Bez Naslova

Bilo je neizdrživo. Sjedio sam na neudobnoj stolici a talasi bijesa su se razbijali o mene. Stiskao sam pesnice, grčio usne i osjećao pulsiranje koje su proizvodili sve brži otkucaji mog srca. Disao sam kratko i ubrzano očekujuci da mu se prepustim, dok je napolju kiša prelazila u pljusak. Sjedjela je naspram mene, mirno ispijla svoju prvu jutarnju kafu, i kroz prozor posmatrala sve krupnije kapi koje su se razbijale o beton na terasi. Nije ni slutila da u meni bjesni rat. Buknuo je inenada, u trenutku kada sam shvatio da su propali svi moji napori da je zavolim. Oduvijek sam joj se divio. Topio sam se od njene ljubavi i svakog zaljubljenog pogleda koji mi je upućivala, a sada sam tako žarko želio da je povrijedim.

Naglo sam ustao od stola u trenutku kad je htjela da pripali cigaretu. Susrevši se sa njenim zbunjenim pogledom sve sam joj sasuo u lice. Rekao sam joj da je ne volim, da je prazna i dosadna i da odlazim. Bijes je kulminirao dok sam prezirao svaku riječ koja je tako bestidno i lagano silazila sa mojih usana. Zgrabio sam kaput i bez kišobrana izjurio iz njenog stana.

Danas sam poželio da uništim nešto lijepo.