Anarhizam

[рогозуб]

U kapitalizmu, odnos šef-radnik može da bude samo dobrovoljan.

zato je ispravan naziv za "anarho"-kapitaliste voluntarizam (voluntaryism) ili leseferizam (shto je malo shiri izraz i obuhvata i minarhiste i neoliberale kao shto su Mises, Hajek, Fridman i slichno). Anarhizam znachi protiviti se vladanju, da neko vlada nad nekim drugim, protiviti se odnosima hijerarhije medju ljudima, a odnos shef-radnik je hijerarhijski odnos.

 

Svi problemi koje se tiču ekonomije: problem zapošljavanja ,niske plate ,preveliki porez ,zabrane ,visoke cene ,slab kvalitet proizvoda na tržištu...

jedino gde drzhava ne mozhe da bude bolja od trzhishta je sitna ekonomija, prozvodnja i distibucija konzumerskih proizvoda, jer samo tu postoji "economic calculation problem". shto se tiche krupne ekonomije, istrazhivanja i izuma, i poslova chija je poenta usluzhiti svakoga a to nije profitabilno (kao shto su bezbednost, transport, komunikacija, zdravstvo, itd), drzhava po pravilu funkcionishe daleko bolje od trzhishta.

 

koji je utilitarno gledano ,najracionalniji sistem koji može da postoji.

utilitarno gledishte podrazumeva da je najbolje mogucje svima, a ne da je jednoj klasi drushtva bolje nego drugoj, tako da kapitalizam nikako nije utilitaran, shtavishe, dzhon stjuart mil se zalagao za slobodarski socijalizam- gde je je zemlja u vlasnishtvu onih koji je obradjuju, firme i fabrike u vlasnishtvu onih koji u njima rade, i gde postoje drushtveni mehanizmi saradnje i solidarnosti u svrhu bezbednosti, obrazovanja, zdravstva i slichno.

Edited September 19, 2013 by рогозуб

[Toki89]

-Nazivu "anarho-kapitalista" nema potrebe ništa menjati. To je to što se promoviše ,voluntarizam i laissez faire su kompkatibilni sa tom filozofijom ,maltene podrazumevaju se.

 

- Odnos šef -radnik jeste hijerarhijski ,ali on nije prisilan ,kao npr odnos rob-robovlasnik ili država-narod. Radnik dobrovoljno pristaje da bude u hijerarskom odnosu ,on radi ,šef mozga ,odlučuje ,finansira. To ne znači nužno da će biti eksploatisan. Njegova pozicija zahteva manje odgovornosti ,manje rezona ,pa je sasvim logično da mu prihod bude manji (svakome po zasluzi) (u većini slučajeva) .

U laiseez faire sistemu ,konkurencija će biti velika ,ne samo za klijente ,već i za radnike. Preduzeće koje eksploatiše radnike će se suočiti sa gubitkom istih (prećiće kod drugog da rade) i to najčešće kvalitetnih radnika ,koji znaju da donesu profit. Manje radnika -manji profit. Ako je preduzeća puno ,konkurencija je velika, kao i potražnja za radnicima ,onda je racionalnije isplatiti radnicima zasluženu platu ,nego ih eksploatisati. Pošto konkurencije nema ,radnici nemaju drugog izbora nego da rade za monopolistu ,koji ne mora da brine o gubitku radnika ,jer oni nemaju drugog izbora nego da rade za njega. Nije problem kapitalizam ,problem je nedostatak konkurencije ,koja bi spontano nastala kada bi se država odvojila od ekonomije.

 

-Tržište može da bude bolje od države u svakom pogledu. Najlakše je u privredi. Zdravstvo takodje bolje funkcioniše. Jeste skupo ,ali ne toliko kao porez koji ode na državno zdravstvo. Sem toga ,ono ima konkurenciju , i to ga motiviše da pruži dobar kvalitet usluge. I to važi za sve ostalo. Jedina razlika je to što ne plaćaš automatski ,porezom ,nego po potrebi ,onom ko ti daje uslugu. Kada su u pitanju usluge bezbednosti (vojska ,policija i pravosudje) to će u praksi najteže ići ,no ,nije nemoguće.

 

-Utilitaran sistem je onaj u kome vlada najveća jednakost (to ne znači jednakost po primanjima ,već jednakost u odnous rad -zarada) i produktivnost (što kvalitetniji odnos rad -zarada). Praksa nedvosmileno pokazuje povezanost izmedju produktivnosti i jednakosti sa ekonomskim uredjenjem i zakonima koji tu vladaju (u korist mnogima nezasluženo mrskog kapitalizma) a i povezanost sa kriminalom,ratom ,korupcijom itd itd...

[рогозуб]

-Nazivu "anarho-kapitalista" nema potrebe ništa menjati. To je to što se promoviše ,voluntarizam i laissez faire su kompkatibilni sa tom filozofijom ,maltene podrazumevaju se.

upravo objasnih da je naziv kontradikcija u pojmu. anarhizam je protivljenje hijerarhiji, voluntarizam protivljenje prisili.

 

Radnik dobrovoljno pristaje da bude u hijerarskom odnosu ,on radi ,šef mozga ,odlučuje ,finansira.

dobrovoljnost koja dozvoljava hijerarhiju protivrechi sebi. temelj poshtovanja dobrovoljnosti je poshtovanje chovekove slovodne volje, ono shto liberal-kapitalisti zovu self-owership, a anarhisti invidualna autonomija, ili suverenost individue. razlika je u tome da anarhisti ne zaboravljaju da chovekova volja neotudjiva, a leseferisti to zaboravljaju, jer svaka hijerarhija podrazumeva odricanje od dobrovoljnosti u nekom periodu i kolichini u korist slushanja naredjenja. postoje chak i neki leseferisti (najpoznatiji Nozik) koji podrzhavaju dobrovoljno prodavanje sebe u ropstvo, i tu se do kraja otkriva besmislenost ove ideologije.

 

U laiseez faire sistemu ,konkurencija će biti velika ,ne samo za klijente ,već i za radnike. Preduzeće koje eksploatiše radnike će se suočiti sa gubitkom istih (prećiće kod drugog da rade) i to najčešće kvalitetnih radnika

lepo je shto ti verujesh u bajke, ali u americi je postojao sistem bez ikakve zakonske regulacije trzhishte i zashtite radnika, i zna se kakvi su bili rezultati- radno vreme od 16 sati, rad dece, uzhasni uslovi rada, zakljuchavanje radnika da ne mogu da izadju u ve-ce ili na pauzu, radnici su umirali od tezhina posla, od uslova rada, od gladi, od palica privatnih milicija kojima su komandovali krupni kapitalisti. konkurencija ne mozhe da regulishe samu sebe, u konkurenciji bez koordinacije velika riba jede malu ribu, i proizvod svakog slobodnog trzhishta je ili haos ili kroni-kapitalizam, to je potvrdjeno kroz istoriju.

 

kapitalista ako otpusti radnika gubi vrlo malo, radnik ako da otkaz gubi jedini izvor prihoda, shto se zove "inequality of bargaining power", i to mozhe da se izjednachi samo ako svi radnici kao jedan pregovaraju sa kapitalistom, shto je nemogucje chak iako postoje sindikati i zakoni o radnichkim pravima. ta nejednakost dalje pokazuje koliko je besmislen "dobrovoljni dogovor" izmedju radnika i kapitaliste.

 

Zdravstvo takodje bolje funkcioniše.

ne. infant mortality, life expectancy, i death rate su proporcionalno gori koliko drzhava ima manje nacionalizovano zdravstvo. zato su statistike za ova tri najbitnija markera zdravstvene situacije najbolji u shvedskoj, UK, kanadi, francuskoj, i slichno, sa daleko manjim troshkovima nego u SAD-u, gde je zdravstvo najvishe privatizovano. npr:

 

Sem toga ,ono ima konkurenciju , i to ga motiviše da pruži dobar kvalitet usluge.

za bogate. a siromashnima da odbija usluge.

 

-Utilitaran sistem je onaj u kome vlada najveća jednakost (to ne znači jednakost po primanjima ,već jednakost u odnous rad -zarada)

shto je u kapitalizmu nemogucje, jer kapitalisti zhive od tudjeg rada.

Edited September 21, 2013 by рогозуб

[рогозуб]

zanimljivo, ideologiju "libertarijanizma" je najvishe unishtio njen glavni mislilac (u striktnom obliku voluntarizma tzv "anarho"-kapitalizma) - Rotbard.

 

on je (ispravno) insistirao i propagirao dve stvari- da ugovori nisu obecjanja, vecj prenosi vlasnishtva; i da je volja (autonomija) neotudjiva. to svi "libertarijanci" prihvataju. razlika se uglavnom predstavlja primerom prostitutke gde chovek i zhena potpisuju ugovor, gde zhena obecjava da cje imati seks sa njim, i da cje on da joj plati odredjen novac za to, ali se ona posle dogovorenog ugovora predomisli i kazhe da necje da ima seks sa njim. u legalnom sistemu gde se ugovor shvata kao obavezujucje obecjanje, savrsheno je mogucje da se smatra legalnim da chovek siluje zhenu i da joj da pare. ali buducji da je volja neotudjiva i da svako u svakom trenutku mozhe da se predomisli, rotbard kazhe da ugovor mora da se smatra prebacivanjem otudjivog vlasnishtva, i u legalnom sistemu gde se ugovor smatra takvim, jedino reshenje u pomenutom sluchaju gde se ona predomisli je da zhena vrati novac mushkarcu, tj. da on ne mora da joj plati, i nikako se ne mozhe smatrati da ona mora da njeno obecjanje mora da bude ispunjeno iako se predomislila. (na engleskom je ime title-transfer theory of contract) Rotbard je na osnovu toga (opet ispravno) tvrdio da Nozik i slichni greshe kada kazhu da je ok da se ljudi dobrovoljno prodaju u ropstvo. ali ono shto je rotbard propustio da vidi je da iz tih premisa ne sledi samo da je prodavanje sebe u ropstvo nelegitimno, vecj da je nelegitiman svaki ugovor gde se chovek odriche svoje autonomije, tj. da je nelegitimno svako uspostavljanje odnosa hijerarhije.

 

tako da je odnos radnik-shef neligitiman zbog dva temeljna razloga- zbog toga shto je lichna autonomija neotudjiva i samim tim svaki ugovor kojim se neko odriche iste je nishtavan; i zbog radne teorije svojine, koja kazhe da je svojina proizvod rada, na osnovu chega je takodje neligitimna i svaka renta/ iznajmljivanje, jer je ona nezaradjeni prihod.

Edited September 21, 2013 by рогозуб

[Toki89]

Da bi neke stvari funkcionisale ,poželjna je hijerarhija. Neki pojedinci se bolje snalaze za kormilom ,drugi su bolji fizikalci. Konkurentno tržište daje priliku svakom pojedincu da se pokaže kao šef. Većina ne želi tu odgovornost ,a medju onima koji žele ,dosta njih ne uspeju, i moraju da se rade na nižim pozicijima ,i to je potpuno pravedno i produktivno. Koliko si talentovan, toliko ćeš biti i uspešan ,molim lepo.

Neki poslovi zahtevaju veliki broj radnika ,i šefa koji će da kordinira ,da bi posao bio uspešan, i bez te hijerahije nema ni profita ,a plata je glavni motiv radnicima. Ako znaš da si jedino sposoban da zašrafljuješ i odšrafljuješ ,bolje ti je da pristaneš da budeš niže u hijerarhiji i primiš nižu platu ,nego da ne primiš ništa. Šef je taj koji odredjuje radno vreme i platu, i u zavisnosti od konkurencije koje ima ,odredjivaće ih tako da budu pogodniji radnicima. U vrlo konkurentnim sredinama ,kod manjih i srednjih preduzeća ,česta je pojava da je radno vreme elastično ,plaća se po radnom satu ili honorano ,i profit se deli maltene na jednake delove. U monopolističkim ,izbor profesija je veoma mali ,radno vreme je utvrdjeno kao i plata, i u zavisnosti dokle taj monopolizam seže ,dotle seže i ekspoatacija ,svejedno da li je u pitanju socijalizam ili kroni-kapitalizam ,koji u praksi mogu da se razlikuju minimalno (na papiru, vlasnik je država u prvom slučaju , u drugom vlasnici su privatnici ,svi blisko povezani sa državom).

