Jump to content

Kratka Prica


Queen_of_the_ryche

Recommended Posts

Razmišljao je o svim onim delima koja nikada neće napisati ukoliko ne sruši branu iza koje stoje sve te nerečene misli. Najednom neka sena zatamni jedan deo sobe. Kada je podigao pogled ugledao je svoj lik. Prilika kao da se provukla kroz tanku liniju venecijanera i slila se unutra. Senka je lutala po sobi, nezavisno od prilike. Jednog trena je zauzimala svoje mesto, iza gospodara - dosađujući se, a već drugog razgledala knjige po policama, bacajući njihove senke - kao da im život uzima.

 

Zaprepašćeno, na pola glasa, pisac zapita:

 

„Ko si ti?“

 

„Ja imam bezbroj lica, a tvoje mi sasvim odgovara. Recimo da sam ja onaj koji ne gubi uzdanje u ljudsku pohlepu.“

 

Pisac je sedeo i više puta pokušavao da izusti nešto suvislo.

 

„Hajde, hajde - toliko puta si me video kad ti je bilo teško, a sad me ne prepoznaješ? Pa dobro, možda mogu da ti pomognem“ reče poznati lik. „Sećaš se kad si vapio za nadahnućem - a ono nije dolazilo? Sećaš se? E, pa eto - došao sam da ti pomognem“.

 

„Ako je Đavo odgovor mojim molitvama - plašim se i da pomislim kakvo će biti njihovo ispunjenje“.

 

Nezvani gost ćutke ga je posmatrao - i najzad progovorio: „Strah...Večito prisutan pri velikim odlukama. Znam sve tvoje strahove - znam i želje, a znam kako i da ih ostvariš.“

 

Zamuckujući pisac reče: „Eh, pa kad si toliko moćan, zašto ne, zašto ne...“ ali glasa više nije bilo.

 

„Kad ne znaš da ćutiš, onda da te naučim!“ reče Đavo osmehnuvši se.

 

Jedan moćan glas sada je zamenio piščev u mislima - ispunjavao ih, odjekujući. Osećao je bolno dobovanje tog glasa, nemoćan da bilo šta uradi sem da sluša.

 

„Ne tražim mnogo, samo ono što ti nije potrebno.“

 

Glas se namah vratio: „A šta to meni ne treba? Moju dušu želiš, zar ne?“

 

„Ne, ne zanima me tvoja duša. Supruga ti je trudna, zar ne? Želim to dete!“

 

„Ali nije trudna! Ne može da ostane u drugom stanju. Već godinama pokušavamo da dobijemo dete. Sada je izvesno da od toga neće biti ništa.

 

„Osećam bes u tvom glasu. Odlično! Još si i drzak!? To se tvoja duša praskavo oglašava! A da li ti je ikada, u tom ponosu, palo na pamet da žena nije kriva što ste, posle toliko godina, bez potomstva?“

 

„Ne, ne, ne“ reče pisac odmahujući glavom, zbunjen. „To je nemoguće, ja, ja...pa ona me voli koliko i ja nju. Nikada me ne bi prevarila.“

 

„Koliko god te volela - vreme joj prolazi, poslednju priliku morala je da iskoristi. Ti ili dete - konačno, majčinska ljubav nadjačala je ljubav koju je osećala prema tebi.“ podrugljivo reče Đavo.

 

Pisac je dugo ćutao, a onda sa naglo izusti: „Onda - imaš to dete!“

 

„Mudra odluka! Daću ti sve što poželiš, evo - obećavam! Neće biti nikakvih trikova!“

 

Znao je da su Đavolova obećanja ludom radovanja, ali kako je to pomislio - prvi nalet reči budućeg romana pojavio mu se u glavi.

 

***

 

Kako su meseci prolazili, utroba njegove supruge nadimala se radošću novog života. Gledao je kako život u njoj raste uporedo s rastom njegovog romana.

 

Došao je i dan rođenja obećanog deteta. Bio je uz suprugu sve do odlaska u porođajnu salu. Zavoleo je taj mali život i sada je morao da razmišlja o mučitelju i ugovoru koji je sklopio sa njim. Pa šta ako nije njegovo dete? Rešio je da ne dozvoli Đavolu da uzme ono što mu je obećao. Toliko dugo je priželjkivao dete da je sada već bilo svejedno da li je njegovo ili ne.

