Jump to content

Budizam


Recommended Posts

Možda je u nekom trenutku jednostavno zastranio. Knjiga njegova koju čitam "Mudrost peska" je odlična.

 

Nije zastranio, prihvatio je realnost i odlucio da postane njen gospodar, nije pobegao od nje u neku sumu.

 

I opet da kazem, mozda i nije istina, ne znam njegov slucaj ali govorim generalno.

Edited by Novaliis
  • Downvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Odlucili su jer misle da ih to cini duhovnijim, ali to ne mora da bude slucaj. Oni to misle jer vecina religija danas to smatra odrazom duhovnosti dok njihovi celnici, religijske vodje, rade suprotno.

koji to oni? ja tako mislim ne zato shto mi je neko tako rekao, vecj zato shto sam doshao do zakljuchka da je to ispravno, a i moja religija uopshte ni nema chelike ili vodje, a kamoli chelnike i vodje koji rade suprotno tome.

 

Mogao je, svakako, ali nije i to ne menja njegovu duhovnost.

naravno da menja. da li je neko skroman ili nije i da li neko voli luksuz ili ne su itetako duhovna/ etichka pitanja.

 

Nisu. Nacini na koji ces ti dostici duhovnost i prosvetljenje danas su drugaciji nego pre 2000 ili 5000 godina, jer jednostavno zivimo u drugom svetu.

strawman. nisam ni rekao da su nachini dostiznja duhovnosti isti, naravno da cju ja danas da koristim kompjuter dok je neko pre dva soma godina koristio svitke papirusa. rekao sam da su ispravna nachela duhonosti etike i morala vechna i univerzalna.

 

Da budem konkretan, rituali koji se izvode moraju biti promenjeni ali ne bih zalazio dalje jer nije mesto.

nikakva duhovnost ili prosvetljenje nemogu da se postignu ritualnima. definitivno, nemoj da "zalazish" u tu temu.

Share this post


Link to post
Share on other sites

I am not against luxury, I am not against comforts. I am absolutely in favor of luxury and comforts, because the more a luxurious and comfortable life is available to people, the more meditation is possible, the more relaxation is possible.

znachi chovek nema pojma o chemu pricha xD luksus potpomazhe meditaticju x) bilo koji stoichar bi ga pljunuo u facu da pred njim lupi neshto ovako.

Edited by рогозуб

Share this post


Link to post
Share on other sites

koji to oni? ja tako mislim ne zato shto mi je neko tako rekao, vecj zato shto sam doshao do zakljuchka da je to ispravno, a i moja religija uopshte ni nema chelike ili vodje, a kamoli chelnike i vodje koji rade suprotno tome.

 

Ok je ako si ti dosao do tog zakljucka, ja sam dosao do sasvim drugog.

 

naravno da menja. da li je neko skroman ili nije i da li neko voli luksuz ili ne su itetako duhovna/ etichka pitanja

 

U zavisnosti od toga kako ta osoba zivi. Moze covek odluciti da zivi u kolibi i da bude totalno nemoralan, ili jos gore, da zivi u sumi potpuno nakaradnim nacinom zivota koji ga nece uopste uzdici duhovno.

Slobodna volja pruza mogucnost coveku da apsolutno prihvati sva dobra modernog doba, da zivi komotno u vili i da ne brine do kraja zivota za svoje materijalno stanje i to ga nece uciniti losom osobom ili neduhovnom. Ovaj svet nije jedini ali je veoma realan i mi smo u njemu duboko i mozemo odluciti da ga iskoristimo, ili pokusati da mu okrenemo ledja i zakomplikovati sebi zivot. Maya nije nesto sto mnogi misle - iluzija koje se moramo potpuno osloboditi unistavanjem nasih cula i povlacenjem duboko unutar naseg bica. Ja vidim mayu kao osnovu sveta, materiju od koje je sacinjen svet veoma realan, u kojem ja zivim, a ritual npr., od cega ti bezis kao malo dete je jedan od nacina da se igra tom materijom, da tako objasnim.

 

Naravno, opet ponavljam da postoji razlika - nekome je cilj nirvana, nekome nije. Sve ovo o cemu mi pricamo se moze posmatrati iz ta dva ugla. Jedno tumacenje, ono poznatije, upravo govori o toj skromnosti, begu od realnosti odnosno onoga sto misle da je samo iluzija, povlacenju u unutrasnjost svog bica i dostizanje nirvane, vecnog mira ali i gubitka individualnosti. Povlacenje u pustinju, asketizam, molitve bogu, neprihvatanje sveta koji teo kruzuje i odbacivanje njegove realnosti vodi ka nirvani, ali postoji i drugi nacin koji je potpuno suprotan, koji prihvata svaki aspekt ovog materijalnog sveta i koristi ga u licne potrebe.

 

Da zavrsim diskusiju sa moje strane - postoje desna i leva staza. :haha:

Edited by Novaliis

Share this post


Link to post
Share on other sites

U zavisnosti od toga kako ta osoba zivi.

potpuno nevezano za ostatak njegovog zhivota.