Kada je u Americi bio sistem bez regulacije tržišta i prava radnika , sistem je već duboko bio monopolizovan i ujedinjen sa državom ,koju je,kao i uvek bolela patka za radnike. Ako bi neki radnik iz tog vremena ,dao otkaz i pokrenuo svoj biznis ,on bi bio uništen na samom početku ,ili ne bi dobio dozvole ili bi bio sjeban porezima. Gde je tu sloboda tržišta , za njega? Kada je monopol koji ima država na klimavim nogama ,on pokušava da se umiljkava radnicima tako što im ograničava radno vreme ,diže minimalac i slično. Kada je jak ,onda mu svejedno za radnike ,a regulacija tržišta je znači ništa ,jer je država (i oni koji su ušemljeni sa njom ) jedini igrači u tržištu.

Greška je misleti da će država biti ta koja će ograničiti monopol ,iz jednostavnog razloga jer ona već ima monopol na silu u odredjenoj teritoriji. Ima silu ,ima i zakon na svojoj strani. Time može samo da ojača postojeći ekonomski monopol ,koji može da bude u njenom vlasništvu (komunizam-socijalizam) ili opet njenom vlasništvu (kroni-kapitalizam). Protesti imaju slabe vajde ,nakon njih država obeća neke promene ,ispuni nešto malo ,čisto da se radnici smire , i nastavlja se po starom.

Jedino rešenje je redukcija moći države po pitanju uticaja na privredu ,ali uz poštovanje slobode svakog pojedinca ( a toga nije bilo u americi u industrijskoj eri) da bi moglo da se stvori konkurentno tržište ,koje bi potislo monopol ,i time dodatno redukovalo državu.

[рогозуб]

Da bi neke stvari funkcionisale ,poželjna je hijerarhija. Neki pojedinci se bolje snalaze za kormilom ,drugi su bolji fizikalci.

status quo nije opravdan time shto je status quo. i kada je robovlasnishtvo bilo opshteprihvacjeno bilo je pozheljno da bi stvari funkcionisale, neki su se bolje snalazili kao robovlasnici, neki kao robovi. to shto je robovlasnishtvo bilo navika i shto je bilo urezano u umove ljudi ga nije opravdavalo, i ista situacija je danas sa "robovanjem za platu", tj. "wage-slavery" kako su kapitalizam nazvali radnici iz amerike iz vremena borbe za ukidanje ropstva.

 

Neki poslovi zahtevaju veliki broj radnika ,i šefa koji će da kordinira ,da bi posao bio uspešan, i bez te hijerahije nema ni profita

zanimljivo je kako verujesh u bajke o tome kako trzhishte donosi blagostanje, a porichesh stvarnost radnichkih kooperativa koje postoje u svim granama privrede i gde radnici bez hijerarhije vode bilo koji posao efikasnije, efektivnije, produktivnije, ekoloshki i socijalno svesnije nego kapitalisti koji vode firme u istim granama privrede u istim regionima.

 

svejedno da li je u pitanju socijalizam ili kroni-kapitalizam ,koji u praksi mogu da se razlikuju minimalno (na papiru, vlasnik je država u prvom slučaju , u drugom vlasnici su privatnici ,svi blisko povezani sa državom).

u socijalizmu je vlasnik posla radnik, i svako je vlasnik plodova svog rada. to shto ti pominjesh, gde je vlasnik drzhava je drzhavni kapitalizam.

 

Ako bi neki radnik iz tog vremena ,dao otkaz i pokrenuo svoj biznis ,on bi bio uništen na samom početku ,ili ne bi dobio dozvole ili bi bio sjeban porezima.

lupetash gluposti. niti je bilo dozvola niti nekakvih gadnih poreza, vecj je bilo konkurencije, konkurencija znachi velika riba jede malu ribu, i zato konkurencija nikako ne mozhe da donese jednakost, vecj tezhi jedino nestanku malih jer nisu konkurentni sa velikima.

 

Greška je misleti da će država biti ta koja će ograničiti monopol ,iz jednostavnog razloga jer ona već ima monopol na silu u odredjenoj teritoriji. Ima silu ,ima i zakon na svojoj strani. Time može samo da ojača postojeći ekonomski monopol ,koji može da bude u njenom vlasništvu (komunizam-socijalizam) ili opet njenom vlasništvu (kroni-kapitalizam).

drzhava je u poredjenju sa privatnnikom iole pod uticajem naroda, koliko god taj uticaj bio mali. kapitalistichka firma je chista tiranija, privatna korporacija ima isti sistem uredjenja kao apsolutistichka monarhija, nacizam i staljinizam- oni na vrhu su neprikosnoveni gospodari, oni na sredini prenose njihov autoritet na dole, a oni na dnu, kojih ima najvishe i koji sve rade, se ne pitaju ni oko chega, jedine opcije su im da robuju bez pogovora ili da odu i umru od gladi. to je sloboda kapitalizma.

 

Protesti imaju slabe vajde ,nakon njih država obeća neke promene ,ispuni nešto malo ,čisto da se radnici smire , i nastavlja se po starom.

da, zahvali se slobodnom trzhishtu shto nisi umro sa 10 godina radecji 7 dana nedeljno 16 sati u rudniku, kako ne. da nije bilo radnichkog pokreta sa shtrajkovima, protestima, ulichnim borbama i ostalim klasnim sukobima sa vladajucjim parazitima, shto je primoralo drzhavu da regulishe kapitalizam i ublazhi eksploataciju, radnici celog sveta bi i dalje zhiveli isto kao u trecjem svetu- sweatshop sistem lomljenja kichme od posla za bednu crkavicu od koje nemash dovoljno da se prehranish kako treba.

[Toki89]

Postoji jasna razlika izmedju kapitalističkog preduzeća i robovlasništva. Robovi nisu svojom voljom pristali na to ,i takav sistem je nehuman i nepoželjan. "Robovanje za platu" je posledica monopola ,jer radnici nemaju drugog izlaza nego da rade u nepovoljnim uslovima ,ali većina radnika ne uvidja to ,već krivi kapitalizam ili nisku minimalnu platu ,i time ne rešavaju problem ,već ga dodatno uvećavaju.

Da tržište donosi blagostanje nije bajka ,dovoljno je pogledati slobodu tržišta u odredjenoj zemlji i prosečan prihod. Maltene su u korelaciji , par faktora manje više. Radničke kooperative funkcionišu tu i tamo ,uglavnom u manjoj razmeri. Da li rade efikasnije, to ne znam. Preduzeće je efikasno onoliko koliko su mu racionalne odluke ,a kooperative imaju manu to što svi imaju glas, i oni koji se razumeju u materiju i oni koji se ne razumeju , i što se teže usaglašavaju. Piramidalna struktura kojiu imaju većina kapitalističkih preduzeća je uglavnom najoptimalnija za sve. I velika privatna preduzeća mogu da imaju problem sa lošim odlukama ,ali se ona u konkurentnom tržištu kažnjavaju ili otkazom ili gubitkom profita. Ili ako se radnicima ne svidja što preduzeće nije ekološki odgovorno ,mogu da predju kod drugog koji jeste odgovoran. U tom slučaju je priroda izložena našoj dobroj volji ,u monopolu je u pitanju samo dobra volja monopolista.

"U socijalizmu je vlasnik posla radnik" to važi samo u propagandi. U praksi je situacija potpuno drugačija. Preduzeće pripada državi ,profit pripada državi ,a onda ona da deo profita radnicima ,tek toliki da se oni ne bune. Državni kapitalizam je oksimoron.

"Konkurencija znači da velika riba jede malu ribu" .hm.....konkurencija znači da će neke ribe postati veće, a neke manje ,ali u zasluženoj meri: što više i što produktivnije radiš -veća plata ,apsolutno pravedno. U konkurentnom sistemu će čak štaviše biti najviše jednakosti ,i najmanje šansi za povratak monopola ,čiji su uzročnik iracionalnost naroda ,koji mu je klicao misleći da će doneti dobro ,i iracionalnost države koja se fokusirala na krakoročnu dobit umesto na dugoročnu ,da ostvari što jači monopol ,umesto da ostvari što veću dobit. Da je Amerika u tom periodu bila izistinski konkurentna ,onda ne bi postojao problem za radnike da napuste svoje mesto i započnu svoj biznis. Zašto to nisu radili? Možda privreda nije bila ograničena na papiru ,ali u praksi jeste ,razlika u posedu i političkoj moći izmedju radnika i posednika je bila drastična ,sem toga ,industrija je bila glavna privredna grana,a za ulazak na to tržište treba veliki početni kapital ,što je dodatno otežavalo situaciju. Radnici na sve to ili nisu reagovali ,ili bi pravili česte ,slabo organizovane proteste u kojima bi tražili bolje uslove, dok pritom druga strana ne bi imala nikakav interes da im izadje u susret. Tek kada bi imala interes ,kada bi tržište počelo da je ugrožava ,nastajale bi reforme. Državu uopšte nije briga za radnike ,ali kada ima konkurenciju mora da odgovori reformom ,inače bi se pokopala. Tada ona stvara lažni utisak da je ona koja je spasila narod od izrabljivačkog kapitalizma (tj neki odredjeni političar) i time pojačava svoju poziciju i distorzira realnost u očima naroda ,tako da oni traže boljitak u socijalizmu ,statizmu i kolektivizmu ,umesto u konkurentnom kapitalizmu ,minarhiji/anarhiji i individualizmu.

[рогозуб]

Postoji jasna razlika izmedju kapitalističkog preduzeća i robovlasništva. Robovi nisu svojom voljom pristali na to

 

Samo se pokopavash ovakvim izjavama iz kojih sledi Nozikijanska idiotska ideja da je robovlasnishtvo ok ako se ljudi sami prodaju u isto. Na osnovu te ideje se inache i vidi koliko je dobrovoljnost iluzorna kategorija. Ako neko proda sebe u vlasnishtvo, dakle, nije otet, zarobljen i slichno, vecj sam sebe dobrovoljno proda, da li tako neshto stvarno mozhe biti dobrovoljno, a ne samo formalno i isprazno? Ako izuzmemo mentalno poremecjene BDSM ljude, takav ugovor bi potpisao jedino onaj kome je to jedina alternativa pored umiranja od gladi. A ako su altenative smrt i ropstvo, koliko je onda to ropstvo dobrovoljno? Dakle, da prenesemo to u kapitalizam- ako su alternative umiranje od gladi (ili njemu blisko siromashtvo) i ropstvo za platu, koliko je uopshte wage-slavery dobrovoljna stvar? Sigurno ne dovoljno da to bude iole smislen koncept, a kamoli temelj na kome racionalna osoba treba da gradi ideologiju.

 

Takva dobrovoljnost buducji besmislena znachi da su svi ugovori zaposlenja besmisleni i da je samim tim i sam kapitalizam besmislen. Ruso lepo opisuje situaciju: "Uslovi ugovora izmedju ova dva staleza se mogu sazeti u par reci: 'Ja sam tebi potreban, jer sam bogat a ti si siromasan. Zato cemo se dogovoriti. Ja cu ti dozvoliti da imas cast da mi sluzis, a za uzvrat cu ja na sebe uzeti muku komandovanja tobom". Direktna posledica takvog ugovora je da gospodar uzima od radnika sve sto ovaj napravi i daje mu kao platu mali deo vrednosti plodova njegovog rada. Inequality of bargaining power na kojem se ovakav sistem zasniva ga chini u svim detaljima dijametralno suprotnim bilo chemu shto mozhe da se nazove pravda i pravednost, i nazvati ovakvu interakciju "slobodnim ugovorom" je nishta drugo nego opsceno i degutantno.

