Yngwie Tatica

The Oath!!! Mountains!!! Al' je tebi bilo loše! Ccc... Samo Die For Metal sa novog? Sleipnir ništa? Sons Of Odin mućak? Kako su Rhapsody zvučali?

"Interview with King Diamond 2001. What you are about to read is an interview King exclusively did for his fan club The Coven Worldwide. There will be no interviews till early next year. Renzo: Have you ever heard of the Danish movie called “Voices,” which is based on your story “Them”? King: No I never heard of it. It’s kind of strange, actually, that someone would do that. I don’t know what to say about it." Uf, namučio si me dok sam iskopao ovo. To je samo odlomak iz intervjua, ako hoćeš mogu ti ga poslati u celosti. Poenta je da film postoji, ali nisam mogao da se setim kako se zove, pa ga ti pronađi na IMDB-u.

1. To uopšte nije ono o čemu sam ja pričao, ali nema veze. Za komparaciju između "Abigail II" i "The Graveyard" ne vidim svrhu? Ja ipak dovoljno poznajem engleski jezik da bih pravio poređenje između dve priče na osnovu samo jedne rečenice. 2. Nisam rekao da na IMDB-u ne možeš da nađeš niskobudžetne filmove, već da ne možeš da nađeš baš svaki film koji ti padne na pamet. Uostalom, to nije zvaničan sajt Hollywood-a ili bilo koje mašinerije za produkciju filmova, već sajt koji prave sami fanovi iz svih krajeva sveta, tako da dosta informacija na njemu predstavlja i poluistinu. Eto, niko se nije setio da ubaci podatke za taj film, šta ćeš, bedak.

1. Druže, nijednom te nisam nazvao "drkadžijom". 2. Tatica nikada nije svirao iste solaže uživo. Njegov stil je večna improvizacija. Svaki koncert svira u fazonu "kako mi naiđe". 3. Svaka čast na devetogodišnjem iskustvu sviranja gitare. To cenim, jer smo kolege. S tim što Yngwie nikada ne svira loše, podloga za većinu njegovih sola je bezvezna (tipa jedan akord, npr. E ili H). Mislim da je najbolje shred-ovao na prvih 6 albuma. Nakon toga je većinu solaža reciklirao, ali je i dalje pravio odlične pesme.

Mišljenja sam da je Norum prosečno dobar gitarista (sa par nezaboravnih sola u The Final Countdown, Rock The Night, Cherokee, Danger On The Track). Samim tim (uzevši u obzir da je Malmsteen natprosečno odličan gitarista) reagovao sam na deo tvog posta u kome piše da bi menjala 1000 Malmsteen-a za jednog Norum-a. Sada su stvari jasnije, jer je to samo "stvar ukusa" kako kažeš. O tome koliko neko ima ili nema "body and soul"-a, ovaj prostor za pisanje nije dovoljan da bi se povela rasprava na tu temu. Međutim, dovoljno je reći "stvar ukusa". Europe su od "The Final Countdown" albuma počeli da pokazuju određeni kvalitet (iako je to nažalost kratko trajalo, jer ovo danas ne gotivim), dok prva dva imaju taj "demo" šmek, koji mogu da svarim samo kod pojedinih bendova, a Europe nije jedan od njih. Sa "Wings Of Tomorrow" izdvajam samo "Stormwind" jer je jedna od njihovih najboljih pesama ikada, ali je zato verzija pesme "Open Your Heart" na "Out Of This World" albumu (Sign Of The Times je pesma, ne album) pet puta bolja od originalne verzije. Na kraju, sve je to samo "stvar ukusa".

