200k godina, pardon...
Uglavnom, ja sam skeptična što se cele priče o matičnim ćelijama tiče... Ok, sve je to lepo, da nam rastu novi bubrezi u laboratoriji, ali, koliko će dobrog odatle izaći...? Već smo se prenakotili, još ako nikada ne budemo umirali pod nožem... Fantastika ili ne, koliko god lepo zvučalo sa jedne strane, toliko je loše i sa druge...
E sad, kada bi osoba imala genetski urođenu srčanu manu koja bi se ispoljila posle lupam 25. godine, da li bi novo srce imalo istu manu? Koliko bi to sve pomoglo u ovakvim slučajevima?
Šta mislite o genetskoj smrti kao kazni za zločine, da li je realno ubiti jedan gen sterilizacijom kroz par porodičnih kolena i na taj način čistiti populaciju?