 

Kao shto vecj rekoh- robovlasnishtvo je neopravdivno chak iako chovek svojom voljom pristane na isto, jer je kontrola nad sobom neotudjiva, a kada se neshto de facto neotudjivo de jure otudji- svaki takav ugovor je nishtavan, i iz istog razloga je neopravdiva svaka hijerarhija i rad za drugoga (de jure otudjivanje vlasnishtva nad svojim radom).

 

Da tržište donosi blagostanje nije bajka ,dovoljno je pogledati slobodu tržišta u odredjenoj zemlji i prosečan prihod.

 

Jedine drzhave koje su imale ili imaju slobodno trzhishte su zemlje trecjeg sveta, koje zato i izgledaju kako izgledaju. Svaka razvijena zemlja je postala razvijena upravo kao posledica drzhavne intervencije koja je unela koordinaciju u trzhishni haos. Kao shto vecj rekoh- jedino gde je trzhishte efikasnije od drzhave su konzumerski prozvodi (hrana, odecja, konzumerska tehnika i sl) u modernim ekonomijama (sa milionima ljudi) jer tu postoji previshe informacija koje drzhava kao centralizovano telo ne mozhe da efikasno obradi. Gde god je obrnuta economy of scale- drzhava je neuporedivo efikasnija (krupna industrija, investicije), gde god se trazhe long term benefits- drzhava je neuporedivo efikasnija (izumi, inovacije koje imaju svrhu, ekoloshka i socijalna svest), gde god se radi o poslovima koji su besmileni ako ne usluzhuju svakoga vecj samo profitabilne mushterije- drzhava je neuporedivo efikasnija (bezbednost, komunikacije, zdravstvo), i to sve pored chinjenice da je drzhava sama po sebi uzhasno neefikasna u svemu shto radi. Dakle, u navedenim sluchajevima kapitalistichko trzhishte ne da je uzhasno neefikasno, vecj josh gore od toga.

 

"U socijalizmu je vlasnik posla radnik" to važi samo u propagandi. U praksi je situacija potpuno drugačija. Preduzeće pripada državi ,profit pripada državi

 

Upravo ti rekoh- to nije socijalizam, vecj drzhavni kapitalizam. To shto su drzhavno-kapitalistichki sistemi voleli da sebe nazivaju "socijalizam" je bitno isto koliko i natpis na tarabi, to njihovo samo-etiketiranje je istinito isto koliko i kada danasnji rezhimi sebe nazivaju "demokratijama".

 

,sem toga ,industrija je bila glavna privredna grana,a za ulazak na to tržište treba veliki početni kapital ,što je dodatno otežavalo situaciju.

 

Ma nemoj kasti. To je tako u svakoj grani privrede. Shto cje recji da konkurencija donosi dobrostanje jedino onima koji su vecj unapred veliki, a svi oni koji hocje da budu novi konkurentni su unapred osudjeni na propast zbog velichine ovih prvih. Jedini razlog zashto uopshte i dalje i postoji konkurencija su drzhavne regulacije u njenu korist, a protiv kartelskog ponashanja, predatory-pricinga, i ostalih anti-kompetativnih poteza koje krupni kapitalisti prirodno chine pokretani motivom profita.

Edited September 23, 2013 by рогозуб

[Toki89]

Različita je stvar imati status roba, i nemati izbora za kog raditi osim za monopolistu, i imati izbora. U modernom kapitalizmu ,niko ne traži da mu se prodaš i da budeš pod kontrolom ,dobrovoljno pristaješ da radiš za odredjenu platu ,i možeš dobrovoljno da napustiš ako želiš .kad želiš. Ako su uslovi loši ,tvoj problem što si pristao na njih. U monopolizovanom sistemu ,ne može se reći da radnici krivi zbog svog izbora (jer ga nemaju) delimično nisu imali sreće da se rode u buržoaziji ,i da imaju prednost pri startu kao oni koji jesu (ali to je faktor prošlosti i na to se ne može uticati) ali delimično jesu jer nisu inovativni i spretni kao šefovi. Ukoliko je sistem slobodniji ,utoliko je njihova krivica veća. Može se reći da je monopolistički sistem "robovlasnički" ,samo bez zakonske pozadine , no jedini način za revoluciju jeste veća aktivacija niže klase u ekonomskom pogledu (koji će posle spontano pratiti i politička aktivacija) radi uvećanja konkurencije i sticanja pravednijeg sistema, a ne čekanje da taj monopolista odradi neke državne intervencije i reforme u korist svog roba (što je malko nelogično).

 

Jedine drzhave koje su imale ili imaju slobodno trzhishte su zemlje trecjeg sveta, koje zato i izgledaju kako izgledaju. Svaka razvijena zemlja je postala razvijena upravo kao posledica drzhavne intervencije koja je unela koordinaciju u trzhishni haos

 

http://en.wikipedia.org/wiki/Index_of_Economic_Freedom

 

Hong Kong’s service-oriented economy is characterised by low taxation, near free port trade and well established international financial market. The economy, governed under positive non-interventionism, and is highly dependent on international trade and finance

 

Ekonomska sloboda je u direktnoj suprotnosti sa državnom intervencijom ,ova tabela jasno pokazuje da što je manja intervencija to su veći prihodi ( ne računajući faktore kao što su resursi ,tehnologija ,povezanost sa drugim tržištima ,korupcija itd)

 

 

Upravo ti rekoh- to nije socijalizam, vecj drzhavni kapitalizam.

 

Mogao bi da počneš da koristiš izraze u svom zvaničnom značenju ,a ne nekom modifikovanom. Ispada da ti je monopol kapitalizam ,a jednakost socijalizam.

 

Shto cje recji da konkurencija donosi dobrostanje jedino onima koji su vecj unapred veliki, a svi oni koji hocje da budu novi konkurentni su unapred osudjeni na propast zbog velichine ovih prvih

 

Ne mora da znači. Oni koji su unapred veliki imaju poziciju za dobar start ,ali tu su i faktori kao spretnost ,znanje i marljivost. Ako je tržište izistinski slobodno ,onda će vremenom samo te druge vrlline da postanu od značaja. Ako neko ima bogato nasledstvo ,a zna samo da troši ,doći će na nulu. Ako je neko na nuli, a zna da zaradi ,postaće rich.

[рогозуб]

Različita je stvar imati status roba, i nemati izbora za kog raditi osim za monopolistu, i imati izbora. U modernom kapitalizmu ,niko ne traži da mu se prodaš i da budeš pod kontrolom ,dobrovoljno pristaješ da radiš za odredjenu platu ,i možeš dobrovoljno da napustiš ako želiš .kad želiš.

Kako reche Dejvid Hjum, kod dobrovoljne poslushnosti kapetanu broda od strane choveka kome je alternativa toj poslushnosti mogucjnost da skochi i proba da prepliva more, iako formalno i nominalno postoji, njena dobrovoljnost je isprazna, besmislena i lazhna.

 

delimično nisu imali sreće da se rode u buržoaziji ,i da imaju prednost pri startu kao oni koji jesu (ali to je faktor prošlosti i na to se ne može uticati)

shto "ne mozhe"? postoji neki zakon fizike koji to onemogucjava? ovo je samo josh jedan primer kapitalistichke licimernosti i prodavanja glupavih lazhi - pricha o "equal opportunity". kakva jednakost shansi ako se jedan rodi u bedi, a jedan u bogatstvu?! radniku se jedine 3 opportunity da robuje za bednu platu, da udje u kriminal ili da umre od gladi. jedini poshteni kapitalista je bio Tomas Pejn, koji se zalagao za socijal-demokratski kapitalizam gde dodatno postoji ultra-progresivni porez na nasledstvo, toliki da naslednicima ostane samo minimalno koliko im treba, i da se od tog poreza finansira gradjanska dividenda, tj. - svako kada postane gradjanin dobije sumu novca iste vrednosti kao "pochetni kapital" i onda se svako snalazi kako ume u okviru kapitalistichkog sistema. To je jedini kapitalizam koji se mozhe nazvati iole poshtenim i pravadenim.

 

Mogao bi da počneš da koristiš izraze u svom zvaničnom značenju ,a ne nekom modifikovanom. Ispada da ti je monopol kapitalizam ,a jednakost socijalizam

"zvanichno znachenje" je pogreshno znachenje. rechi imaju istoriju nastanka i etimologiju, i u odnosu na to mnoge rechi imaju svoja ispravna znachenja, tipa socijalizam, chije originalno i etimoloshko znachenje predstavlja ideju besklasnog drushtva, a nacionalizovane ekonomije to nisu- besklasno drushtvo je druhstvo bez politichara, birokratije, kapitalista, menadzmenta i uopshte bilo kakvih gospodara ili parazita, drushtvo radnika- gde niko ne zhivi od tudjeg rada, i drushtvo jednakih- gde niko ne gospodari drugima.

 

Ako je neko na nuli, a zna da zaradi ,postaće rich.

Kako reche Dzhordzh Karlin- The reason they call it the American Dream is because you have to be asleep to believe it.

 

http://en.wikipedia.org/wiki/American_Dream#Comparative_upward_mobility

[Toki89]

Kako reche Dejvid Hjum, kod dobrovoljne poslushnosti kapetanu broda od strane choveka kome je alternativa toj poslushnosti mogucjnost da skochi i proba da prepliva more, iako formalno i nominalno postoji, njena dobrovoljnost je isprazna, besmislena i lazhna.

 

Taj primer bi bio ekstreman primer monopola i prisile. U ekonomskom smislu jeste bio dostignut u prošlosti ,a i evo sada imamo Severnu Koreju ,koja drži i tretira svoje ljude maltene kao zarobljenike. Dok bi bilo vrlo nepravedno nazvati bilo koju zapadnu zemlju kao robovlasničku ,iako ima puno elemenata prisile ,kontrole ,monopola...ne ide toliko daleko da se može izjednačiti sa robovlasništvom. Kada neko pristane da radi kao rob, to se ne može nazvati dobrovoljnim ,jer je već učinjena pretnja (a to je kršenje individualnih prava ili voluntarizma). U modernim sistemima nema prisile ,ali ima poreza i regulacija ,koje su takodje kršenje voluntarizma ,ali bi bilo pogrešno kriviti kapitalizam ,privatnu svojinu ili slobodno tržište za to ,jer nije tržište ono koje uzima poreze i stavlja regulacije, već je ono koje trpi poreze i regulacije ,od strane države koje ima toliku slobodu da se bavi nečim čime ne bi trebala da se bavi ,po voluntarističkoj filozofiji. Nije tržište uzrok "robovlasništva" ,već je uzrok manjak istog.

 

...koji se zalagao za socijal-demokratski kapitalizam gde dodatno postoji ultra-progresivni porez na nasledstvo, toliki da naslednicima ostane samo minimalno koliko im treba...

 

To nije pravedno. Ako ja npr radim pošteno celog života ,i samo svojim radom zaradim veliku imovinu ,i želim da sve ostavim potomcima, onda oni imaju prava na sve do zadnjeg dinara. To što nečiji drugi potomci nemaju ni za osnovne potrebe, nije moja krivica ,niti imam obavezu da im nadoknadim to. Život nije fer u mnogim stvarima ,rešenje sigurno neće da bude obavezno pomaganje. Svaki akt bi trebao da bude dobrovoljan, nikad nasilan ili obavezan. Razlika izmedju laissez faire sistema i monopolističkog sistema ,je to što u l. f. niko ne može da se sebi osigura monopol ,ili to da obezbedi svojim potomcima (kao npr u monarhiji je to najizraženije) ,može samo nasledstvo i da imaju bolji start ,ali to ne znači da mogu da krše "pravila igre". Čak šta više ,izvestan broj zapadnih milijardera biraju da imovinu ostave menadžerima koji ih naslede ,ili u humanitarne svrhe ,a tek delić ostave svojoj deci. Humanitarne pomoći uglavnom dolaze od privatnih lica,manje od države http://www.andinetusa.org/wp-content/uploads/2012/01/ukethiopiadonations1.png

 

besklasno drushtvo je druhstvo bez politichara, birokratije, kapitalista, menadzmenta i uopshte bilo kakvih gospodara ili parazita, drushtvo radnika- gde niko ne zhivi od tudjeg rada, i drushtvo jednakih- gde niko ne gospodari drugima.

