Odslusao sam, sa maksimalnim strpljenjem. Bilo je naporno, album nije da se shvati ni na sesto slusanje, a kamoli prvo. Moderan zvuk. Aranzmani cudni, jos vise se istice njihova istripovana atmosfera, nije to lose. Najveca zamerka mi je sto su Tate-ove vokalne deonice ponekad suvise mracne i melanholicne. Nisam jos video tekstove ali kontam da je atmosfera albuma dobro uklopljena u cinjenicu da se prica o Nikkiju i ostalima nastavlja godinama kasnije. Ne deluje uopste vise mladalacki i energicno kao prvi Majndkrajm, deluje kao da je pricu ispricao namuceni 40-godisnjak sit zivota i svih sranja koja su mu se desila do tad.
Album kao ceo, ocekivajuci zesce govno, je premasio moja ocekivanja. Naravno, ja ne mogu biti objektivan jer sam zagrizeni fan. Od stare slave mozda nesto malo traga postoji.
Najvise po mom misljenju vredi pesma Fear City Slide, pretposlednja na albumu. Uz nju, mogu da priznam jos par pesama kao sto su Hostage i Hands, a pesme od broja 7 do 12 ili 13 cu morati vise puta da preslusam ali ne nadjoh skoro nista od vrednosti iako sam se trudio, verujte.
Sve u svemu, album je na momente dosadan, ali ipak nije totalni promasaj. Naravno, uopste ne zasluzuje da nosi ime nastavka legendarnog albuma, iako ih mozda textovi povezuju.
End dec maj tu sents.