U načelu se slažem sa tobom. "Rising Force" album je pionir u svom žanru, kao i čovek koji ga je komponovao/odsvirao. Imao je Yngwie nekada i loših momenata, ali bih teško to mogao svrstati u kič. Tor-e, šta ti podrazumevaš pod tim pojmom? Kič je pre svega odsustvo kvaliteta, a u većini slučajeva i originalnosti. Prema toj definiciji lako bismo mogli svrstati sve one klonove Malmsteen-a u tu kategoriju, ali ne i njega, jer on uz kvalitet poseduje i originalnost. Jeste brz, ali ima i bržih (Michael Angelo Batio npr.), ima čak i onih (kao što je onaj nesrećnik iz benda HIM koji je završio Berkley ili tako nešto) koji tvrde da znaju da sviraju brzo ili brže od Malmsteen-a, ali im je to sranje, bolje da opiče tri tona i da ih sluša gomila napaljentisa koji dva meseca trtljaju da su tr00 metalci a nakon toga odlaze u fenseraj. Da se razumemo, SVAKI gitarista koji zna da shred-uje će to i pokazati (na albumu ili uživo, svejedno je). Stvar je u prestižu, jer je svaki muzičar svestan da ga pored "obične raje" sluša i dobar broj kolega, pa uvek želi da ostavi dobar utisak. I još jedna stvar (upućena svima koji vređaju Yngwie-a kao čoveka), nema tog muzičara ili benda koga neko neće mrzeti ili pljuvati. To je stvar (ne)kulture i ličnog muzičkog ukusa. Ni ja nisam fan recimo Slayer-a, ali ne mogu osporiti da su žive legende, utemeljivači ekstremnog metal zvuka, ljudi koji stvarno jebu kevu u tome što rade i ja ih poštujem. Ja ne znam kakav je Kerry King privatno jer ga ne poznajem, kao što niko od nas ne poznaje ni Malmsteen-a, tako da bi sa pričama tog tipa trebalo zauvek prestati i samo slušati (ili ne slušati) njihovu muziku. P.S. StarbreakeR-u, Herman je sigurno bio mrtav pijan (kao i ostatak benda). Opaki su oni muzičari, ali još uvek dozvoljavaju sebi takve gluposti pred svirku, tipa: "Olešiću se, majke mi. Vidi, imam dva'es prstiju!" Naučiće i oni...

Wagner-a inače ne pominje samo Joey DeMaio kao jednog od "osnivača metal zvuka". Pod ovim se podrazumeva (a to je mišljenje i pojedinih svetskih muzikologa) nešto što je bilo karakteristično za Wagner-a (ali i za Schubert-a, Mussorgsky-og, Sibelius-a, Dvorak-a, Holst-a, Elgar-a,...), a to je sastav orkestra koji uglavnom čine instrumenti koji proizvode tonove niskog registra, naročito glasne i naglašene basove (razni duvački, žičani i gudački instrumenti uz mnoštvo udaraljki). Pretpostavka je da bi neki kompozitori (poput Wagner-a) danas komponovali muziku blisku heavy metal-u, ako ne i sam metal, zbog svog tadašnjeg pristupa muzici koji je obuhvatao mračne, teške, duboke i sumorne melodije, umiksovane sa pompeznim, uzvišenim tonovima, a kada svemu tome dodamo tematiku kojom su se izvesni kompozitori bavili (istorijske i fantazijske teme, razni epovi i legende), bližimo se odgovoru na pitanje: "Kakve veze ima metal sa klasičnom muzikom?" Naravno da uz sve ovo treba pridodati značajan uticaj blues, jazz, rock, progressive, alternative, pop, folk, i drugih muzičkih pravaca (ne treba zaboraviti ni filmsku muziku), i dobićemo fenomen poznat u narodu kao hevi metal ili hevi metalika! That's all, folks!

Nisam rekao da priča na "Voodoo" nije složena. Jednostavno, imao je dobar recept na "Abigail", izmenio je mesto, vreme i likove, dodao par stvari i napravio novu (recikliranu) priču. Tu, složićeš se, postoji tračak neinventivnosti. Muzika na samom albumu je dobra (prvi deo albuma, ostatak me malo smara, tj. ok je ali nije dobro izbalansiran u odnosu na prvih 5-6 pesama). Ne verujem da ćeš na "IMDB" naći podatke o tom filmu, s obzirom da je nezavisni niskobudžetni danski film sa početka 90-ih ili kraja 80-ih. Iskopaj taj intervju (verovatno na metal-rules.com, jer nisam 100% siguran) pa sam pročitaj. Samo se ne slažem da neko ko sebe smatra KD fanom proglasi "Conspiracy" za nepotrebno ili čak bledunjavo ostvarenje! Ukusi jesu različiti, ali klasika je klasika (tj. kvlt je kvlt), i to niko ne može da ospori, pa ni ti. Ne želeći da sada ulazim u bespotrebnu raspravu povodom ovoga (jer nisam želeo da budem zlonameran), I wish you all the best & keep listening the good music! P.S. Nisam baš u nekom satanističkom fazonu pa ću preskočiti registraciju na pomenutom sajtu, a ako imaš primerak knjige nemoj da te mrzi da mi pošalješ na mail!