 

To je i po meni ideal. Kako misliš da se do tog ideala stigne tako što će se državi (dakle konkurentu slobodnog tržišta i radnika) dati veća ovlašćenja nad ekonomijom ,tržištem i radnicima? Tako što će se nacionalizovati preduzeća ,imovina i ostalo? Tako što će se stvarati pogodni uslovi za socijalno ugrožene i one sa minimalnim primanjima nauštrb onih produktivnih? To je kao pokušati da se pobedi protivnik tako što će mu se prepustiti lopta i očekivati da on da auto-gol. Jednostavno ,ne ide. Svim površnim socijalistima ,koji ne uvidjaju sve faktore ,se čini da to može funcionisati u praksi ,kao što funkcioniše u teoriji. Jedini uspešan način da se bori protiv monopoliste, je da se postane njegov konkurent. Narod treba da uzme svoj život u svoje ruke ,da uči što više , da bi mogao da proizvede što bolju uslugu ili produkt ,da bi zaradeo što više (primarni interes) i time ugrozio monopolistu u ekonomskom smislu ,čime bi uzrokovao i promenu na političkom planu ( više stranaka ,program koji je naklonjeniji slobodnom tržištu itd) umesto da sedi ispred tv-a,gleda Vučića i Dačića i čeka "država duradi nešto".

[рогозуб]

Taj primer bi bio ekstreman primer monopola i prisile. U ekonomskom smislu jeste bio dostignut u prošlosti ,a i evo sada imamo Severnu Koreju ,koja drži i tretira svoje ljude maltene kao zarobljenike.

potpuno si omashio poentu. u tom primeru formalno uopshte nema prisile. kapetan ne koristi fizichku silu niti preti istom, samo kazhe "like it or leave it". poenta je da odsustvo prisile ne znachi da je neshto stvarno dobrovoljno, jer chovek mozhe da primoran okolnostima da "dobrovoljno" pristane na stvari na koje nikad ne bi da je imao razumnu alternativu. to se deshava u kapitalizmu non-stop. velika vecjina ljudi za kapitaliste jer nema drugu opciju, iz istog razloga su se ljudi ranije "dobrovoljno" prodavali u ropstvo. to se i dalje deshava (seks ropstvo) gde je dovoljno velika beda, ali gde ljudi normalno zive i imaju opciju rada za platu, nikom mentalno zdravom ne bi palo na pamet da se proda u ropstvo, pa i da je to legalno. isto tako, kada kapitalizam bude ukinut, a socijalizam uspostavljen, gde ce svi ziveti normalno i imati dostupan slobodan rad (da rade u firmi ciji vlasnici u upravljaci su sami radnici te firme), nikome mentalno zdravom nece padati na pamet da zeli da ima gazdu kojem ce da dozvoli da mu naredjuje i da parazitira na njemu.

 

To nije pravedno. Ako ja npr radim pošteno celog života ,i samo svojim radom zaradim veliku imovinu ,i želim da sve ostavim potomcima, onda oni imaju prava na sve do zadnjeg dinara.

zashto imaju pravu? ako zhelimo "equal opportunity" drushtvo, onda nemaju pravo da budu u boljoj pochetnoj poziciji od drugih ljudi.

 

To što nečiji drugi potomci nemaju ni za osnovne potrebe, nije moja krivica ,niti imam obavezu da im nadoknadim to. Život nije fer u mnogim stvarima ,rešenje sigurno neće da bude obavezno pomaganje. Svaki akt bi trebao da bude dobrovoljan

"libertarian" "logic"

 

 

To je i po meni ideal. Kako misliš da se do tog ideala stigne tako što će se državi (dakle konkurentu slobodnog tržišta i radnika) dati veća ovlašćenja nad ekonomijom ,tržištem i radnicima? Tako što će se nacionalizovati preduzeća ,imovina i ostalo?

jel ti chitash uopshte shta ja pishem? vishe puta ti objashnjavam da kada se neshto nacionalizuje, to nije socijalizam, nego drzhavni kapitalizam. socijalizam je kada su zemlja u rukama seljaka, a fabrike i firme u rukama radnika. ja lichno se zalazhem za socijalizam, i da socijal-demokratska drzhava postoji u njemu, samo da se transformishe tako da bude direktno-demokratska, a anarhisti su za socijalizam gde je drzhava ukinuta.

 

Tako što će se stvarati pogodni uslovi za socijalno ugrožene i one sa minimalnim primanjima nauštrb onih produktivnih?

ja kao i svi (istinski/ slobodarski) socijalisti (dakle i anarhisti) se zalazhemo za ukidanje neproduktivnih, dakle na prvom mestu ukidanje kapitalista i politichara, jer su oni najvecji paraziti. radnici sve rade, jedino su oni produktivni, ostali- kapitalisti, menadzment, politichari, birokratija, i slichni, su samo paraziti na njihovoj grbachi.

Edited September 30, 2013 by рогозуб

[Toki89]

Zashto imaju pravu? ako zhelimo "equal opportunity" drushtvo, onda nemaju pravo da budu u boljoj pochetnoj poziciji od drugih ljudi.

 

E pa ,savršeno "equal opportunity" društvo ne postoji ,niti bi trebalo. Nisu svi ljudi isti ,neki se rode bogatiji ,neki inteligentniji ,neki lepši itd itd...na šta bi ličilo kada bi pokušali da svu tu nepravdu ispravimo? Da li treba inteligentan šef da pita manje inteligentne radnike koji sledeći potez da mu bude? Da li neka cura treba da se zabavlja sa nekim ružnim i debelim momkom ,da se on ne bi osetio odbačenim? Ili ako neko dobije sedmicu na loto, da mu uzmemo sve i raspodelimo celoj državi podjednako? Kad je element sreće u pitanju ,tu ne ostaje ništa drugo nego da se pomiriš sa onim što imaš (ili nemaš). Kad je u pitanju nešto na šta se može uticati ,onda treba uticati. Poželjno je da potencijal jedne individue bude iskorišćen do maksimuma. Ali pošto nemaju svi isti potencijal (sreću generalno) ništa neće biti promenjeno ako se bude sprovodila takva "pravda" poput te ideje jednakog nasledstva za sve ,čak šta više, biće unazadjeno. Racionalan čovek više ceni svoju sreću nego sreću drugih ,i zato neće da se žrtvuje da bi neko dobio isto toliko ,i neće da očekuje da se neko žrtvuje za njega. Ako želi ,može da pomogne nekom bez uslova, ali samo ako on želi. Socijalizam tera ljude da se žrtvuju za siromašne ,besposlene itd itd ...što je protiv pravila voluntarizma ,što nije produktivno, i naravno ,samim tim ih tera da se žrtvuju za vladajuću klasu ,sve u ime slabih i bespomoćnih (jer koliko god besplatnih usluga država da, isto toliko i uzme za sebe). U tome leži sva prevara "socijalizma" ,koji je zapravo ,šampion monopolizma. Takav socijalizam nikad neće da reši problem siromašnih ,jer su mu oni neophodni. Kapitalizam, sa druge strane ,želi da ima što više radnika radi većeg profita ,i na taj fer način pomogne siromašnim, bez ikakvog žrtvovanja. Naravno ,neće svima da obezbedi jednaku platu ,jer kao što rekoh ,nisu svi podjednako sposobni.

jel ti chitash uopshte shta ja pishem?

E da,u jednom trenutku si za anarhiju ,u drugom za radikalnu državnu kontrolu. Ili misliš da se kroz državnu kontrolu dodje do anarhije? Čitao sam i o direktnoj demokratiji i o radničkim kooperativama ,nije da ne bi voleo da postanu realnost ,već im fali rezultata u praksi. U kooperativama radi nekoliko hiljada ljudi ,i uštedeli su razliku izmedju radničke i šefovske plate ,ali radeći i kao radnik i svoj šef istovremeno. U manje-više slobodnom tržištu radi pola planete ,i ono im je uštedelo razliku izmedju nečeg sa čime bi bio na granici egzistencije i nečeg sa čim možeš komotno da živiš.

[рогозуб]

E pa ,savršeno "equal opportunity" društvo ne postoji ,niti bi trebalo.

Ovakav kapitalistichki stav samo dodatno pokazuje da je kapitalizam nepravedno drushtvo i da ga treba ukinuti.

 

Socijalizam tera ljude da se žrtvuju za siromašne ,besposlene itd itd ...što je protiv pravila voluntarizma ,što nije produktivno, i naravno ,samim tim ih tera da se žrtvuju za vladajuću klasu ,sve u ime slabih i bespomoćnih (jer koliko god besplatnih usluga država da, isto toliko i uzme za sebe).

Socijalizam je besklasno drushtvo. U njemu ne postoje politichari. Ekonomija nije u rukama drzhave, vecj u rukama samih radnika te ekonomije.

 

E da,u jednom trenutku si za anarhiju ,u drugom za radikalnu državnu kontrolu.

Dakle, odgovor na moje pitanje "da li uopshte chitash shta ja pitashem" je ochigledno ne, poshto da chitash ne bi lupetao o "radikalnoj drzhavnoj kontroli".

 

Kapitalizam, sa druge strane ,želi da ima što više radnika radi većeg profita ,i na taj fer način pomogne siromašnim

Proporcionalno ublazhavanju kapitalizmu se smanjuje siromashtvo. Gde god se smanji ta regulacija i to ublazhavanje kapitalizma- siromashtvo se povecjava. Zato najbolji standard zivota imaju Nordijske zemlje, a u Americi milioni zive kao da su u Avganistanu ili negde u Africi.

 

U kooperativama radi nekoliko hiljada ljudi ,i uštedeli su razliku izmedju radničke i šefovske plate ,ali radeći i kao radnik i svoj šef istovremeno.

Milioni ljudi rade u kooperativama. Argentina, Meksiko, Italija, Spanija, Britanija, Norveska, Svedska, Finska, Shvajcarska, Grchka, i mnoge druge zemlje imaju na hiljade kooperativa, i one su po svim istrazivanjima efikasnije, efektivnije, produktivnije, socijalno i ekoloski svesnije od kapitalistickih firmi, i takodje radnici u njima imaju vecje plate i daleko su zadovoljniji svojim poslom od radnika koji rade iste poslove u kapitalistichkim firmama u istom regionu. Knjiga No Contest objasnjava preko 400 studija koje su ovo empirijski dokazale.

[Toki89]

Equal opportunity je utopija ,sa ili bez kapitalizma. Jači nikada ne daju šansu slabijima ,eventualno ih pomognu koliko toliko ,daju im fer "utakmicu" ,nauče ih nečemu ,i to samo kad im dodje ,ali da se žrtvuju do te mere da svi budu ravnopravni ,to se nikad neće dogoditi ,i u tome nema ničeg lošeg. Taj manjak solidarnosti ,čak šta više ,motiviše slabije (slabije u svim mogućim aspektima ,socijalnim ,materijalnim itd itd ) da uče i dostignu one koji su bolji od njih ,i time svi napreduju. Konkurencija vuče čovečanstvo napred, solidarnost (kojim obiluju mnoge religije i levičarske ideologije) izaziva stagnaciju i nazadovanje.

 

Socijalizam je besklasno drushtvo....

 

Taj tvoj socijalizam možda, ovaj zvanični baš i nije takav. Čak štaviše ,plasiran je sa namerom da se održi status quo ,zamaskiran pričama o jednakosti ,jednakoj šansi ,besplatnim ovim i onim....

 

Dakle, odgovor na moje pitanje "da li uopshte chitash shta ja pitashem" je ochigledno ne, poshto da chitash ne bi lupetao o "radikalnoj drzhavnoj kontroli".

 

Već si sto puta rekao kako tržište treba da se reguliše ,da je država u skoro svemu bolja od tržišta kad je u pitanju organizacija ,kako svi zaslužuju jednaku šansu (kad je imovina u pitanju) ,kako radnici trebaju da imaju prava...ko će da obezbedi sve to? Anarhija to sigurno neće. Direktna demokratija? Široki politički angažman u uslovima ekonomskog monopola neće da funkcioniše ,jer je novac = moć. U ekonomski konkurentnom tržištu će sasvim sigurno biti višepartijskog sistema ,izbora ,ulazak na političku scenu će biti lak ....mnogo je verovatnije da će se glas većine čuti. Ekonomski sistem uzrokuje politički sistem. Konkurentan stvara konkurentan ,monopolizovan stvara monopolizovan. Što je sistem (bilo e. ili p.) konkurentniji ,to je usluga bolja.

