Jump to content

Паранормално


Recommended Posts

  • 2 months later...

Ljudi bi generalno trebalo da cak malo vise veruju svojim culima,jer je inace problem kod svih nas preterano generalizovanje i label-ovanje stvari... :D ...cist dokaz,za sve shto ti je poznato u zivotu,svaki predmet,bilo shta,ti mu das ime,ili je to ime vec dato i odredjeno od davnina.Svejedno,poetna je u tome da sve shto mi sami tumacimo kao paranormalno jeste neshto shto mi ne mozemo da kategorizujemo niti da imenujemo,a da je to cak neshto shto je sasvim razumno i uobicajeno,od tuda proistice poznato Lovecrafovo uzasavanje od nepoznatog... :D

 

Niko ne moze da kaze da mu se u zivotu nije desila bar jedna stvar koju nije mogao da objasni samom sebi,a ni bilo kom drugom,kao npr cudan san,cudne slucajnosti,manijacki izlet intuicije xD,upoznavanje ljudi za koje vas vezuju mnoge stvari,a da to vi sami niste znali...Ovo su samo neki primeri stvari,koje garantujem da su se desile vecini ljudi...

 

Evo npr,meni se skoro desilo izuzetno cudno iskustvo dok sam bio u polusvesti,malo je tesko objasniti,ali cu pokusati...Kada mi se to desilo,bio sam nevidjeno premoren,legao sam na neraspremljen krevet i zaspao,sledece cega se secam je da sam u horizontali (kao shto sam i zaspao :D ) i da gledam u pravcu racunara koji sam ostavio upaljen zbog download-a,sve je kako sam ostavio,samo je problem u tome shto su jedino shto sam mogao da pomerim bile oci.Samo sam cuo neku udaljenu gungulu,shto je najgore od svega,to shto sam cuo nije bilo proizvod nekh spoljnih uticaja,nego se bukvalno culo u mojoj glavi,i osetio sam da mi neka jeza gmizu uz kicmu...Nije mi bilo svejedno,tako da posle toga nisam mogao da zaspim u istoj sobi,jebem mu lebac,presekao sam se kao zec...:S

I da ne bude malo,to mi se desilo jos u dva navrata posle toga,zadnji put sinoc...

Edited by Sylar

Share this post


Link to post
Share on other sites

^

Читао сам скоро о томе. Мозак ти одумире... Не планирај ништа. Продај комп да би могли да ти пазаре добар сандук, да се не бламираш пред кошмијама. Завештај органе јер ћеш се ускоро наћи у стању мождане смрти па би ред био да се после тога обави која кадаверична трансплантација. Чувај се пуног месеца и мајских Ида. Који бедак, жао ми је.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Meni se par puta desilo da sa sprata cujem uzasnu buku,kao da neko vuce ciglu po betonu.Grozan osecaj,sledio sam se,gore nikoga i nicega nije bilo...Trajalo je 2-3 noci i prestalo.Mislili smo da su pacovi,pustili smo macku gore ali se macka smorila,oseti ona kad ima uljeza...

 

Inace,sta je ovo jebote

http://abcnews.go.com/Primetime/story?id=2346476&page=1

 

I jedna prica koja iako mozda nije istinita jezivo deluje:

Zima je 93'. Bili smo udaljeni od neprijatelja nekih tristotinjak metara zracne linije. Nasi su polozaji bili u rovovima ukopanim bas na pocetku sume dok su oni imali polozaje u jednom malom zaseoku (brat bratu dvadesetak krhkih kucica). Danima se niko nije pomjerao ni metra. Tuklo se minobacacima (tu i tamo) poneko puskaranje, ali nista strasno. I jedni i drugi, sta reci, cekali smo daljnja naredjenja, s vrha naravno i drzali svoje crte. Hladno je bilo, onako kako samo u Bosanskim zabitima zna biti, ali iskreno receno, bili smo dobro opskrbljeni. Te noci bio sam poslan u izvidjanje s jednim suborcem, inace mojim jako dobrim prijateljem. Nismo trebali daleko ici, mozda kojih 150 metara u niciju zonu, mozda nepotrebno, ali ipak. I tako smo se nas dvojica lagano puzeci priblizavali zbunju koje je trebalo biti nasa busija narednih nekoliko sati.

lijepo smo se smjestili i onako nedisciplinirano pripalili po cigaru , sto bi se reklo frajerski i neoprezno, ali s zarom okrenutim unutra, prema dlanu.

Imali smo jedan lijepi dvogled IR. Eh da nam ga je bilo imati kad smo bili klinci i iz daljine virili u auta gdje su se valjali zaljubljeni parovi..

S vremena na vrijeme pogledao bih u pravcu neprijatelja, vidjelo se kretanje, hodali su, nosili drva, nista narocito, al nesto mi nije bilo jasno. Nekoliko njih je krenulo na drugi kraj zaseoka, onako u zurbi i s puskama na gotovs, cula se i vika. Dao sam prijatelju da pogleda i on je poslije par sekunda poceo da brblja, zadihao se i brzo mi gurnuo dvogled u ruke i samo izgovorio "gledaj tamo"..

Ponovo sam pogledao i vidio da su oni napadnuti, pocela je i pucnjava, pojedinacna, rafalna (sve se dogadjalo jako brzo) vidjeo sam neke, neka bica ljudskoga oblika, ali nisam skuzio sta je. Vidjeo sam da ih napadaju i ubijaju (neprijateljske vojnike), grizu. Planulo je par kuceraka a sad se tamo vec odvijao pravi rat pucnjevi vatra, vrisci, uzasni urlici. Nasi su nas odmah pozvali da vide sta se desava. Dao sam dvogled prijatelju i odgovorio nadredjenom da nemam pojma sta se desava ali sa nama nema nikakve veze.