 

Što je duže gledao ženu sa detetom bivalo mu je jasnije. Dete je veoma ličilo na njega. Te usne, nos, kosa nepogrešivo su govorile o detetovom poreklu. Da li je verovati Đavolu?

 

Izgovori tiho ime Lučonoše i za tren - već je bio tu.

 

„Želim da raskinem ugovor!“ reče pisac bojažljivo, stiskajući rukopis u ruci.

 

„A je l’? Hm, zanimljivo. Pa dobro! Neka ti bude! Oslobađam te obaveze, ali imaj na umu onaj naš razgovor! Ti si taj koji će ga odgajati...Obećaj da ćeš biti otac tom detetu!“.

 

„Nije mi stalo da li je dete moje - volim ga kao što volim i njegovu majku.

 

Presrećan, pisac se vrati supruzi i detetu i zagrli ih. Dugo su se grlili, a pisac je zaplakao. Pogledavši prema belini zida, dve senke stapale su se u jednu - čovek i žena su se grlili, a u uglu sobe dečija, treća senka, cepala je rukopis.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Evo jos jedne moje pricice:

 

Pismonoša - pastiš

 

Ah, slasni omlet, vazduh je ispunjavao pluća mirisom cvrčećih jaja. Iz misli o doručku prenu me onaj vražiji dečak, koga Holms obično šalje - lupao je na vrata. Provirio sam kroz prozor i dobacio:

 

Pobogu, dečače! Moraš li toliko silno kucati? Dolazim, dolazim.

 

Musavac je pokušavao da dođe do daha: „Izvinite doktore, nisam imao nameru, Gospodin Holms šalje po vas. Kaže da slučaj nalaže vaše prisustvo.“

 

„Dobro de! Krenućemo odmah, izgleda da Holms baš pazi na moju liniju.“

 

Nakon truckavog puta kroz London, stigao sam pred Holmsovu kuću. Holms je gledao na džepni sat, očekujući me pred vratima. Još samo da je lupkao nogom, predstavljao bi potpuni kliše nestrpljivog čoveka.

 

Votsone, kada sam hitno poslao po tebe, mislio sam da ćemo imati priliku da sednemo i da ti sve detaljno ispričam, ali kako vreme nije naš prijatelj, moramo odmah krenuti!

Nažalost, nisam ni imao priliku da upitam „Gde“, jer smo već bili u kočiji. Put nas je vodio kroz jednolične ravnice . Holms je pokušavao da se suzdrži. Čini mi se da bi, da je imao više usta, na sva progovorio.

 

„Danas, tačnije rečeno rano jutros probudio me je golub pismonoša. Bio sam zbunjen silovitošću tog stvorenja. Gotovo kao da ga je neko progonio, a onda sam shvatio da je to zapravo njima u prirodi. Umirio se tek kada sam pokušao da nađem ceduljicu ali nije je bilo! Jedina poruka bila je krv na desnom krilu, baš na najdužem peru, onom koje ako se iseče onemogućava let golubovima. Pomno sam posmatrao pticu, dok je ona posmatrala mene i to pravo u oči. Krv na krilu bila je sasušena, ali golub nije bio povređen, pažljivo sam ga pregledao. Setio sam se da sam jednom prilikom čitao kako ptice, kad su zaista gladne, u svemu vide hranu, a naročito im se zenica čini primamljivom. Šta ako je ovaj golub bio svedok ubistva? Šta ako ovaj golub uopšte nije bio poslat meni, na kraju krajeva - pismonoše lete samo onima koji imaju pismonoše. Vidiš, kada dvoje ljudi dopisuju ovim putem, oni razmene golubove, rađe nekoliko golubova, da bi kad je jedan golub van kuće, drugi bili slobodni za put. Ovaj golub nije bio namenjen meni.“

 

„Dobro, prihvatam izazov Holmse, ali hoćeš li mi konačno reći gde to putujemo?“

 