Šta je na "Conspiracy" albumu bespotrebno? Jeste da se ukusi razlikuju, ali ovde moram da uložim protest. Neke od najboljih KD pesama su na tom albumu (ako ne i najbolje), kao što su At The Graves, Sleepless Nights, Visit From The Dead, Wedding Dream, Amon Belongs To Them, Victimized (ma ceo jebeni album razbija koliko je dobar)!!! Muzički i produkcijski fantastično ostvarenje kojim bi se ponosio svaki bend. Priča je pomalo neinventivna, ali je savršeno uklopljena u atmosferu albuma i po meni nije bespotrebna. Pravi psihološki triler bez (uslovno rečeno) natprirodnog segmenta. Ako ćemo pravo, ja sam čitao u jednom intervjuu sa King-om (metal-rules.com) da je "Them" priča već urađena kao film od strane nekog danskog režisera, sa danskim glumcima u nezavisnoj produkciji. To za "Voodoo" nisam čuo, pa ti čisto verujem na reč, ali ako ćemo o originalnosti i inventivnosti "Voodoo" je kopija "Abigail" priče, sa malo izmenjenih detalja i protagonista, tako da po meni to spada u slabije koncepte KD-a (ne i muzički naravno). Ni priča na "Puppet Master" albumu nije nešto spektakularno.

Kee Marcelo je tehnički za dve klase iznad Noruma, ali svakako ne mogu poreći Norum-ovo kompozitorsko umeće. Neko prethodno napisa da mu je "Sign Of The Times" najbolja njihova stvar? Slažem se, uz dodatak da im je "Out Of This World" (po meni) najjači album (shit je omot, al muzika rastura). Malmsteen-a ne diraj!!!

Tu su predobri muzičari bili samo Jorn i Uli, a sada Mike Terrana. Što više slušam novi album, to mi je lošiji. Ništa ne može da nadjebe prvi.

Pa, Lazarevac nije toliko daleko od Beograda. Ima li neke šanse da dobijem jedan, ili da smišljam načine da se preselim tamo dok ih ne razdeliš?

Interesantna parodija. Malmsteen sa glasom nekoga ko pokušava da zvuči kao Schwarzenegger. Nadam se da ne misliš da on to stvarno govori, jer imam tu školu gitare. Anyways, simpatično, neki lik je verovatno pokušavao da ga skine pa nije uspeo, i onda je odlučio da se zajebava na njegov račun.

Totalno neprimerena izjava.

Ne znam šta da ti kažem, ukusi su različiti. Meni je lično "The Triumph Of Steel" jedan od 10 najboljih metal albuma svih vremena (uz "Hail To England"), a "Kings Of Metal" je među top 30, kao i "Gods Of War". Slušajući novi album, za razliku od prethodna dva, doživeo sam onaj isti osećaj kao kada sam pre 15ak godina prvi put čuo "Kings Of Metal" ili "Into Glory Ride". Atmosfera na čitavom albumu je da se naježiš (u pozitivnom smislu). Nekoga "radi", nekoga ne. Definitivno, uz Therion-ov "Gothic Kabbalah" i Jorn-ov "Unlocking The Past", najbolje izdanje 2007 (za sada, jer još čekam na nova izdanja Symphony X-a, Dream Theater-a, Pagan's Mind-a, Iced Earth-a i Gamma Ray-a).

