Slika cetrnaesta:
Cutimo vec dugo, toliko dugo da mi se cini da je sve sa ovog svijeta nestalo
osim naseg cutanja koje se manifestuje tupim zujanjem u usima
i zvukom automobila koji ulijece u sobu kroz pritvoren prozor.
On u jednom trenutku spusta glavu, prelazi preko nje rukama
kao da pokusava da skine nesto ljigavo i ljepljivo sa lica.
Udahne duboko, kao da nesto hoce da kaze, a vec u sljedecem trenu
ga vidim kako odmahuje glavom i kako odustaje od bilo koje price.
Slika petnaesta:
"Zadrzi rijeci, ne trebaju mi," kaze i na krevet pored mene baca gomilu pisama
povezanih obicnom crnom vrpcom. Pisma koja sam mu pisala.
Slika sesnaetsa:
Gledam ga kako odlazi, gledam njegov nonsalantan hod, njegovu urodjenu smirenost,
gledam njegova od ocaja blago pogurena ledja, gledam kako svakim korakom koji napravi
sve vise i vise stari na moje oci, gledam njegovu ruku kako se podize,
kako hvata kvaku toliko cvrsto da su prsti pobijeljeli, gledam ga kako otvara vata,
gledam kako pravi jos jedan korak i izlazi iz sobe, potom ga gledam kako prolazi kroz dugacki hodnik
i shvatam da sam sa njim toliko dugo da ja vise ne znam kako cu funkcionisati bez njega.
Slika sedamnaesta:
"Stani," kazem.
Slika osamnaesta:
On se zaustavlja. Savija ruku u laktu, a onda je pusti da slobodno padne.
Gledam ruku kako se ljuljuska u vazduhu. Onda blago povija glavu, duboko udise vazduh,
bucno ga izdahne, podize glavu, rukama jako masira sljepoocnice nekoliko trenutaka
i potom se okrece prema meni.
Slika devetnaesta:
Pokusavam da se sjetim zasto sam mu rekla da stane.
Gledam njegovo iznervirano lice, gledam u zutu straftu na plavoj majici,
gledam venu u uglu oka kako ponovo pulsira, gledam jednu pricu kako se rusi izmedju nas
i pokusavam da se sjetim zasto sam mu kojeg vraga rekla da stane.
Slika dvadeseta:
Gleda me upitno. Ocekuje da nesto uradim ili kazem.
Slika dvadeset i prva:
"Mislim da si zaboravio kljuceve od auta," kazem nakon kraceg premisljanja.
I nije boljelo. Moglo je da boli, ali nije.
Kraj!