Retka je privilegija da uradiš nešto što voliš pred kraj svojeg životnog veka. Ozi se pridružio Lemiju, Bouviju i sličnima koji su ispunili svoju muzičku misiju na ovoj zemlji.
I neka roka gde god da se nađe na kraju dana, dole, gore ili u sredini. Hvala mu na svim Black Sabbath pesmama, pa čak i na solo radovima. Ali pre svega na jednom nesavršenom i haotičnom ljudskom biću, koje je umelo da povremeno ispali i zrna mudrosti i bude samosvestan sebe. Nikada se nije pretvorio u karikiranu verziju Spinal Tap benda koji je crpeo inspiraciju iz Sabbatha.
Jedna konstatacija je zapravo sve tačnija u ovim vremenima, sve je manje pravih rok zvezda, koji su uspeli da imaju dugu karijeru i da ostanu relevantni. Imam predosećaj kada još par tih matorana ode, tipa ovi iz Floyda, King Crimsona i Led Zeppelina, to će biti kraj jedne čitave ere i generacije muzičara koji su promenili muziku.
I definitivno više nećemo imati toliko kreativne, i pre svega jake i autentične ličnosti.