 

ako je ubica skroman, skromnost ostaje pozitivna etichka karakteristika. ako je najvecji filantrop il shta ti ja znam neskroman, neskromnost ostaje negativna etichka karakteristika.

 

Jedno tumacenje, ono poznatije, upravo govori o toj skromnosti, begu od realnosti odnosno onoga sto misle da je samo iluzija

povezujesh stvari potpuno proizvoljno. to shto ja hocju da zhivim skromno i spartanski apsolutno nije povezano sa bilo kakvim bezhanjem od stvarnosti, chak u razloge za skromnost i asketizam urachunavam i ovozemaljske beneficije- npr. bicju fizichki jachi, shto cje mi dobro docji ako treba da se bijem. stoici su bili skromni do ekstrema pa su takodje bili i ekstremna suprotnost bezhanja od stvarnosti, vecj su po grchkoj i rimu bili obichni radni i vredni ljudi, vojnici, generali, politichari, vladari, pa chak i (u sluchaju gaja blosija) revolucionari za socijalnu pravdu i oslobodjenje robova.

 

ali postoji i drugi nacin koji je potpuno suprotan, koji prihvata svaki aspekt ovog materijalnog sveta i koristi ga u licne potrebe.

shto je put koji nema apsolutno nikakve duhovne vrednosti ili koristi.

 

Da zavrsim diskusiju sa moje strane - postoje desna i leva staza.

da te ispravim- postoje ispravna i pogreshna.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Al ga nakucaste, svaka čas!

Pa ja sad ne moram citatiće da stavljam do kraja februara.

Ispunili smo bonus :bigblue:

 

Ovo oko "produhovljenog luksuza" mi moram priznati nije baš jasno.

 

Put propasti svake duhovne tradicije je da njeni maanstiri/sveštenici postaju sve bogatiji

i onda dolazi njena degeneracija i nestanak. Otuda nije čudo da u istoriji religija periodično imamo revolucionarne pokrete koji se vraćaju izvornim, strožijim, asketskim pravilima. Primer recimo Franje Asiškog ili šumske tradicije u tajlandskom budizmu. To su najvitalniji izdanci na starom stablu.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Rogozube dragi, opet se vratismo na moju i toju diskusiju sa Paganizma, a to je da se moral menjao kroz vreme i da nije večno postojan i uvek jednak kako ti kažeš. Naravno da nisam ispratila da li si mi i šta tamo odgovorio, ali ću :D

 

Dalje, ovo o Oshou nisam odgovarala u postu jer pitanje nije bilo upućeno meni :D ali pošto se razvilo u diskusiju, evo da kažem, čitala sam (tj pokušala davno da čitam neke) njegove knjige, a jednu čak i posedujem negde na terasi u kutijama (greške iz mladosti). Osho za mene nije do kraja konzistentan i nije mi prijao 'eklektizam' koji on 'propoveda'.

 

 

 

 

Pošto ste načeli jako zanimljivu temu o materijalnom vs duhovnom, da dam svoj doprinos.

 

Težnja za posedovanjem stvari, pogotovo stvari koje ne možeš i nećeš svakodnevno koristiti za neke svoje potrebe a nemaju neku drugu funkciju osim nagomilavanja, eksponiranja i statusne zebnje, dijametralno je suprotna produhovljenosti i prihvatanju sebe i sveta. Za mene :D

 

Ajd sad ;) raspalite.

  • Downvote 2

Share this post


Link to post
Share on other sites

Evo ja raspalio :bigblue:

 

 

Kisagotami

 

Kisagotami je bila siromašna udovica koju su pogodile mnoge nesreće u

životu. I onda, kao poslednji udes, njeno najmlađe i poslednje živo

dete umre iznenada. A ono joj je bilo sve što joj je još ostalo na

svetu. Skoro luda od bola, nije dozvoljavala da kremiraju detetovo

telo, već ga je svuda nosila sa sobom, nadajući se čudu. Onda joj neki

ljudi rekoše da ode do Bude, velikog učitelja, koji će joj možda

pomoći. U njoj se pojavi tračak nade i ona tako i uradi. Stigla je

pred Budu noseći mrtvo dete u naručju: "Daj mi neki poseban lek da

izlečim svoje dete", molila je.

 

Buda je odmah shvatio da ova žene neće moći podneti surovu istinu, te

je razmislio na trenutak. Onda reče: "Da, ja mogu da ti pomognem. Idi

i donesi mi tri zrna gorušice. Ali da bi lek bio delotvoran, ona

moraju poticati iz porodice u kojoj do sada još niko nije umro."

 

Kisagotami krete nošena nadom u srcu. Ali kako je išla od kuće do

kuće, slušala bi priče o gubitku najdražih, sve tužnije jedna od

druge. To veče, kada se vratila do Bude, naučila je da njen gubitak

nije nešto što je samo nju pogodilo, već karakteristika ljudskog

života -- i prihvatila je tu činjenicu.