Manowar - Gods of War April 2007 Released: 2007, Magic Circle/SPV Rating: 4.0/5 Reviewer: Lord of the Wasteland Love ‘em or hate ‘em, Auburn, New York’s most famous loincloth-and-sword-adorned quartet, Manowar, has remained unfailingly dedicated to one thing for almost a quarter-century: pure, untainted heavy metal. Call them cheesy (and a great many have) but one cannot help but get wrapped up in the conviction of bassist/founder Joey DiMaio’s admittance that “if you’re not into metal, you’re not my friend” and that when the chips are down, he would, in fact, “die for metal.” Along with vocalist Eric Adams, DiMaio has steered Manowar through twenty-five years of changing trends in metal and never, ever wavered from the sound and principle that instantly unite Manowarriors across the globe—Death To False Metal. On their latest CD, GODS OF WAR, Manowar have created a monstrous concept centering on Odin, the Norse god of war. At nearly 75 minutes, this is an epic musical examination of the mythological figure and with spoken word passages (think CONAN THE BARBARIAN) and symphonic elements bookending the metal fury, GODS OF WAR could easily be envisioned as a soundtrack to a complete stage production of the proceedings. The band previously did this—on a much smaller scale—with the half-hour tale of Achilles on 1992’s TRIUMPH OF STEEL but GODS OF WAR is rumored to be the first in a series of concept albums that will each focus on a different figure in world religions. Manowar sounds bigger than ever on this release as the huge bombastic swells of strings and powerful choral sections get the listener’s heart beating faster in preparation for the searing riffs of Karl Logan, Scott Columbus’ thunderous drums, the mighty vocals of Adams, and, of course, DiMaio’s pounding bass guitar. After the grandeur of instrumental opener “Overture To The Hymn of The Immortal Warriors” and plot-forming “The Ascension,” the true Manowar sound comes to light on the instant classic, “King of Kings.” DiMaio’s bass rumbles behind Adams’ soaring vocals before Logan unleashes a blistering guitar solo to embody all the elements of a treasured slab of Manowar heft. “Sleipnir,” arguably one of the finest tracks Manowar has ever recorded, boasts a gargantuan chorus whose melody is immediately unforgettable. Look for it to be another anthemic staple in the band’s live set. “Loki God of Fire” is heavier with a galloping, mid-tempo pace. Adams’ trademark chest-thumping screams on this track juxtapose the melodramatic balladry of “Blood Brothers,” whose lyrics will simultaneously inflame Manowar haters worldwide and unite its faithful followers (“Think of me wherever you are… know in your heart…I am thy friend”) in locked-arm, beer-fuelled sing-alongs. The title track is a dark, epic song with a marching, war-drum driven tempo and bombastic orchestral accompaniment. To describe the sound here as colossal would be an understatement as Manowar clearly reaches for Valhalla itself before reaching the final crescendo. The choir vocals on the two “Army of The Dead” tracks are chillingly majestic and will undoubtedly bring a tear to even the most hardened metal warrior. As a bonus track, the non-concept related “Die For Metal” is without question one of the true gems in Manowar’s crown. Lyrics that charge (“Hold your head up high/Raise your fist into the air/Play metal louder than hell/They can’t stop us let ‘em try/For heavy metal we would die”) and a general attitude of masculine superiority drive the song into immediate classic status. One cannot help but shiver when picturing 100,000 sweaty people at Wacken Open Air united in song with fists raised high. Some may argue that GODS OF WAR is filled with padding and fluff that dilute the power of Manowar’s music. Admittedly, there are several repetitive passages and some of the pomp and circumstance (“Overture To Odin,” “The Blood of Odin,” “Glory Majesty Unity”) may fall victim to the skip button upon repeated listenings but GODS OF WAR really must be taken as whole package to fully appreciate the vision that Joey DiMaio had in bringing the story of Odin to fruition through Manowar’s music. Besides, no one has ever accused Manowar of being subtle and with DiMaio hardly slowing down (he is the owner of Magic Circle Music and manager of Italian “film score” metal band, Rhapsody of Fire), the spirit will surely live on for many years. With a five-year break since WARRIORS OF THE WORLD, Manowar makes a triumphant return with GODS OF WAR. The album is not without its faults but the overall package is impressive enough to appease. Manowar’s dedicated followers will hail the album as a flawless masterpiece while the band’s detractors will have sixteen more reasons to mock and chuckle. So goes the event—and a new Manowar album is nothing short of such—for it’s time for the metal community to once again clank their horns of mead and raise their swords upon high for the return of true metal’s last men standing, the mighty MANOWAR!!!!! KILLER KUTS: “King of Kings,” “Sleipnir,” “Loki God of Fire,” “Blood Brothers,” “Gods of War,” "Army of The Dead, Part II," “Die For Metal”

"Now Your Ships Are Burned" - Yngwie J. Malmsteen!!! Zbog ove solaže sam u sedmom osnovne uzeo gitaru i počeo da sviram. Nakon svega, zahvaljujući ovoj pesmi i ovom solu započela je era vladavine gitarskih heroja: Paul Gilbert-a, Vinnie Moore-a, Jason Becker-a, Michael Romeo-a, Tony Macalpine-a, Chris Impelliteri-a, Gus G-a, Chris Amott-a, Karljohann Grimmark-a, i mnogih drugih. Tatica je postavio standarde, drugi su usavršavali.

Ma "Conspiracy", pa "Them", pa "Abigail", a za kraj "The Eye". To je redosled koga se treba držati. Niko ne pominje "The Graveyard"? Uf, sad slušam "Heads On The Wall". Moćna stvar, i jeziva pričica...

Jeste, prilično podseća na "Kashmir", al' je zato najjači komentar jednog mog ortaka: "E, ovo liči na Puff Daddy-a!" Kao što rekoh, ukusi su različiti, ali ako ti je prethodni bio dosadan (pretpostavljam od druge do sedme pesme), ni ovaj te neće posebno privući, možda ako pustiš samo pesme, bez introa i naracija (meni je sve na albumu odlično, ali opet ponavljam da je sve stvar ukusa).