 

Proporcionalno ublazhavanju kapitalizmu se smanjuje siromashtvo. Gde god se smanji ta regulacija i to ublazhavanje kapitalizma- siromashtvo se povecjava. Zato najbolji standard zivota imaju Nordijske zemlje, a u Americi milioni zive kao da su u Avganistanu ili negde u Africi.

 

Zemlje sa najboljim standarom života su sve do jedne kapitalističke ,i to sa prilično nesputanim tržištem. Amerika ima problema sa socijalizmom ,nikako da ozdrave od njega : Obamacare ,doprinosi za ovo ,doprinosi za ono ,visoke minimalne plate koje sjebavaju zaposlenost i produktivnost privatnih preduzeća ,bolni porezi...daleko su oni od laissez faire. U severnoj koreji npr nema ni trunke kapitalizma ni konkurencije ,regulisano sve do daske, i svi gladuju. Kako sad to ,deder objasni?

 

Kad su kooperative u pitanju ,one uopšte nisu u kontradikciji sa slobodnim tržištem. Država nek ne zadire u privredu ,i sve će biti ok. Da li će radnici da rade po 10 zajedno ,ili će da imaju jednog šefa ,ili će da rade ovako ili onako...neka sve bude stvar slobodnog izbora. Stvar je u tome što nemaju svi isti početni kapital (pa im treba investitor) niti su svi podjednako dobri kao šefovi...kada bi svi bili podjednako bogati i inteligentni ,onda više ne bi bilo potrebe sa odnosom šef -radnik. Ali pošto nije tako ,postojanje organizacije može da pomogne.

Zamisli situaciju ,jedno preduzeće sa jednim inteligentnim šefom i sto poslušnih radnika i drugo ,kooperativno sa sto radnika koji se slabo razumeju u materiju. Koje će da proda više svog proizvoda? Prvo ,naravno. Ako bi se dogodila situacija, (koja je daleko od trenutne realnosti) da su svi radnici inteligentni kao malopre pomenuti šef ,onda ne bi bilo potrebe za njim ,ili bi se sastali da sami mozgaju o rukovodjenju ili bi unajmili jednog da odradi to ,za neki mali procenat.

 

Ista situacija važi i za politiku. Kada ne bi bilo kriminalaca ,i vojski koje žele da napadnu odredjenu državu (ili imaju potencijal) ,onda bi vlast, policija ,vojska i pravosudje postali nepotrebni. S obzirom da nije tako ,država je za sad neophodna , no to ne znači da će zauvek biti tako ,niti to znači da treba da se ona bavi privredom.

[рогозуб]

Equal opportunity je utopija ,sa ili bez kapitalizma.

Equal opportunity je jedini pokushaj opravdavanja kapitalizma. "Jeste, nepravedan je sistem, ali makar svi imaju istu shansu, ne kao u feudalizmu i ropstvu gde nije postojala shansa socijalne mobilnosti". Shto je inache glup argument, jer je u feudalizmu i ropstvu postojala shansa menjanja socijalne klase, rob je mogao da se otkupi, i kmet je mogao da kupi zemlju, ali shansa da to urade je bila ista koliko i shansa u kapitalizmu da radnik napusti svoje platno ropstvo, jedina razlika je shto u feudalizmu i ropstvu nisu postojali moderni mediji da prodaju ljudima ljudima "americhkog sna", "from rags to riches". Bez tog opravdanja equal opportunity, kapitalizam ostaje prosto i jednostavno kao nepravedni, surovi sistem koji odgovara samo malom broj ljudi koji zhive od tudjeg rada, dok vecjina ljudi zhivi u siromashtvu ili u strahu od istog i mora da sluzhi ove pomenute parazite i da ih bogati. Ne mozhe da postoji drugachiji stav prema takvom sistemu, vecj stav da ga treba unishtiti.

 

Taj tvoj socijalizam možda, ovaj zvanični baš i nije takav.

I rupa na tarabi je zvanichno pichka, al ako probash da je jebesh necje biti seksa, nego cjesh morati da idesh u bolnicu. Mani se tog "zvanichno". Zvanichno su i danashnji sistemi demokratije, a u stvari su nikad dalje od demokratije, narod se ne pita apsolutno ni o chemu o tome kako drushtvo funkcionishe. Recji da su danashnja drushtva demokratije je isto kao kada bi neko rekao da rob nije vishe rob, nego je slobodan, jer mu je dat izbog da bira izmedju nekoliko robovlasnika i on je sam izabrao kojem od njih cje da robuje. Demokratija je jedino demokratija ako je direktna, ako je "posredna" onda prestaje da bude demokratija, jer onda ne vlada narod, vecj taj "posrednik" i "predstavnik" vlada nad narodom, naravno "u ime naroda". Slichno tako- sistemi koji su sebe nazivali "socijalistichkim" nisu to bili, socijalizam je sistem, ideja i pokret koji se bori za ukidanje kapitalista i svih ostalih shefova koji eksploatishu radni narod. U tim sistemima eksploatatori nisu nestali, nego su samo promenili ime, eksploatator nije vishe bio kapitalista i poslodavac, vecj je eskploatator bila drzhava i partija, a framework sistema je ostao identichan, tj. drzhava/ partija je zamenila kapitaliste i postala kapitalista umesto kapitalista. U trzhishnom kapitalizmu postoji mnoshtvo kapitalista, u drzhavnom kapitalizmu samo jedan- drzhava. Zato su (istinski/ slobodarski) socijalisti i nazvali taj sistem drzhavni kapitalizam, i to su uradili josh i pre nego shto se pojavio, Bakunjin je Marksu govorio kako je njegov sistem nishta drugo nego drzhavni kapitalizam dok se Lenjin josh nije ni rodio.

 

Već si sto puta rekao kako tržište treba da se reguliše ,da je država u skoro svemu bolja od tržišta kad je u pitanju organizacija

Vrlo precizno sam se izrazio i rekao kako je drzhavno uzhasno losha u svemu shto radi, ali je i takva uzhasna u mnogim stvarima bolja od trzhishta, jer je u tim stvarima (nabrojao sam ih vecj) trzhishte ne uzhasno, vecj katastrofalno.

 

Direktna demokratija? Široki politički angažman u uslovima ekonomskog monopola neće da funkcioniše ,jer je novac = moć.

U socijalizmu (tj. politichkoj, ekonomskoj i druhstvenoj direktnoj demokratiji) necje biti razlika u mocji- necje biti klasa, tj. drushtvene stratifikacije, drushtvo cje da bude besklasno, tj. horizontalno, i necje mocji da postoje velike razlike u posedu, tj. necje postojati podela na bogate i siromashne.

 

Zemlje sa najboljim standarom života su sve do jedne kapitalističke ,i to sa prilično nesputanim tržištem. Amerika ima problema sa socijalizmom ,nikako da ozdrave od njega : Obamacare ,doprinosi za ovo ,doprinosi za ono ,visoke minimalne plate koje sjebavaju zaposlenost i produktivnost privatnih preduzeća ,bolni porezi...

Pa ti uopshte nemash pojma o chemu prichas. O svih razvijenih zemalja, Amerika ima najkrupnije privatno zdravstvo. Shodno tome, gradjani Amerike placjaju za zdravstvo mnogo vishe, a dobijaju mnogo goru zdravstvenu negu nego gradjani ostalih razvijenih zemalja, koje sve do jedne imaju potpuno nacionalizovano zdravstvo koje se placja iz poreza. Logichno, mnogi u Americi uopshte ni ne dobiju nikakvu zdravstvenu negu, jer ne mogu da je priushte, dok u ostalim razvijenim zemljama je ista dostupna svima. Dalje, porezi, regulacije i welfare sistem u Americi su daleko manji nego u Kanadi i zemljama zapadne Evrope, i zato Amerikanci imaju daleko nizhi zhivotni standard i neuporedivo vishu stopu siromashtva nego te zemlje.

 

Ako bi se dogodila situacija, (koja je daleko od trenutne realnosti) da su svi radnici inteligentni kao malopre pomenuti šef ,onda ne bi bilo potrebe za njim ,ili bi se sastali da sami mozgaju o rukovodjenju ili bi unajmili jednog da odradi to ,za neki mali procenat.

Takva situacija je daleko od trenutne realnosti upravo jer postoji taj parazitski shef. Radnici nisu manje inteligentni od shefova, vecj su samo, za razliku od shefora, primorani da ceo zhivot ne razmishljaju, da slushaju naredjenja parazitskih gospodara da bi im ovi dali neku crkavicu od koje mogu da prezhive i da gutaju gluposti kojima im isti ti gospodari ispiraju mozak ne bi li ih dodatno otupeli da se sluchajno ne pobune.

[Toki89]

Kad smo kod skandinavskog "socijalizma" ....

 

 

Rezultati švedskih liberalizacijskih reformi

Rezultat svega navedenoga jest to da se Švedska danas ubraja u skupinu europskih zemalja koje bilježe rast bruto domaćeg proizvoda i nakon krize koja je cijelu Europu bacila u recesiju. Švedska ima jednu od najviših stopi zaposlenosti u Europi i jednu od najnižih stopi inflacije. Udio javnog duga u BDP-u je znatno ispod prosječnog trenda država članica Europske unije, dok je udio investicija u istraživanje i razvoj u BDP-u među najvišima u Europi i svijetu. I dok kreditni rejtinzi mnogih europskih zemalja padaju zbog održivih javnih financija, Švedska i dalje ima najbolji kreditni rejting. Švedska je, također, ušla u krug top 20 zemalja u svijetu po stupnju ekonomske slobode koji mjeri američka zaklada Heritage Foundation.

Prednosti švedskog kapitalizma su vladavina prava, zaštita vlasničkih prava, jednostavni regulatorni uvjeti poslovanja i investiranja, slobodna trgovina i stabilnost cijena. Problematična područja i dalje predstavljaju visoka javna potrošnja i porezi, premda je, primjerice, snižen porez na dobit, a znatno se unaprijedilo i stanje u području fiskalne slobode upravo zbog liberalizacijskih reformi. Prema podacima Svjetske banke o lakoći poslovanja 2013. godine, Švedska je među top 15 zemalja. Četvrta je najkonkurentnija zemlja na svijetu, prema istraživanju Svjetskog gospodarskog foruma u rangu je sa Švicarskom i Sjedinjenim Američkim Državama. Švedske konkurentske prednosti svakako su potpuno transparentne i funkcionalne institucije, što uključuje vladavinu prava, sudsku neovisnost i efikasnost, regulatornu izvjesnost i zaštitu tržišnog natjecanja.

Švedska ima jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sustava na svijetu, osobito obrazovanje za menadžment i inženjerstvo. Švedske tvrtke su među najboljima u svijetu po kvalitetu korporativnog upravljanja, standarda poslovne etike i zaštite manjinskih dioničara te privlače visokotehnološke investicije koje su jamstvo industrijske konkurentnosti. Švedska ima vrlo razvijene klastere, inovacijske kapacitete, kvalitetne institucije za istraživanje i razvoj, pogotovo suradnju sveučilišta i industrije i visoke investicije u tom području.

Ključni faktori rasta švedske produktivnosti bili su globalizacijski procesi putem liberalizacije trgovine, deregulacije i privatizacijom brojnih djelatnosti te razvoja inovativnih tehnologija, koje su omogućile izvoznu konkurentnost. Švedski liberalni ekonomist Johan Norberg sasvim jasno potvrđuje gospodarski i tehnološki razvoj kao posljedicu slobodno tržišnih politika. Za bolji svijet i smanjivanje siromaštva potrebno je više kapitalizma i trgovinske globalizacije.

