DramatisPersonae Posted January 19, 2006 Report Posted January 19, 2006 Podignuto saznanje, iz dana straha, Venama navire, krvavim bujicama. Lica u ovim oblacima, otichu duboko, duboko unutra. I zive ponovo, snovima animirana, Kao epitafi, uspomene secanjima, Ljudskom rukom, tuga stoji ispisana. Kroz vazduh mokri, cepa visine Kao jablan kakvi, sto ponosno stremi I odoleva svemu, odoleva zemlji. Jer samo oni koji iz zemlje izniknu Samo oni su poseban soj Zauvek sami, usamljenog zivota roj, Leteci ka pocetku svom Secanju zaboravljenom. ---------------------------------- Loshe, znam.
Милица Posted January 22, 2006 Report Posted January 22, 2006 Loshe, znam. Tebi je ovo loshe,a nekima su deset puta loshije stvari vrhunac 'karijere'... Ima dobre momente,inace...mada,i sam si svestan da mozes i bolje,tako da...
DramatisPersonae Posted January 22, 2006 Author Report Posted January 22, 2006 Ovo je napisano dok sam bio na "terenu" u ... u... zaboravih u pichku materinu! Ma negde kod granice sa Rumunijom, tamo blizu Dj.klitsure... Neko selo, zaboravih kako se zove... Mada znam da ima dobru javnu kucu! E, vidish, toga se lepo secam... No, shta sam ono prichao? Ah, da! Ma tad kad sam ovo pisao, pokopo me neki maler, sjeb'o sam koren stopala, a bio sam na terenu, imali neke vezbe sa rumunskom vojskom... I otkrio da me je riba prevarila sa nekim tamo "drugom"... Uglavnom, tukao me je bedak, pa zlo.
Recommended Posts