„Putujemo? Ko kaže da putujemo? Ne idemo daleko, ne brini! Mogu se čak kladiti da će te, kad stignemo kući, čekati topli ručak“

 

„Da, da...manimo sad hranu, ionako sam preskočio doručak. Holmse, gde idemo i kakve veze ima golubarstvo sa tim?“

 

„Votsone, vidiš li ovu damski kofer za šešir?“

 

„Kofer kao svaki drugi, Holmse.“ rekoh bacivši pogled na valjak koji je Holms nazivao koferom. Uistinu lepe izrade, tapaciran svilenkastim materijalom, bordo i belih linija koje su se smenjivale - tanka, široka, široka, tanka, podsećao me je na detinjstvo, ne znam zašto. Valjda je majka imala takav sličan.“

 

„Ne mogu sada da ga otvorim, ali veruj mi, sadržaj nije ni malo običan. Unutra je preplašeni golub, kog sam ti maločas pomenuo. Uzeo sam ovaj kofer od gospođe Tarner, ubacio šaku zrnevlja i tako zatočio malog poštara.“

 

„Dakle, hoću li konačno čuti šta se to zbilo sa golubom, kad si toliko bio uzbuđen?“

 

„Nisam uzbuđen koliko iznenađen Votsone. Idemo mom prijatelju, on je veoma cenjeni naučnik, orintolog, naime. On će nam pomoći u prepoznavanju našeg letećeg prijatelja. Možda će nas to odvesti do njegovog vlasnika? Ukoliko se ne varam, ovaj golub nije domaćeg porekla. Možda bi bilo čisto nagađanje ako bih rekao da je sa kontinenta, ali sve nedoumice će rešiti gospodin Vesthaus.

 

Stigli pred jednu skromnu kuću, koja je svojom žutom bojom i crvenkastim krovom malo odudarala od jeseni koja ju je čvrsto grlila.

 

„Tu smo!“ reče Holms odlučno, iskočivši iz kočije.

 

Holmsov prijatelj nije očekivao goste, svakako ne ovako rano. Sedeo je u baštenskoj ležaljci i čitao knjigu koja je više ličila na slikovnicu. Ptice jarkih boja, tako verno naslikane, pretile su da će svakog časa izleteti iz knjige. Doktor Vesthaus ih spreči u tome, naglo zatvorivši knjigu jednom rukom.

 

„Holmse! Koliko godina je prošlo? Ha ha ha, baš jutros sam te pominjao uz doručak. Moja supruga te nije čak ni upoznala, a u braku smo skoro četiri godine, toliko sam joj pričao o tebi!“

 

„Vinstone, znaš i sam kako vreme protiče, mi nismo njegovi vlasnici. Žao mi je što se ova poseta nije ranije dogodila, ali bojim se da sam ovde radi tvoje stručnosti. Ne mogu da se zadržavam. Imam nešto što bi te možda zanimalo, a i pomogao bi nam ako bi podelio tvoje znanje sa nama.“

 

„Pa hajde onda. Da vidimo to što te je dovelo ovde?“

 

Otvorivši pažljivo kofer i pustivši tek malo svetla u njega, Holms ga naglo zaklopi i reče:

 

„Mislim da bi bilo pametnije da ovaj kofer otvorimo negde unutra.“

 

„Zaboga, gde su mi maniri?“ reče Vesthaus „Uđite, uđite gospodo.“

 

U zamračenoj radnoj sobi doktora Vesthausa, golub je bio potpuno nemoćan. Holms pruži jednu ruku u kofer i izvadi pticu. Doktor razmaknu teške somotske zavese i pusti svetlost da ispuni prostoriju.

 

„Da li je moguće Holmse, otkud ti ovo? Znaš li ti koja je ovo vrsta goluba?“

 

„Mogu samo da predpostavim da nije sa ostrva. Zar ne?“

 

„Upravo tako! Holmse, ja ovu vrstu goluba pismonoše nikad nisam video sem u knjigama. Veoma su retki, naročito ovde. U Britaniji, koliko je meni poznato, postoji samo troje ljudi koji poseduju ove golubove. Jedan je, nažalost nedavno preminuo - moj kolega sa univerziteta, doktor Dženkins. Drugo dvoje nisu britanskog porekla. Prvi je gospodin Per Jensen, Amerikanac danskog porekla, a drugi je gospodin Ali, bivši ambasador Persije. Ovaj golub je zemljak gospodina Alija, dolazi iz Bagdada.