 

greška ,nisam sve iskopirao

 

Neoliberalne reforme i razlozi švedskog prosperiteta

Povijesni pregled

I dok je vrlo popularno vjerovati kako je Švedska prosperitetna zemlja zbog socijalne države blagostanja, švedska iskustva potvrđuju upravo suprotno. Švedska je razvila prosperitet unatoč socijalnoj državi blagostanja, odnosno, bila bi još prosperitetnija da nema snažne socijaldemokratske tradicije. Švedska je temelje prosperiteta razvila kao zemlja liberalnog kapitalizma prije nego što je razvila veliku socijalnu državu blagostanja. Tijekom razdoblja socijaldemokracije Švedska je počela gubiti konkurentnost i održivu perspektivu razvoja, što je potaknulo liberalizacijske reforme koje su provodili čak i sami socijaldemokrati. I dok se protivnici neoliberalizma često pozivaju na švedski model kao lijevu alternativu, zapravo se pozivaju na socijalizam koji je za Švedsku postao prošlost, ili uopće ne znaju da su neoliberalne reforme najdosljednije i najuspješnije provedene baš u Švedskoj. Socijaldemokrati su očajnički nastojali spasiti model socijalne države blagostanja tako što su u određenoj mjeri nastavili provoditi neoliberalne reforme koje su inicirale liberalno konzervativne opcije. U suprotnom bi njihov socijalizam, utemeljen na visokim porezima i dugovima, dao izravan doprinos financijskoj propasti države blagostanja i cijelog gospodarstva. Bila je to država blagostanja

13

koja se razvila u sve veći teret onima koji su je trebali financirati. Zahvaljujući neoliberalizmu i širokom političkom konsenzusu, Švedska je zadržala model države blagostanja koji je izložen slobodi izbora i konkurenciji na slobodnom tržištu, umjesto na socijalnom monopolu.

Liberalna faza švedske povijesti započinje 1864. godine deklaracijom slobode trgovine i industrije, kada je otvoren put poduzetničkim slobodama. Slobodna trgovina s drugim zemljama bila je ključan faktor razvoja kad su stvorene velike domaće industrijske kompanije s visokim inovacijskim i izvoznim kapacitetima. Godine 1870. Švedska je uspostavila zakonski okvir koji jamči poduzetničke slobode. Uloga države je bila izrazito ograničena na postavljanje pravila tržišnog natjecanja, osnovnu infrastrukturu, minimalnu socijalnu pomoć i obrazovanje, sve u skladu s klasičnim liberalnim načelima. Švedska je tako već u 19. stoljeću privlačila velike strane investicije te u razdoblju od 1870. do 1930. godine doživljava snažan rast kao posljedicu industrijalizacije i stvaranja visoke dodane vrijednosti, izvozne orijentacije i slobodne trgovine.

Do političke prekretnice dolazi 1932. godine, kada počinje razvoj ekspanzivne socijalne države blagostanja koju održavaju rastući porezi, snažni sindikati i velike korporacije, tijesno vezani uz političku moć države. Socijaldemokratske vlade su 1930-ih uvele univerzalne socijalne programe u području zdravstva, mirovina, skrbi o djeci i starijima te osiguranja bolovanja i nezaposlenosti. Investicije u javno obrazovanje su porasle, a pristup obrazovanju je bio bez naknade. Kako bi se financirale socijalne reforme, porezi su snažno povećani, prije svega oporezivanje rada i potrošnje. Dohodak se progresivno oporezivao u skladu sa socijalističkim načelom. Tih godina Švedska napušta i zlatni standard za koji je zemlja bila vezana od 1873. godine te započinje s obezvrjeđivanjem nacionalne valute.

U početku se činilo da sve dobro funkcionira, sve dok tržište rada i industrija nisu počeli davati drugačije signale. Socijalizam, utemeljen na poreznoj prisili iz koje se financira socijalna država blagostanja, destimulirao je nevladine i privatne inicijative koje su se temeljile na dobrovoljnom davanju i pomaganju. Klasični liberalizam i konzervativizam su vrednovali kršćansku kulturu dobrovoljnog davanja, njegujući slobodu pojedinca da iz moralnih, a ne prisilnih razloga, pomaže potrebitima. Naime, dobrovoljnost davanja izvorno je kršćansko načelo i kao takvo stvar slobodne volje, a socijalna je solidarnost putem države blagostanja proizvod socijalističkog inženjeringa i lažnog idealizma, koji u konačnici potiče ovisnost pojedinaca i cijelog društva o socijalnoj državi, umjesto da vrednuje individualne odgovornosti i kršćanske radne etike.

Već 1960-ih godina porezna prisila počinje osjetno rasti, a građani i gospodarstvo osjećaju to na svojim leđima. Socijalnu državu bilo je moguće financirati 1950-ih i 1960-ih, jer je postojalo snažno gospodarstvo s brojnim radnicima, poduzetnicima i industrijama koji su plaćali rastuća porezna opterećenja usmjerena na umjetno stvaranje „općeg dobra“. Uostalom, dok su mnoga europska gospodarstva u velikoj mjeri bila uništena tijekom dva svjetska rata, Švedska je ostala neutralna, a njezina je razvijena industrija plasirala mnoge proizvode na međunarodna tržišta. Tako je socijalizam u švedskoj stvarnosti posebno bio izražen tijekom 1970-ih i 1980-ih godina, kada je isti trend državnih intervencionizama zahvatio mnoge zapadne zemlje. U tom vremenu porezi su snažno porasli, mnoge su gospodarske djelatnosti socijalizirane, a tržišta regulirana. Visoki porezi su destimulirali nova zapošljavanja u privatnom sektoru. Rasla je jedino zaposlenost u javnom sektoru, što je opterećivalo

14

privatne poduzetnike. Gospodarstvo je snažno ovisilo o velikim industrijskim tvrtkama koje su zbog visokih poreza i rasta cijene rada bili sve manje spremni na izdržavanje države.

U tom razdoblju znatno je pao broj novoosnovanih tvrtki. Među 100 najbogatijih švedskih tvrtki, samo dvije su osnovane nakon 1970. godine. Švedska više nije bila atraktivna za rad i poslovanje, a mnogi su se domaći poduzetnici sve više bunili protiv visokih poreza prijeteći da će napustiti zemlju. Bila je to država blagostanja koja se razvila u sve veći teret onima koji su je trebali financirati. Bila je sve veći teret i samoj sebi i svatko razuman je mogao predvidjeti nužne promjene. Udio javne potrošnje u BDP-u porastao je od 1960-ih do 1080-ih godina sa 30% do čak 60%, iznad OECD prosjeka. I dok je 1970-ih godina Švedska još bila četvrta najbogatija zemlja na svijetu po životnom standardu, već sredinom 1990-ih pada na tek šesnaesto mjesto. Bila je to cijena visokih poreza i regulacija, odnosno gušenja ekonomske slobode.

Liberalizacijske reforme početkom 1990-ih slijedile su kao odgovor za izazov krize i s njima su trebale nastaviti i nove (socijaldemokratske) vlade, odustajući od modela snažnog oslanjanja na moć države. Sloboda izbora u sklopu države blagostanja promovirala se kao politički koncept desnice. Godine 1991. premijer postaje mladi Carl Bildt, pobijedivši na izbornoj platformi Novi početak za Švedsku. Vladajuća umjerenjačko-konzervativna stranka (Moderaterna) transformirala se u poprilično liberalnu stranku, točnije liberalno-konzervativnu stranku, koaliravši s klasičnim liberalima (Liberalerna) i liberalnim centristima (Centerpartiet).

Slijedilo je razdoblje transformacije iz tutorske države blagostanja, koja je pružala relativno visoku sigurnost i plansko odlučivanje o blagostanju građana u zamjenu za manjak slobode izbora, u državu koja stvara razvojni okvir i prilike. Novi (liberalniji) švedski model uveo je načelo slobode izbora privatnih i javnih usluga pod jednakim uvjetima koje jamči država. Privatizacijski procesi u školstvu, mirovinama, zdravstvu, skrbi o djeci i starijima te mnogim uslužnim djelatnostima bili su rezultat odlučne provedbe neoliberalnih reformi, toliko omraženih diljem svijeta. Za razliku od mnogih drugih zemalja, Švedska je privatizirala čak i željezničke te poštanske usluge. Javna potrošnja se rezala znatno strože nego u mnogim drugim zemljama.

Da nije došlo do intelektualnog zaokreta javnosti udesno u smjeru slobode izbora, Švedska ne bi bila ono što je danas. Pitanje je bi li se nekoć ogromna država blagostanja uopće mogla održati dugoročno u društvu koje ipak financijski racionalno promišlja održivi razvoj. Bi li većina švedskih poreznih obveznika bila i dalje spremna plaćati visoke porezne obveze za sustav „slijepe vjere“ u moć centralističkog državnog planiranja koji je zemlju doveo do gospodarske stagnacije i krize? U svojem neoliberalizmu Švedska je bila „progresivnija“ i od Sjedinjenih Američkih Država koje se popularno smatraju predvodnicom te „grješne“ i omražene ideologije.

Tako su usluge javnog prijevoza u Stockholmu otvorene tržišnom natjecanju, a u cijeloj Švedskoj dereguliran je i privatiziran energetski, prometni, poštanski i telekomunikacijski sektor, kao i mnoge druge djelatnosti. Smanjene su i subvencije u poljoprivredi kao i kontrola cijena poljoprivrednih proizvoda.

15

Provedena je digitalizacija javne uprave, uvedena fiskalna disciplina, smanjen porezni teret te se dosljedno provodila monetarna politika stabilnosti cijena i niske inflacije. Tržište rada liberalizirano je: plaće su povezane s produktivnošću, ne stažem i starošću, a određuju se kolektivnim ugovorima bez zakonskog jamstva minimalne plaće. Švedska se također okrenula od neodrživog sustava generacijske mirovinske solidarnosti prema djelomično privatiziranom mirovinskom sustavu, a slično se događa i u zdravstvenom sustavu primjenom „Stockholmskog modela“ utemeljenom na vaučerima koji se daju građanima za slobodan izbor javnih ili privatnih zdravstvenih usluga, kako liječnika primarne zdravstvene zaštite, tako i specijalista.

Švedski građani su konačno postali slobodni potrošači socijalnih usluga, a pristup tim uslugama bio je zajamčen svima. Socijalna je država postala istinski sustav socijalnih usluga, umjesto socijalističkog gospodara nad građanima, a vlade desnog centra i danas neprestano provode reforme kaki bi snizile javnu potrošnju, dug i poreze te deregulirali poslovanje i jačali tržišno natjecanje.

Financiranje školstva vaučerima

Model financiranja obrazovanja vaučerima uveden je kao sredstvo slobode izbora roditelja u financiranju privatnog, ili javnog školovanja svoje djece. To je rezultiralo valom neovisnih školskih poduzetnika početnika koji su dobivali odobrenje za rad pod uvjetom da poštuju propise kao i javne škole, porastom plaća profesora, novim obrazovnim konceptima, ali i znatnim proračunskim uštedama u obrazovnom sustavu, potaknuvši razvoj profitabilnih neovisnih škola u kojima učenici postižu bolje ishode i veći povrat uloženog novca poreznih obveznika.

Već 1982. godine švedski konzervativci prihvaćaju načelo po kojem roditelji, a ne država, imaju pravo izbora usluga dječje skrbi i školovanja. Godine 1985. švedska socijaldemokratska vlada imenovala je posebnu komisiju iz različitih akademskih područja koja je analizirala stanje tadašnjeg modela države blagostanja. Najvažniji zaključak u izvješću komisije 1990. godine bio je taj da Šveđani kao potrošači žele imati utjecaj na tržištu, prije svega zdravstvenih i obrazovnih usluga. Model financiranja obrazovanja putem školskih vaučera uvela je konzervativno-liberalna vlada 1992. godine, kao sredstvo slobode izbora roditelja u financiranju privatnog, ili javnog školovanja svoje djece

Pet je ključnih točaka švedskog modela školskih vaučera:

Nacionalni kurikulum koji su obvezne provoditi sve javne i privatne škole koje se financiraju uplatama vaučera.