Moj je prijatelj onako otvorenih usta gledao. S obzirom da je vatra bila jaka sjene, siluete se se vidjele golim okom. Bio sam sledjen (od straha ne od hladnoce).. Daj mi normalnu bitku, nema frke, ali ovo.

Uzeo sam , istrgao dvogled i htio, unatoc strahu, vidjeti sve iz vece blizine.

I vidjeo sam jednu priliku zenskog izoblicenog lica (veliki zubi izobliceni, produzena vilica, brada siljata i kandze) kako gleda, ravno, ali ravno prema nama. Mi smo dovoljno daleko u mraku, ali gledala je u nas, znala je da smo tamo. I tada je potrcala velikom brzinom u nasem pravcu. Ja sam sledjen i dalje drzao dvogled kao paraliziran, ali u jednom trenu kao kroz san rekao sam svome suborcu da puca ravno u mrak, ODMAH. I on je zapucao, a odjednom sa moje desne strane u pravcu kuca zapucalo je jos dvadesetak kalasnjikova (ja u svoj onoj izgubljenosti nisam ni primjetio da je jedan dio nase ekipe stigao do nas i razvio polozaj). Poslije dvije tri sekunde i ja sam opalio rafal.

S naseg glavnog polozaja su poceli udarati i minobacacima. Pocelo je oprave, mada niko nije imao pojma o cemu se u stvari radi.

Trajalo je, recimo, deset minuta (ne trebam govoriti da sa druge strane nije stigao ni metak).. Kada je prestalo s lupanjem glavni casnik (ne zelim govoriti ni o imenima niti mjestu zbivanja ) je htio da krenemo naprijed, ali sam ga uvjerio da sacekamo jutro. Puno pitanja je postavljeno, ali nismo im nista kazali, nista sto bi uputilo na to da nas proglase ludima.

Krenuli smo naprijed (vedro je bilo oko 08.00) i poslije par minuta stigli na protivnicke pozicije. Jos je bilo zara na kucicama. Snijeg je bio pun krvi na sve strane, razbacano oruzje i vatreno i hladno (nozevi umrljani krvlju), ali niti jednog mrtvog. Nikome nista nije bilo jasno. Ipak u jednom rovu, zatrpanog snijegom i zemljom pronasli smo jednog mrtvog vojnika, rastrganog. Jasno su se vidjeli ujedi i dijelovi otkinutog mesa.

Ja i prijatelj smo se pogledali, a casnik je to sve prokomentirao kao "bas ga je raznijela prokleta mina". A "oni su se povukli pod nasim djejstvom i pokupili svoje mrtve i ranjene"... To je bilo to i tako je priopceno javnosti

  • Downvote 1

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ljudi bi generalno trebalo da cak malo vise veruju svojim culima,jer je inace problem kod svih nas preterano generalizovanje i label-ovanje stvari... :D ...cist dokaz,za sve shto ti je poznato u zivotu,svaki predmet,bilo shta,ti mu das ime,ili je to ime vec dato i odredjeno od davnina.Svejedno,poetna je u tome da sve shto mi sami tumacimo kao paranormalno jeste neshto shto mi ne mozemo da kategorizujemo niti da imenujemo,a da je to cak neshto shto je sasvim razumno i uobicajeno,od tuda proistice poznato Lovecrafovo uzasavanje od nepoznatog... :D

 

problem nije kod toga da li je paranomarlno nesto o cemu nemamo dovolj isksutva da objasnimo ili ne.

Problem je u tome sto retko ko shvata sta znace paranormalna isksutva.

 

Ja sad mogu da pricam o svojim "paranormalnim" iskustvima, vernik ce reci AUUU a skeptik PFFF.

Opet to ne znaci ni da su jedan niti drugi u pravu.

 

Problem je u tome - da li paranormalno iskustvo ima nekog posebnog znacaja. A opet "Unique does not mean useful"

 

Mogu samo da kazem neko moje vidjenje stvari. Covek kroz svoj zivot ima evulicioni put. Svog uma naravno... posto telo nikako nema evolucioni put ono stari i umire. Smatram da je psiha, tachnije dusa - besmrtna. za to kao potporu imam gomilu "near death iskustva " (naravno ne lichnih) koje nauka koliko-toliko opravdava i potvrdjuje.

 

Samim tim smatram da je svaki zivot jedna faza iz neke mnogo globalnije igirice. (inache zastupnik sam ideje o reinkranaciji)

Pa samim tim, smatram da ti nije potrebno paranormalno iskustvo da bi bio poseban i ispunio zivotnu svrhu.

 

Nekom je mozda zivotna svrha da leti kao supermen. Al to ne znaci da je on bolji od onog kome je zivotna svrha da prodaje novine.

Svako ima svoj put i svoju ulogu. Sad to sto su nama neki putevi i uloge vise ili manje KUL to je vec nas problem. I to veliki problem.

A to da li je necij put sa onim sto on radi u zivotu uskladjeno, drugim recima da li je njemu sudjeno da prodaje novine ili bude supermen - samo sama osoba moze to da zna.

 

Objektivno - ne postoji, subjektivno - se ne broji.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 7 years later...
  • 2 months later...
  • 4 weeks later...
  • 2 months later...
  • 1 year later...
  • 1 year later...
  • 2 years later...
  • 1 month later...
  • 1 month later...
  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...