anya, princess of Tunisia and S.Korea - izjavljujem sledeće:

- Mnogo bre volim mog komšu Mladena.... To je legenda kakve nema. Moj lični i personalni Čak Noris. :)

- Takođe, mnogo volim moju raju - bez koje mi nema života:

Zna se: Dijana, Katja, Stefane i Marija, Nemanja, Marko, Ivana, Teodora (u dalekoj zapadnoj Evropi) - ovo se odnosi na vas.... Lav ju gajz... :)

- Volim mog "brata" Đoleta, mog mawog Pingwina

- Volim moju patku Ginevru

- Mnogo volim jednog momka :)

- Volim roštilj, i to mnogo. Uopšte, volim da jedem meso. Ono, fakat, to se vidi i po meni......

- Volim decu - beskrajno mnogo. Ako mi Bog da para i nekog normalnog muža, ima da izrodim 1508079768679o7907654 dece... Podrazumeva se, nakon diplomiranja - da me Stefan ne ubije :(

- Volim cveće, mlogo je veselo

- Volim da idem na planinu. Volim da idem na more.

- Volim kad svi odemo u Bridž Pab i to u baštu i krenemo da se cerekamo pa nas svi gledaju kao da smo pali sa Marsa

- Volim Marsu <3

- Volim kad blejimo gore na Alkos banji

- Volim da slušam starogradske pesme

- Volim da slušam Severinu, u zajedničkoj plejlisti sa Sodomom i nekim bluzom i Slayerom

- Volim da se smejem, ali volim i da plačem

 

Ja, jednostavno, volim da volim i bez ljubavi ne mogu da živim. I, iskreno mislim da ko god kaže da ne veruje u ljubav i tako to - laže. Ili nikad nije iskusio pravu ljubav ili se plaši da prizna da voli.

Volim vas sve, po 'iljadu puta :**********

 

 

Tekst o bombardovanju

 

24.3.2009. godine, podne.

Pijem kafu sa majkom, pričamo. Kreću sirene. Već su najavili i ja sam okolini prenela da će se u 12h začuti sirene, da se oćuti minut u pomen nastradalim. Ipak.. mene nešto secnu u predelu stomaka:

 

Opet ona noć. Imam 9 godina... Tata, mama i ja smo bolesni, pijemo antibiotike, niko nije u stanju po hleb da siđe. Tata telefonira, mama i ja gledamo Esmeraldu. Odjednom kreću sirene, a ja sam besna - Pink prekida epizodu u kritičnom trenutku, valjda je tad slepica trebala da progleda.. ili tako nešto...

Mama pakuje u torbu ćebad, trenerke, vodu, keks, lekove i dokumenta... zatrčava se na vrata i pita nas hoćemo li silaziti u sklonište. Tata me uzima za ruku, idemo u krevet i spavamo..

 

Mama radi preko dana. Narodno pozorište je bilo glavno psihičko sklonište tada, matine predstave su bile full posećene, karta je bila 1 din za Crveni krst. Tata ne radi, ne daju mu da ide na aerodrom. Ode do železničke stanice, prijavi se i onda dođe po mene pa se šetamo. Šetamo po ceo dan, po celom gradu, nebitno da li je proglašena vazdušna opasnost. Kontam da me je to sačuvalo, da zato nisam pukla.

 

Mama mi je skoro ispričala, ja se toga ne sećam: U sred te katastrofe moja učiteljica je delila knjižice... Nismo je videli mesec i kusur. Moj drugar i ja smo se zatrčali na nju uplakani te se i ona rasplakala. Propustili smo Bajonetov koncert zbog NATO agresije.

 

Spavam... budi me zvonjava mobilnog telefona, u sred noći. Ne znam šta se dešava. Ujka zove da vidi da li smo dobro. Mama mi kaže: "Gađali su RTS, mila. Nastavi da spavaš."

Pitam je da li imamo Politiku - tada su stalno pičili crtane i dečije filmove.. Kaže da imamo i ja istog trena tonem u san.

 

Nemamo struje. Jaka eksplozija. Zemljotres. Jaka eksplozija. Gađali Generalštab. Tata sutradan ide do železničke da se prijavi i tamo sa simsa uzima delić fasade Generalštaba i donosi mi. Čuvam to i dan danas.

 

Koncerti se održavaju svaki dan. Na Trgu Republike, na mostovima... ljudi smišljaju sve duhovitije i bolje transparente, nekako se u nesreći Srbi uvek snađu i ojačaju.

 

Nestaje struja na onih 2 dana i još nešto. Kuvamo klopu na plin a kafu na rakiju. Umire komšinica... Hitna pomoć nije stigla jer su u gužvi, ljudi ginu i umiru na sve strane. A tati je rođendan. Nije nam do slavlja.

 

Ne shvatam ja te političke igrarije. Neki tamo ljudi ne vole našeg predsednika pa nas ubijaju. Prilično glupavo, zar ne?!

 

Tetka me zove iz Italije na svaka dva dana, uplakana. Kaže, jako joj je teško - gleda snimke na TVu... ja joj kažem - nama i nije strašno, samo gledamo leševe kako vise sa urušenih zgrada.

 

Poginula je i jedna mala devojčica. Milica Rakić. 17.4.1999. Veče... sedela je na noši u kupatilu dok joj je majka spremala krevet u susednoj sobi. Šrapneli su razbili prozor i pocepali zavesu. Tirani su pogodili vojni cilj - trogodišnju Milicu, malog anđela.

 

 

 

Sirene prestaju...... razmišljam.... toliko je poginulih, zemlja je uništena, razrušena... A mi? Borimo se da uđemo u NATO... da danas-sutra i mi ubijamo trogodišnje Milice širom planete. Sve smo zaboravili i sve ćemo učiniti da dragi amerikanci pristanu da se igraju sa nama. Da nas Evropa upiše u onaj beli šengen pa da možemo da obilazimo te divne zemlje i da slikamo aerodrome sa kojih su poletali oni koji su nas ubijali. Svaka nam čast, braćo. Svaka nam prokleta čast.

 

Svet je jedno golemo đubre, ja da ve kažem...

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...