 

I dalje ispunjena tugom, odložila je telo svog detata i poklonila se Budi.

 

John Snelling, Elements of Buddhism

 

 

7430.infantrubymarble_med_0.jpg

Share this post


Link to post
Share on other sites

nije, mozhe da bude jednostavno posledica ljubavi/ vezanosti za umrlog.

 

ja to posmatram iz stoichke perspektive kao nerzumnu akciju na dva nachina. prvo je kada posmatramo choveka kao smrtno bicje- znachi mora da umre, a stoichki moto je otprilike- ako neshto mora da se desi, ne mora da se desi uz moju patnju i nerviranje zbog toga. ako se vaza polomi, treba da se setimo da je vaza bila lomljiva stvar tako da to shto se polomila nije nishta "chudno" oko chega treba da se potresamo, jer od kada postoji vaza, postoji i mogucjnost da se razbije, jer je lomljiva. chisto treba sagledati sve mogucje opcije- shta mozhe da se desi u buducjnosti. meni je uvek bilo glupo kada neko pita nekoga neshto ozbiljno, i kad ga ovaj drugi odbije- ovaj prvi se iznervira. ako postavljash pitanje- na njega mozhesh da dobijesh ili pozitivan ili negativan odgovor, samim tim treba da se spremish za mogucjnost da bude bilo koji od ta dva. a kod umiranja je josh svedenije- postoji samo jedan "odgovor"- svako ko zhivi cje umreti, tako je jedina razumna stvar spremiti se za tu 'mogucjnost'. i postoji josh jedna stvar tu- ona izreka- nema svrhe plakati nad prosutim mlekom. ako se neshto desilo, to je sada proshlost i nepromenljivo je, samim tim je nerviranje i tuga zbog toga besmisleno bacanje energije.. al sam se raspalamudio x)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pravo učenje

 

Pravo učenje jeste ona vrsta pouke koja zadovoljava dva uslova: prvo,

ono je konzistentno sa budističkim uvidom. A drugo, primereno je osobi

koja je prima. Takvo učenje je poput leka. Jer i lek mora biti pravi

lek i mora biti prikladan za onoga kome se prepisuje.

 

Ponekad možete da na nekome primenite veoma skupu terapiju, ali ta

osoba ipak umre. Zato je Buda, kada bi sreo nekoga i ponudio mu

učenje, morao dobro da poznaje tu osobu kako bi joj ponudio prikladno

učenje. Čak i ako je učenje veoma vredno, ako ga ne prilagodite osobi,

to nije budističko učenje.

 

Thich Nhat Hanh

 

 

tm60_1.jpg

  • Upvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Juče pomenuh u jednom razgovoru da je žal za umrlim ništa drugo no čista i jednostavna sebičnost.

 

 

Iz ovoga bih rekao da si tražila Blago Cara Radovana nekad ;)

Kako može biti sebična ona inicijalna emocija plača/vriske/histerije đeteta koje je upravo saznalo da mu je roditelj umro? Ili još drastičniji primjer majke koja je saznala da joj je sin poginuo?

Istina,milion puta čujemo "Kuku mene ,kako ću bez njega/nje",ali sumnjam da iko u prvom momentu na to pomisli,pa udari u plač.

 

 

Jednostavno se ne može tako komplikovana stvar objasniti tako jednostavno.

Share this post


Link to post
Share on other sites

kad umre neko blizak to je kao da je si izgubio deo sebe, tako da osecas bol i patis. ne vidim kako drugacije moze.

da budes apatican? onda bi morao biti apatican u vezi sa svim.

Edited by Нормалан и Природан

Share this post


Link to post
Share on other sites

Kolko sam ja shvatio,Ajlin hoce da kaže (ono sto je i Dučić rekao) da kad nam neko umre,mi ne žalimo njega što je umro,nego sebe što moramo da živimo bez njega. Ima i toga,ali daleko da je to jedini sentiment.

Dučić tu navodi i to da je izraz lica pokojnika nešto najblaženije i najspokojnije što može da bude,te iz toga izvodi zaključak da smrt kao takva nije ništa strašno.

Share this post


Link to post
Share on other sites

nisam ironican, cini mi se da smo saglasni. detetu je zao sto je ostalo bez roditelja a majci je zao sto bi ostalo bez sina.

 

kad su ljudi ozalosceni? onda kad im umre neko blizak ili neko s kim osecaju bliskost. prema logici da nam je zao coveka sto je mrtav, trebalo bi nam biti zao svakog ko umre, sto nije slucaj. kad umre neko nepoznat (kad se desi neka velika tragedija npr), to moze da pobudi jedno osecanje straha ili zgrazavanja, a ljudi to maskiraju u saosecanje sa umrlim jer tako su uslovljeni kulturno (nije tako u svim kulturama).

 

 

sad pitanje je da li je onda sebicno osecati bol zbog gubitka? ja mislim da nije.

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...