1. Bilo na prethodnim stranama, al' da ponovim svoje mišljenje: nešto slabiji od najboljih (Triumph Of Steele-a i Hail To England-a), a rame uz rame sa kvltnim Kings Of Metal i Into Glory Ride. Jednom rečju MASTERPIECE!!! 2. Kakvu to verziju imaš kad ti je zvuk loš? Kod mene rastura!!! Kako dve pesme? Idemo redom: King Of Kings, Sleipnir, Loki God Of Fire, Blood Brothers, Sons Of Odin, Gods Of War, Odin, Hymn Of The Immortal Warriors, + maestralni introi i instrumentali sa odlično odrađenim naracijama i malo neinventivnom i prežvakanom pričom koja se, opet, fenomenalno uklapa u čitav koncept (nordijska mitologija je samo fol, tj. poenta je da album govori o njima samima i svima nama koji smo "true" i ratujemo sa svima koji su "false"). Sve u svemu, GOOD OL' MANOWAR, THE WAY I LIKE!!!

1. Lepo bi bilo da si samo napisao "ne volim ih", i to bi bilo to, ovako dolivaš ulje na vatru. Manowar "trend" je jedan od retko iskrenih u današnjem metalu (naravno da postoje oni "fanovi" koji su samo privremeni ložači, ali ta pojava je prisutna kod svakog benda). Šta ćeš, ja Manowar volim od svog šestog razreda osnovne (znači već 18 godina) i naravno da su imali i uspone i padove, ali za razliku od mnogih "legendarnih" bendova, uspevaju i dan danas da snime dobar materijal (jes' da se načekaš od albuma do albuma, al bolje i to nego hiper-produkcija tipa "snimaj, pa makar i đubre, samo da se uzme neki keš"). 2. Pre bih rekao manjina "fanova". Goceta ne poznajem, tako da ovde ne govorim o njemu (postoje i drugi načini da ga iznerviraš, a ako već moraš da biješ po Manowar-u piši mu pp, a ne ovako javno). Imam u komšiluku par idiota koji misle za sebe da su Manowar fanovi, a kapiram da će kroz dve godine seći vene na nekom cecinom koncertu (tezgi). Koga ovaj bend stvarno interesuje, a ne zna mnoge stvari o njima, hvala bogu, postoji internet pa neka pročita intervjue i slično. Nije Manowar samo "rock, drink and fuck", a pogotovo nije gay (jer su onda i Judas Priest, Twisted Sister, KISS, Iron Maiden, Virgin Steele, kompletna glam-metal scena, Blue Oyster Cult, i mnooogi drugi gay).

1. Što, jel ga lično poznaješ? Većina muzičara koji su imali prilike da ga upoznaju i sarađuju s njim ga smatraju za izuzetnog kompozitora, gitaristu i, najvažnije, čoveka (ovde govorim o nekim od najeminentnijih imena hard rock i metal muzike kao što su Joe Lynn Turner, Glenn Hughes, Jeff Scott Soto, Ronnie James Dio, Brian May, Uli Jon Roth, Steve Vai... a mogu dodati i one koji su mlađi ali ga ističu kao neospornog uzora, ali suviše ih je). 2. On ne smatra sebe reinkarnacijom niti inkarnacijom ikoga. Čitaj malo intervjue s njim pa ćeš shvatiti da Baha, Vivaldija, Paganinija, Mocarta, Betovena, i druge kompozitore poštuje ali se ne izjednačava s njima niti se uzdiže iznad njih. 3. Kada je to on imao 20-minutne kompozicije? Koji album? Koja pesma? 4. Navedi intervju u kome si čitao te gluposti. 5. Ne moraš da voliš Malmsteen-a niti njegovu muziku, ali učini dobro delo i nemoj više na ovoj temi iznositi stavove koji nemaju pokriće, već predstavljaju obično pljuvanje po nekome ko se, objektivno, dokazao u istoriji rock muzike, i ko je zaslužan za čitav jedan talas gitarista i bendova koji su danas vodeći u prog, power, pa čak i doom i gothic žanrovima (Symphony X, Rhapsody, Therion, Narnia, Dream Theater, Evergrey, Nocturnal Rites, Shadow Gallery,...).

Watching The World i Masterplan su moji favoriti, ali Jorn mi je definitivno više "ležao". Što se tiče produkcije, kao da su odvrnuli visoke tonove pa malo šišti, ili je to neko promo izdanje. U svakom slučaju, nothing beats the first one!!!

Iskreno, Lemmy, ima ljudi na koje muzika stvarno tako utiče. Ako ti do sada nisi spoznao taj osećaj, slušajući neki od SVOJIH omiljenih bendova, šta da ti kažem, keep on searching, you'll get it someday...