 

„Ne želiš nam valjda reći da je ovaj golub preleteo toliki put?

 

„Ovaj golub je odrastao i rođen ovde, u Britaniji, a onda ga je gospodin Ali odveo u Bagdad da bi mogao da komunicira sa gospodinom Jensenom.“

 

Votsone, znaš li šta ovo znači? Idemo smesta u ambasadu Persije.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ima...samo je davno pisana...nadam se da ce se videti napredak od stare do novih.

 

ČEKAO JE NA STANICI AUTOBUS KOJI JE KASNIO

 

 

Čekao je na stanici autobus koji je kasnio (tako kažu, mada niko od nas ne zna GSP raspored), razmišljajući o tome šta da radi ako uđe kontrola...

Prvo će se praviti nevešt, možda čak i da spava - ali kontrolor nema razumevanja za slatke snove!? Možda bi mogao da stavi slusalice, i bude gluv za okolinu (ma to ne bi upalilo...) U krajnjoj liniji, mogao bi da kaze da nije odavde, da se pravi da je, recimo, Holanđanin, ma ne...(morao bi da ima sjajan izgovor engleskog...)

I dok je on tako izgubljen u sopstvenim smicalicama uletao u autobus, žena sa vrata, na izlasku, mu tutnu poništenu kartu...

HEJ, možda mu se sreća menja...

 

Ipak, dok je smeštao svoju zadnjicu na zadnje sedište, izmedju brkatog čiče koji bazdi na ribu, i utegnute matorke, što ličila je na komšinicu Rajku sa previše masne šminke, nije mogao a da ne pomisli da se možda, ipak, prerano ponadao sreći...

Osećao je da nesto strašno nije u redu sa njegovim godinama, suviše je kasno rodjen...

 

Ulazi sumnjivi lik, može biti kontrolor, a i ne mora (setio se scene iz «Balkanskog spijuna»: Čim ga vidiš – znaš ko je;

a u današnje vreme: Čim ga vidiš – ne znaš ko je! )...ipak, on je miran, ima kartu...poništena je!

Dobro je...lik izlazi već na sledećoj...

Stavlja slušalice...iz njih dopire Bob Dylanovo mukanje i kreketanje, to su ti kasni dani karijere...glas koji ionako nije bio ničemu, sad je ubijen od alkohola, duvana i forsiranja! Još jedan pesnik koji je u muzici video način za promovisanje poezije-voleo ga je, iz nekog njemu nepoznatog razloga...Dylan je značio smirenje...

Poznati zvuk: One more cup of coffee (valley below)...anđeoski glas Baezove, i ono njakanje odisali su bolom-prostim, po definiciji jednostavnim emocijama...

Ponekad bi video sebe kao Dylana, kako hoda ulicama, četvrtom ulicom (positively), sa nekom mišolikom devojkom pod rukom! Trebala mu je devojka-mišolika makar!

 

Skrušen, promrzao od martovske hladnoće, probijao se kroz gužvu na Zelenom Vencu...tu će misli o mišolikoj devojci zameniti za neki divx, ili možda novu muziku...

Posle dugog natezanja sa prodavcem oko toga trebaju li mu ili ne novi programi, nastavlja dalje...

Opet vidi sebe, zapravo, mimoilazi se sa samim sobom i devojkom na ulici...njih dvoje hodaju nasuprot vetru, sitnih očiju, i namrštenog lika... «O, bože, opet se gubim», pomislio je, i nastavio put...

Opet Dylan, večno prisutan u trenucima lucidnosti...on i njegove pesme...

 

 

Odlučio je, vratiće se kući...Možda nije obavio sve što je trebalo u gradu, ali bolje nego da juri, sa nadom da će ga fizička aktivnost ugrejati...Tako će na miru da razmisli o svojim postupcima, i uvidi zasto nema devojku? Da li je on tome kriv? Možda bi bilo najbolje da se skrasi sa nekom bucmastom, mišolikom devojkom? Opet bunca...i opet Dylan...uvek Dylan...