Nacionalni školski inspektorat daje odobrenja za rad privatnih „slobodnih“ škola, uz mogućnost prigovora lokalne uprave u kojoj se škola nalazi.

Vaučeri se financiraju iz proračuna lokalne uprave u kojoj se škola nalazi. Iznosi se razlikuju među gradovima i općinama. Nacionalno zakonodavstvo obvezuje lokalne uprave na isplatu iznosa koji odgovara prosječnom trošku javnog školovanja po učeniku. Kad je sustav uveden, vaučeri su pokrivali 85% prosječnog troška.

Privatne (neovisne) škole ne smiju naplaćivati dodatne cijene obrazovanja. Također, ne smiju birati koje će učenike upisati. Pravo upisa pod jednakim uvjetima imaju svi učenici čiji roditelji izaberu određenu privatnu školu.

16

Privatne (neovisne) škole imaju slobodu organizacije obrazovnih programa i metoda u okviru propisanog sustava kurikuluma, testiranja i ocjenjivanja.

Švedsko obrazovanje nudi slobodu izbora privatnih i javnih škola koje se stalno natječu za tržištu. Školski programi su kreativno i praktično usmjereni na potrebe tržišta rada, umjesto na autoritarni pristup učenicima i studentima. Vrlo razvijeno tehnički, inženjerski i poduzetnički usmjereno obrazovanje temelj je švedskog industrijskog razvoja. Građanski odgoj mladih ima važnu ulogu u promicanju i razvoju demokratskih vrijednosti švedskog društva koje cijeni znanje, izravnu komunikaciju i transparentnost. Šveđani cijene slobodu izražavanja, otvoren i racionalan dijalog te suradnju, a izbjegavaju sukobe.

Ukratko, sustav kombinira najbolje iz politike s najboljim iz poslovnog sektora, kombinirajući vrijednosti raznolikosti i jednakosti. Sustav vaučera proširen je i na područje skrbi o djeci te na zdravstvene usluge, a slične reforme provedene su i u Danskoj, Nizozemskoj i Čileu te se trenutno razmatraju u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugdje.

Reforma javne uprave, fiskalna disciplina i porezna rasterećenja

Reforma javne uprave, fiskalna disciplina i porezna rasterećenja bili su važna karika švedskih liberalizacijskih procesa. Godine 1993. čak 42% ukupnog broja zaposlenih radilo je u javnom sektoru, a javna potrošnja dosegla je rekordnih 73% BDP-a. Samo te godine proračunski deficit je bio viši od 12% BDP-a, a 1994. je premašio 15%. Bilo je očito kako se ideja o punoj zaposlenosti zamijenila stvarnošću masovne nezaposlenosti. Više od pola milijuna poslova je nestalo između 1990. i 1994. godine u kojima je bilo zaposleno oko 10% radne snage. Između 1990. i 1993. stopa nezaposlenosti je porasla sa 1,5 na 8,2%, dok je BDP u istom razdoblju pao oko 5%. Između 1990. i 1996. udio javnog duga u BDP-u porastao je sa 41 na 73%. Između 1991. i 1997. godine podijeljeno je više od 180.000 otkaza u javnom sektoru kao jedna od mjera fiskalne štednje. Već 1991. godine zamrznuta je potrošnja za socijalne programe države blagostanja, a došao je i kraj planovima o povećanju poreza. Vlada 1990-ih smanjuje kontrolu cijena poljoprivrednih proizvoda, snižavaju se i subvencije poljoprivredi, a zbog izloženosti poljoprivrednog sektora konkurenciji, snižavaju se i cijene poljoprivrednih proizvoda. Dolazi do financijske decentralizacije kojom se odgovornost za pružanje javnih usluga spušta sa središnje države na lokalnu razinu. Mnogi gubitaši među poduzećima su propali jer ih država nije pokušavala spasiti sektorskim subvencijama.

Gospodarska kriza 1990-ih utjecala je na promjene i među socijaldemokratima. Kad su preuzeli vlast 1994. godine, napustili su keynesijansku politiku poticanja razvoja rastom javne potrošnje i javnih investicija. Restriktivna fiskalna politika nesocijalističke vlade (1991.-1994.) nastavila se provoditi i kad su socijaldemokrati preuzeli vlast. Socijaldemokratski premijer Ingvar Carlsson i Göran Persson pripadali su desnoj (liberalnoj) struji socijaldemokrata suprotstavljenoj interesima sindikata. Persson je bio uvjeren kako treba rezati dijelove države blagostanja kako bi se spasio njezin temelj. Mjere štednje odnosile su se na mirovine, zdravstvo, dječji doplatak, naknade na nezaposlene i subvencije za socijalne stanove. Proračunske naknade za nezaposlene su povezane s obvezama, što je smanjilo praksu iskorištavanja države kao zamjene za rad. Cilj socijaldemokratske vlade je bio sniziti udio deficita u BDP-u ispod 3% do 1997., a već 1998. postići uravnoteženi proračun. Fiskalne reforme provodio je socijaldemokratski ministar financija Göran Persson (1994.-1996.) koji je kasnije postao i premijer.

17

Do 2000. godine Švedska je već imala proračunski suficit od 3,6% BDP-a, što se ponovilo i 2004. te 2007. godine. Švedska je udio javnog duga u BDP-u snizila sa 73,3% u 1996. na 36,9% u 2011. godini, što govori o izrazito velikim razmjerima proračunske štednje, odnosno fiskalne discipline. Proračunsko planiranje bilo je vrlo strogo centralizirano i kontrolirano u koordinaciji ministarstva financija i parlamenta. Potrošnja za pojedine proračunske programe nije se mogla povećati bez smanjenja potrošnje u nekom drugom programu. Lokalna je uprava također bila obvezna na uravnotežene proračune. Usred svjetske financijske krize 2011. godine, švedski je proračun bio u suficitu. S trenutnim udjelom javnog duga nižim od 40% BDP-a, Švedska zauzima treće mjesto među članicama Eurozone, iza Estonije i Luksemburga. To je dokaz da tek manjina članica Eurozone stvarno poštuje pravilo fiskalne discipline oko kojeg su se usuglasile. Mnogi proračunski rashodi bili su linearno rezani, a pošteđeni su samo programi u obrazovanju i dječjoj skrbi, dok je primjena informacijsko-komunikacijskih tehnologija postala obvezna za cijelu javnu upravu, što je značilo razvoj e-uprave i smanjenje administrativnih troškova.

Švedska ima transparentnu e-upravu. Mnoge administrativne procedure i javni podaci su elektronički dostupni. Šveđani žele da što veći broj informacija bude lako dostupan digitalnim putem. Razvijena internetska infrastruktura temelj je švedskog vodstva u informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, pogotovo visoke razine svakodnevnog korištenja interneta.

Švedska javna uprava ima pretežito mrežne horizontalne strukture, što omogućuje fleksibilnost i efikasnost koji nisu mogući u hijerarhijskim odnosima. Mrežne strukture prilagođene su uvjetima funkcionalne demokracije u kojoj je ključna aktivna građanska participacija različitih interesnih skupina u procesu donošenja javnih odluka. Švedska javna uprava je demokratska i orijentirana na pružanje usluga građanima, koje doživljava kao svoje korisnike koji je financiraju. U Švedskoj demokracija nije tek stvar privida i kozmetike, već stvar političke stabilnosti društva koje njeguje ispravne vrijednosti. Politika se u Švedskoj shvaća kao odgovorna djelatnost za javno dobro, a ne kao sredstvo borbe za golu političku moć i zadovoljavanje rentijerskih interesa. Šveđani snažno vrednuju transparentnost i otvorenost javne uprave, što znači odsutnost bilo kakvog oblika korupcije u ovom dominantno protestantskom društvu i potpunu javnu dostupnost svih javnih podataka i dokumenata. Šveđani ne vole javne tajne, nejasnoće i nedorečenosti, vrlo tipične za južnoeuropske, postkomunističke i balkanske kulture. Transparentna i nekorumpirana država stvara okvir za građansko povjerenje. Država je tijekom cijele švedske povijesti bila i ostala javna služba.

Reforme radnog i socijalnog zakonodavstva

Švedska nema propisanu minimalnu plaću, već se minimalne plaće sektorski određuju. Time je sustav kolektivnog pregovaranja u Švedskoj usmjeren na formiranje individualnih plaća koje ovise o produktivnosti radnika znatno više nego o fiksno određenim iznosima. Plaće u javnom sektoru više ne ovise o radnom stažu i starosti, nego o produktivnosti rada. Sigurnost radnih mjesta u javnom sektoru više nije zajamčena. Važno je istaknuti centralizirano kolektivno pregovaranje putem kojeg je država kontrolirala i prilagođavala plaće u javnom sektoru, a 1990-ih uveden je dualni porez na dohodak s jedinstvenom stopom za kapitalne dohotke. Sniženo je oporezivanje dohotka, ukinuta je porezna olakšica na sindikalno članstvo, kao i mnoge druge olakšice na oporezivanje dohotka čime je proširena porezna baza.

18

Između 1994. i 2005. godine produktivnost privatnog sektora rasla je iznad 3%, više od OECD prosjeka te je u istom razdoblju otvoreno 400.000 novih radnih mjesta. I dalje ostaje problem niske zaposlenosti nezapadnih useljenika, koja je 2004. iznosila 48%, premda je reforma 2008. olakšala zapošljavanje imigranata.

Mirovinska reforma početkom 1990-ih osnažila je vezu između mirovinskog doprinosa i iznosa mirovina. Iznosi mirovina povezani su dohotkom tijekom cijelog radnog staža, a ne više uz posljednje godine radnog staža kad su plaće obično više. Mirovine više nisu indeksirane prema inflaciji, već prema očekivanoj prosječnoj životnoj dobi stanovništva. Kako je rasla očekivana prosječna životna dob stanovništva, snižavali su se iznosi mjesečnih mirovina. Reformom su uspostavljeni osobni mirovinski računi. Švedska se 1994. godine okrenula od neodrživog sustava generacijske mirovinske solidarnosti prema djelomično privatiziranom sustavu. Godine 1998. svaki građanin je dobio vlasničko pravo na mirovinsku štednju u iznosu od 2,5% bruto plaće uz slobodu izbora mirovinskog fonda. Švedska je tako krenula u smjeru čileanskog neoliberalnog modela mirovinske reforme, uvevši djelomičnu privatizaciju mirovina s individualnim mirovinskim računima te socijalnu mrežu mirovinske zaštite nižih dohodaka.

Najveće reforme u smjeru privatizacije zdravstva dogodile su se u regiji Stockholm, pa se često spominje „Stockholmski model“, u kojoj je više od polovice primarne zdravstvene skrbi privatizirano, što je započelo 1992. godine. Također, snižene su naknade za bolovanje. Sindikat medicinskih sestara podržao je privatno poduzetništvo u pružanju zdravstvenih usluga i privatizaciju u upravljanju bolničkim sustavom. Sustav se temelji na vaučerima koji se daju svim građanima potrošačima, pa oni imaju slobodu izbora javnih ili privatnih zdravstvenih usluga, kako obiteljskih doktora tako i specijalista. Sustav se, dakle, javno financira, a upravljanje i pružanje usluga su decentralizirani i privatizirani. Već 1998. godine sve su javne medicinske usluge (osim hitne pomoći) na slobodnom tržištu. Godine 2003. udio privatnog ili neprofitnog sektora u pružanju socijalnih usluga bio je u Švedskoj 24% za primarnu zdravstvenu zaštitu, 17% za usluge dječje skrbi, 12,5% za skrb o starijima i 8,5% za kućnu skrb.

Naknade za nezaposlene u Švedskoj iznose 80% posljednje neto plaće, što vrijedi za prvih 200 dana trajanja nezaposlenosti. U sljedećih 100 dana naknade iznose 70% posljednje neto plaće. Za to vrijeme korisnici se imaju pravo prijaviti za pomoć u traženju posla. Nakon prijave se naknada za nezaposlenost spušta na 65% posljednje neto plaće.

