Kao da umetnik zna poroke njegovog dela, koje nije njegovo.
Ali on gleda u svoje malobrojne pristalice
I srećan je, skromni osmeh dušu mu krasi.
Ha-ha-ha! - borac za (ne)jednakost mu viče,
Ali on ne zna, da crnom bojom
Nokte šarene ne treba prefarbavati.
Sve će to umetnik mirno prihvatiti...
Evo, on se vraća svojoj paleti,
Najbolji od svih je, ali oni to ne vide...
Jer njegovi učenici nisu ostali dosledni njegovog ploda.
Eh, sada slavu stiču kod onih što njihovog učitelja ni ne poznaju.
Niko skoro danas ne ceni iskrenost,
A kopije bledo-crne, sto epitetom omalovažavaju
Jednog i jedinstvenog umetnika, besramno
Velišaju sebe u javnosti, ali njega ne mogu
Eliminisati, on ih je stvorio, i šta on sad radi?
Ćuti samo, i veruje u sebe, zna da je iznad svih,
Ipak, čvrsto je na zemlji, i baš to ga najvećim čini.
I?
Nakon ove pesme ništa se neće promeniti
Ali neka ona bude samo mala posveta umetniku
Jer njemu je to dovoljno, zna za koga radi,
Budala nije, za ogromnu sitnu stvar se bori.
On zna, za njega je jedino važna
Ljubav prema svome delu
I pristalicama svoga rada.