U povratku, opet autobus...opet nesnosni smrad starosti, koji se ne može sprati, oseća se svuda...šta rade toliki penzioneri u autobusima? KUDA oni putuju, GDE žure? Nije kao da imaju posao ili slično...Ne, oni su tu da bi konstantno ljude nervirali, podizali ljude sa sedišta (apelujući na poštenje, vaspitanje), kako bi smestili svoje guzove...A da oni slučajno nisu oformili neku para-normalnu-gerijatrijsku jedinicu? Sastaju se, iz svih delova grada...bas rano ujutru, kad ljudi idu na posao, deca u skole, studenti na fakultete...Sastaju se, ispred pošte, banke...SASTAJU SE!!! Misao na ujedinjene starce toliko ga je užasnula, da se stresao od grozote? Bože, kad bi samo ova baba pored njega začepila... Stavlja slušalice, a baba može da trtlja do mile volje...ne čuje je! Da nije tako umoran, možda bi i mogao da nabaci osmeh, i pravi se zainteresovan za njene gluposti, ali ipak...čemu to? Zašto bi? O, ne... Znao je da je nešto zaboravio, ti penzioneri su ga toliko iznevirali, nije kupio kartu, ni van autobusa ni u njemu! Sada, pred njegovim očima, jedan, od stene odvaljen, kontrolor maše mu legitimacijom! Hm, Šta?Razmišlja, ako ga sad mlatne dovoljno jako po labrnji, možda ga na čas zbuni, i izleti napolje, ali vrata su zatvorena! Nema povratka, ako ćeš jesti govna, jedi ih do kraja, rekao je jednom neko...Pa? Brže to malo! Toliko je čuo...a onda se srušio (BIO JE TO DEO TAKTIKE) i počeo da se trese, i peni...ni sam ne zna kako mu je to pošlo za rukom, valjda se i telo borilo da napad izgleda što uverljivije...Kontrolor je izašao, uplašen prizorom (verovatno nije ni znao o čemu se radi), pomislio je zasigurno, da je bolje da pobegne odatle, pre no što se celi fijasko svali na njegova pleća...GeStaPo tim je otišao iz autobusa, a baba se sagla da mu pomogne, namignu mu...

 

Tek kad je sve bilo gotovo, i kad se približavao kući, tek tad je shvatio koliko je samo poremećen...Ej, da lažira epi-napad? O čemu je razmišljao? Nije, jednostavno nije...i to je bio ceo problem!!!

 

Zaustavio se u povratku pred jednom kućom, zaintrigirao ga je jedan pas u tom dvoristu, posmatrao ga je i shvatio kolika mu je zelja da bude taj pas. Pas se suncao na zubatom suncu, karakteristicnom za to doba dana, uzivao je u svakom zraku koji je milovao njegovo zuto psece lice, ziveci punim plućima latinsku poslovicu „CARPE DIEM“ Na cas se vraca u stvarnost... Starica koja je zivela u toj kući je lupala na prozor iznutra. Brze bolje se pokupio, posramljen, kao da je uhvaćen na delu. Misao o psecem zivotu ga okupirala ceo dan. Sebe je cak uhvatio kako pevusi Elvisa - „Dogs life, what a life“, onda bi se nasmejao samom sebi...setio se one price o neposlusnom decaku koji je postao pas - a to je upravo on bio, neposlusni, nedozreli decak koji nasuprot onom decaku iz price zeli biti zuti labrador iz Zemuna, na suncanoj strani ulice. Smesno je to zvucalo cak i njemu...

Dani su se otezali, bas kao i ta zima...zivot mu se svodio na puku rutinu. Ustao bi ujutru, otisao na faks, vratio se - prilegao u pauzi - vracao se u grad na predavanja, prolazeci kroz sarolikost Zelenog Venca, jurio - večito kasnio na predavanja. To je bio jos jedan od njegovih problema, koliko god ranije krenuo, nesto bi krenulo po zlu i on bi opet kasnio...kasnio na predavanja, kasnio na vidjanje sa drustvom, kasnio na vezbe, jednostavno kasnio...uvek i u svakom pogledu. Jednom mu je majka objasnila zasto je to tako - naime on je jos od rodjenja predodredjen da kasni - rodjen je u 10 mesecu trudnoce...bilo je nečega u toj pricici sto ga je smirivalo, davalo mu utisak da nije on kriv za sve sto mu se desava u zivotu - kriva je suđaja - kako je samo mrzeo tu teoriju ali joj se istovremeno bezuslovno priklanjao - osecajuci da je njen istinski egzemplar.