Švedska je snažno razvila aktivne politike tržišta rada usmjerene za cjeloživotno učenje i kvalitetu obrazovanja, sigurnost radnika umjesto sigurnosti radnih mjesta te važnu ulogu dječje skrbi. Ovo posljednje osiguralo je rani povratak žena na tržište rada, za razliku od mnogih južnoeuropskih zemalja gdje su porodiljni dopusti dugački.

19

Osobna sloboda, vladavina prava i poštivanje ljudskih prava

Šveđani su razvili snažan osjećaj individualizma svojstvenog sjevernoeuropskim protestantskim kulturama. Taj se nordijski individualizam očituje u visokom stupnju vrijednosti samostalnog izražavanja, autonomiji pojedinca i sekularnoj racionalnosti, nasuprot nagonima za preživljavanje i tradicionalnoj patrijarhalnoj vrijednosti. U Švedskoj je individualna sloboda stvar društvene obveze. Čak i djeca imaju svoju autonomiju u odnosu na roditelje koji nemaju pravo biti autoritarni i odgojno nametljivi. Državna luteranska crkva bila je demokratska institucija koja je razvijala sustav građansko-kršćanskih vrijednosti, posve drugačiji od dominantno katoličkih europskih društava. Švedsko društvo vrlo je tolerantno te je prihvatilo brojne izbjeglice i azilante, koji su pridonijeli razvoju multikulturnog okruženja, ali i produktivnosti.

Nordijski individualizam uključuje visoku razinu javnog povjerenja utemeljenog na vladavini prava. Pravni propisi se poštuju u običajnoj praksi društva koja nije korumpirana pa, kako ističe Švedski institut, postoji vladavina prava.

Promicanje ljudskih prava i individualnih sloboda temelj je švedske vanjske politike. Švedska je snažno angažirana u poticanju razvoja demokracije i podršci nevladinim organizacijama protiv autoritarnih i totalitarnih režima, pogotovo kad je riječ o mučenju ljudi.

Šveđani su uspjeli među sobom stvoriti kulturu koja cijeni smisao za poredak i organiziranost, protestantsku radnu etiku koju karakteriziraju marljivost, preciznost, upornost i predanost radu kao pozivu kojim se služi sebi i drugima. Šveđani vole promišljati, slobodno i otvoreno raspravljajući o svim temama. U Švedskoj nije socijalni grijeh biti pametniji od ostalih, kao što je to u postkomunističkim zemljama. Premda se mogu okarakterizirati kao relativno bogato društvo, Šveđani njeguju skromnost i štedljivost kao moralne vrline koje su duboko utemeljene u njihovoj kršćanskoj kulturi. U Švedskoj nema potrebe za materijalnim dokazivanjem skupim automobilima, nekretninama ili pak vjenčanjima, odjećom, obućom ili nekim drugim statusnim simbolima.

Rezultati švedskih liberalizacijskih reformi

Rezultat svega navedenoga jest to da se Švedska danas ubraja u skupinu europskih zemalja koje bilježe rast bruto domaćeg proizvoda i nakon krize koja je cijelu Europu bacila u recesiju. Švedska ima jednu od najviših stopi zaposlenosti u Europi i jednu od najnižih stopi inflacije. Udio javnog duga u BDP-u je znatno ispod prosječnog trenda država članica Europske unije, dok je udio investicija u istraživanje i razvoj u BDP-u među najvišima u Europi i svijetu. I dok kreditni rejtinzi mnogih europskih zemalja padaju zbog održivih javnih financija, Švedska i dalje ima najbolji kreditni rejting. Švedska je, također, ušla u krug top 20 zemalja u svijetu po stupnju ekonomske slobode koji mjeri američka zaklada Heritage Foundation.

Prednosti švedskog kapitalizma su vladavina prava, zaštita vlasničkih prava, jednostavni regulatorni uvjeti poslovanja i investiranja, slobodna trgovina i stabilnost cijena. Problematična područja i dalje predstavljaju visoka javna potrošnja i porezi, premda je, primjerice, snižen porez na dobit, a znatno se unaprijedilo i stanje u području fiskalne slobode upravo zbog liberalizacijskih reformi. Prema podacima Svjetske banke o lakoći poslovanja 2013. godine, Švedska je među top 15 zemalja. Četvrta je najkonkurentnija zemlja na svijetu, prema istraživanju Svjetskog gospodarskog foruma u rangu je sa Švicarskom i Sjedinjenim Američkim Državama. Švedske konkurentske prednosti svakako su

20

potpuno transparentne i funkcionalne institucije, što uključuje vladavinu prava, sudsku neovisnost i efikasnost, regulatornu izvjesnost i zaštitu tržišnog natjecanja.

Švedska ima jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sustava na svijetu, osobito obrazovanje za menadžment i inženjerstvo. Švedske tvrtke su među najboljima u svijetu po kvalitetu korporativnog upravljanja, standarda poslovne etike i zaštite manjinskih dioničara te privlače visokotehnološke investicije koje su jamstvo industrijske konkurentnosti. Švedska ima vrlo razvijene klastere, inovacijske kapacitete, kvalitetne institucije za istraživanje i razvoj, pogotovo suradnju sveučilišta i industrije i visoke investicije u tom području.

Ključni faktori rasta švedske produktivnosti bili su globalizacijski procesi putem liberalizacije trgovine, deregulacije i privatizacijom brojnih djelatnosti te razvoja inovativnih tehnologija, koje su omogućile izvoznu konkurentnost. Švedski liberalni ekonomist Johan Norberg sasvim jasno potvrđuje gospodarski i tehnološki razvoj kao posljedicu slobodno tržišnih politika. Za bolji svijet i smanjivanje siromaštva potrebno je više kapitalizma i trgovinske globalizacije.

[рогозуб]

prvo, niko nije rekao da je to socijalizam, drugo, kad smo vec kod svedske, dovoljan je samo ovaj grafikon:

 

http://en.wikipedia.org/wiki/File:The_Antipoverty_Effect_of_Government_Spending_Vector_Graph.svg

 

dakle, kao shto rekoh: Proporcionalno ublazhavanju kapitalizmu se smanjuje siromashtvo.

Edited February 23, 2014 by рогозуб

[Toki89]

Poenta je da je njihova ekonomija dobra, jer im je tržište slobodno ,a kad je ono slobodno ,produktivnost je veća ,ekploatacija je manja ,a kada imamo privatnike sa dobrim zaradama ,otvaraju se vrata za veće socijalne pomoći i programe ,jer konačno ima nekoga koga je moguće muziti. Njihovo blagostanje nije posledica dobrovoljne solidarnosti ,već slobode tržišta.

Kada je narodu sloboda na prvom mestu ,on dobije i profit ,i produktivnost ,i mogućnost da započne svoj biznis ,i ostalo. Kada mu je socijalna jednakost na prvom mestu ,dobiješ distopiju.

Na tom grafikonu koji si okačio se vidi da USA troši mnogo manje novca na socijalnu pomoć nego Švedska. Taj novac nije došao ni od kuda. Uzet je od poreskih obveznika ,mimo njihove volje. Medju njima ne spadaju samo šefovi ,već i radnici kojima se odbija to od plate ,pa i potrošači kao takvi ,jer plaćaju pdv. Dakle imaš situaciju da je u Švedskoj neuporedivo više neradnika koji žive od državne sise ,kao i da radnici na minimalcu dobijaju znatno više nego što su zaradili svojim radom ,a porezi (koji su u suprotnosti sa voluntarističkom filozofijom) su znatno veći. U prevodu ,švedski neradnici i radnici na minimalcu eksploatišu srednju klasu i privatnike. A i država ih eksploatiše ,takodjer.

To što negde ima manje a negde više siromašnih ,nije validan argument. Ako ništa ne radiš ,potpuno je logično da ćeš biti siromašan. Ono što je izistinski bitno to su nivo ekploatacije i nivo produktivnosti.

Ako bi neki narod imao skroz slobodno tržište ali pritom slabo šta radi ,mogao bi reći da su svi siromašni tamo i da ne valja. Tačno bi bilo da su siromašni ,ali ih niko nije ekploatisao ,malo su radili ,skroz pravedno. Ako imamo suprotno ,narod koji se rastura od posla , pa im država i nezaposleni uzmu 50% zarade ,mogao bi da kažeš da je tamo fino ,jer svi imaju ok zaradu ,a zapravo nije ,jer im je pola zarade ukradeno. Može siromaštvo u USA da bude i 90% ,ali ako je to sve posledica nerada, onda za mene tu nema nikakvog problema.

[рогозуб]

narod u shvedskoj ne zivi u siromastvu jer imaju velika socijalna trosenja. amerika ima vecji index of economic freedom nego shvedska, a ima mnogo vishe siromashtva, zashto- jer imaju mnogo manje socijalnog troshenja. dakle, ostaje chinjenica: Proporcionalno ublazhavanju kapitalizmu se smanjuje siromashtvo.

[Toki89]

Dakle ,smatraš da je ok oporezovati produktivne individue ,da bi se sa tim novcem izdržavali neradnici (ili slabo produktivni radnici) ,sve u cilju suzbijanja siromaštva? Primer ,ti odšljakaš ceo mesec ,zaradiš 1000 evra ,ja ne radim apsolutno ništa ,i onda nateram državu da ti uzme pola plate ,i meni da 300 ,jer nemam ni za minamalne potrebe (tako u suštini funkcioniše welfare sistem). Da li tu je problem što sam ja siromašan ,ili što si ti eksploatisan?

[рогозуб]

kapitalizam je sistem koji se temelji na tome da kapitalisti parazitiraju na radu drugih ljudi, svaki prihod koji je kapitalistichki je nezaradjen- jer se takav prihod ostvaruje na osnovu vlasnishtva kapitala, a ne na osnovu rada. u okviru takvog sistema podrzhavam svaki progresivni porez i redustribuciju u korist siromashnih, shto vishe to bolje.

 

kada se uspostavi slobodarski socijalizam, gde radno sposobni ljudi mogu da imaju prihode samo od rada, tu bi onda progresivno oporezivanje moglo da se eventualno nazove oporezivanjem produktivnih radi davanja onima koji rade manje, mada ni tad ne bi bilo sigurno, jer i u takvom pravednom sistemu, i pored pravedne osnove i nekih dodatnih regulacija, moglo bi da se dogodi da neko eventualno ostvari vecje prihode od nekog drugog a da bude nezasluzheno, tako da bi i tu redistribucija mogla da bude opravdane. mada ne progresivnim, vecj flat porezom.

Edited February 23, 2014 by рогозуб

[Toki89]

Znači ,ne bi ti bio problem da me izdržavaš ,samo da ne gladujem. Ili misliš da u tvojoj verziji socijalizma neće niko da mi daje pare za nerad ,ili neefikasnost ,i da će država ,najveći monopol od svih ,da bude apsolutno pravedna prema svim subjektima ,kao i prema samoj sebi u pogledu raspodele rada i zarade?

Jedan od razloga što podržavam slobodno tržište je što ,upravo ,najpravedniji mogući sistem. Najveći element sile -država - je van igre ,i stoga profit odredjenog pojedinca zavisi samo od njegovog napora i sposobnosti. I od početnog kapitala ,takodjer ,ali to nije faktor koji država može da neutrališe (barem ne na "pravedan" način ) ,već šta više ,samo da ga osnaži. Primeri sile pojedinca nad pojedincem su po obimu zanemarljivi u odnosu na primerima prisile države nad pojedincima.

[рогозуб]

ako si radno sposoban a hoces da te neko izdrzava, onda treba da gladujes. zato svi kapitalisti i slicni paraziti treba da gladuju.

 

u "mojoj verziji" tj. u istinskom/ tradicionalnom/ slobodarskom socijalizmu gradjani nece biti subjekti u odnosu na drzavu, jer je jedina drzava koja je opravdana ona koja je direktno demokratska.

 

potpuno slobodno trziste, cak u socijalizmu (gde je kapitalisticki pojam svojine zamenjen socijalistickim) nema mogucnost da bude pravedno, jer je po sebi uzasno neefikasno, zbog eksternaliteta i tendencije da pravi krize.

[рогозуб]

Edited March 16, 2014 by рогозуб