Jos jedna stvar koju treba napomenuti je to da je nas akter poliglota. To nije bio dokaz njegove ucenosti, vec svojevrsna bolesna potreba da ga ljudi shvate. Pogađate, upisao je Filološki fakultet.

Svako jutro išao je na fakultet. I dok je tako bezumno prolazio kroz gomilu koja se slivala preko ulice, gotovo u stilu zombi horora - video svoj odraz u ogledalu...Imao je nesto preko 25 godina, prilično lep - morao je primetiti, ali ta odeća, ta faca na koju je osuđen to jutro - nisu ništa lepo obećavali. Ipak, sve to će se promeniti, samo dok nadje devojku, samo dok završi fakultet, samo dok se zaposli...bilo je previše „samo dok“ u toj rečenici, ali nadao se - a to je bilo jedino, istinski ljudsko od njega.

Došao je to jutro na fakultet - popeo se na četvrti sprat pešice i umalo dušu nije izgubio u tom poduhvatu. To ga njegova težina potseća na neumerenost koju je imao prema slatkišima. Nije on bio neki gurman, ali jednostavno nije jeo ono što je zdravo - već ono što voli. Imao je svoju izreku koju je vešto vadio „iz džepa“ po potrebi, a ticala se slanog „Jedi samo ono što ima dva oka i srce“ tom izrekom je argumentovao svoju mržnju prema povrću.

 

I tako jednog od tih obicnih, dosadnih dana, kada niko ne ocekuje nesto interesantno da se desi - desilo se i to. Sreo je nju.

Ne, nije bila ni mišolika, niti u bilo kom slučaju Bob Dylanovska devojka. He, he...ustvari, ona je bila potpuna suprotnost od njega. Bez obzira na njegovu obrazovanost i inteligenciju - umeo je on katkad da bude neotesan. Ali to je bio samo deo njegovog šarma. Očigledno da je nečega privlačnog bilo u tome, međutim, on sam - nije znao šta je to.

Eto, kako prilike nalažu - našli su se na jednom od najčudnijih mesta - verovali ili ne - u GSP. On je morao da obnovi povlasticu, a ona da plati kaznu - kako ironično. Jednom je i on bio u situaciji da laže i maže kako bi izbegao kaznu, ali ne i ona - kao što je već naglašeno, tu i leži njihova različitost. On se dovijao na sve moguće načine, a ona je jednostavno prihvatala sudbinu - kakva da je - neka je.

I u ovom, „građanski poslušnom“ postupku vađenja GSP legitimacije bilo je nečega pomalo nezakonitog - falsifikovao je datum na potvrdi sa fakulteta. Mrzelo ga je da čeka red kod šalterske službenice na Fakultetu. Ma, njega je mnogo šta mrzelo - valjda zato, još uvek, uprkos svojoj inteligenciji, zavisi od te zgrade na Studenskom trgu.

Devojka je bila nešto mlađa od njega, a još uz to i koleginica sa fakulteta. I dok je on morao da se vuče na četvrti spratu, ona je bila na drugom. Vrlo povoljno po njega, obzirom da nije bio spreman da se previše trudi. A i zašto bi? Samo se spusti dva sprata niže...

Edited by Queen_of_the_ryche

Share this post


Link to post
Share on other sites

gde li nalaziš inspiraciju :)

 

druga mi se najviše dopada, i da, vidi se napredak od treće ka prvoj :D well done. sviđa mi se kako praviš strukturu - ne nemoj da pomisliš da sam ja tu sad nešto stručna, evo laičkih utisaka,,,

 

i tačno je to za deseti mesec. i ja stalno kasnim zbog toga :)

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...