Jump to content

Samouništitelj


scorn

Recommended Posts

Samouništitelj

 

  „Da, potpuno sam siguran da ću učiniti pravu stvar! Ljudi će mi potajno čak biti i zahvalni. Onda će govoriti kako sam bio dobar čovek, kao što za svakog pokojnika, ma koliko on bio rđav i pokvaren, govore. Ali ja neću da me hvale. Što lažu sami sebe? Kako mogu za nekoga da kažu da je bio dobar kad nije? Pa šta ako je mrtav? I među mrtvima ima pokvarenjaka i zlobnika. Ja uopšte ne želim da me se sećaju. Želim da me izbrišu iz svojih pamćenja kao da nikada nisam ni postojao. A ako baš žele i hoće da me pamte, neka me pamte po najgorem! Neka me pamte po mojim najgorim postupcima i delima! Neka se sećaju svih mojih gnusnih dela i nedela! Ma, neka misle šta hoće, ja ionako neću biti među onima koji dišu kad počnu da pričaju o meni“.

  Ove reči izgovarao je gospodin Milko Canić (rođeni brat gospođe Milke Canić, supervizora TV slagalice) dok se približavao starom hrastu sa konopcem u ruci. Čvrsto rešen da sebi oduzme život, brzo je napravio omču. Prebacio je jedan kraj debelog užeta preko čvrste grane, i duboko se zagledao u njega. Omča je čekala, trebalo je samo da se popne na panj (koji se sasvim slučajno našao tu), promulji glavu i sve će biti rešeno. Gledao je još nekih pet minuta (izgleda da se predomislio) i opet počeo da govori.

  „Gušenje, pucanje vrata, pa to je odvratno! To nije dostojanstveno za jednog čoveka poput mene. Mora da postoji lepši i bezbolniji način da se umre. Ali koji? Bacanje pod voz je odlična stvar! Da, da, moj prijatelj Ranko je to učinio još pre četiri godine i šta mu fali? Ništa! Ali, mi ovde nemamo prugu. Možda bi se mnogi lišili muka da je kojim slučajem imamo. To je, sasvim sam ubeđen, najbezbolniji način. Prođe voz i gotovo. Ali eto, nemamo je, i šta nam drugo preostaje nego da se besimo i sečemo vene! Sečenje vena? Kako se toga ranije nisam setio? Pa to je genijalno! Ljudi nisu svesni bez kakvog će uma ostati kada ja nestanem sa ovog sveta. Sečenje vena - divno!“

  Gospodin Milko je ostavio konopac da visi i uputio se u pravcu prodavnice. Cipele su mu bile blatnjave i raskopčane. Razbarušene kose i mrkog pogleda, ušao je u radnju s nestrpljenjem.

  „Dobar dan, komšija“, reče prodavcu, ne zatvorivši vrata za sobom (u našem mestu se svi oslovljavaju sa „komšija“, ma koliko oni bili udaljeni jedno od drugog).

„Dobar dan. Izvol’te“, reče prodavac sa nekih svojih trideset leta.

„Jedno pakovanje žileta molim, ali ako može na veresiju“.

  „Dobro znate, komšija, da veresija za vas nije nikada predstavljala problem. Nego, juče su nam stigli novi brijači, kažu da su odlični. Želite li možda njih? Nisu ni previše skupi“.

„Ne! Želim pakovanje najobičnijih žileta“.

„Pa, komšija, ko još danas kupuje žilete? Sav svet se brije brijačima za jednokratnu upotrebu.Vrlo su praktični i dobri. Nema posekotina i, što je najvažnije, ne boli kao brijanje ovim umecima. Šta bi bolje i lepše mogla poželeti jedna brada kao što je vaša?“

„Komšija, ako pokušavate da mi uvalite tu plastikariju, nećete moći! Meni ne treba brijanje, pa zar vidite da sam obrijan? Meni trebaju žileti da sečem vene! Da, da, komšija moj dragi, da sečem vene. Zato vas molim, dajte mi to prokleto pakovanje, pa da se hvatam posla“.

„Pa, otkud vam sad to, komšija, da sečete vene? To je veoma prljava smrt. Zamislite samo sav taj nered u kupatilu posle tog čina. To je ravno katastrofi. Teško onome ko će to da čisti! Evo, baš juče sam pročitao u novinama da se jedan mladić bacio sa vrha jedne zgrade. To mi se čini mnogo kulturnije i čistije. Nema nereda u kupatilu, niti opterećivanja pojedinaca da čiste za vama. Ovako se lepo bacite, dođu grobari, pokupe vas, a čistači operu mrlju od krvi na asfaltu. A ako ste anemični, utoliko bolje – mrlja će biti manja ukoliko je uopšte i bude bilo“.

„Vi ste, komšija, jedan veoma inteligentan čovek! Hvala vam na ovako dobrom savetu. Vidite, ja se toga uopšte nisam setio. Ma, ni na pamet mi nije pala tako divna ideja! Hvala, komšija, još jednom i zbogom!“

„Zbogom, komšija, od srca vam želim prijatnu smrt!“

  Gospodin Milko je sa osmehom na licu napustio prodavnicu. Sreća je prosto zračila nekom neobjašnjivom svetlošću iz njegovog bića dok se približavao staroj, oronuloj trospratnoj zgradi. Prošao je kroz ovu građevinu i ušao u zapadni deo dvorišta. Ugledao je metalne merdevine (koje su vodile do krova) i približio im se. Tek što je zakoračio na prvu lestvu, odmah se razbesne i poče da viče:

„Ma neka ide sve dođavola! Ja se plašim visine! Kako je samo mogao? Kako je samo mogao onaj odvratni prodavac da me ubedi u ovako suludu ideju? Čak je i znao! Znao je za moj strah! Svinja jedna pokvarena! Idiot! Vratiću se ja njemu i strašno ću ga izbrukati zbog ovoga, pa makar ovo samouništenje odložio za sutra. Neće se on sa mnom igrati. Ja sam ozbiljan čovek i nije mi stalo do zajebancije!“

  Skoro trčeći gospodin Milko se uputi natrag. Čvrsto rešen da se osveti prodavcu zbog uvrede nije se osvrtao ni na šta. Na pešačkom prelazu ga je udario autobus marke „Ikarbus“ koji je u tom trenutku saobraćao na liniji Moskva – London. Kola hitne pomoći su došla tek posle tri dana i on je već bio uveliko mrtav. Njegovi organi, kako se ispostavilo, bili su u odličnom stanju, pa ih je lokalna veterinarska stanica iskoristila da spase nekoliko kućnih ljubimaca. Srce je dobio pas Dindo, bubrege svinja Roki, a mozak i kičmenu moždinu konj Boban. Ostatak njegovog tela uzela je industrija za preradu mesa. Vožaču autobusa (iako se ispostavilo da nije pio, niti spavao na radnom mestu) je suđeno i izrečena mu je smrtna kazna vešanjem. Pogubljenju je prisustvovao značajan broj ljudi. Svi viđeniji građani su prisustvovali ovom, ne tako uobičajnom, događaju.

Share this post


Link to post
Share on other sites

lol

:)

Ideja za bus London - Moskva mi se jako dopada.

Svidja mi se pricha...

Neshto slichno je napisao i Danilo Kish( u kojoj knjizi ne znam) o pokushajima ubistva neke njegove koshminice iz detinjstva :).

Samo shto je ona pokushavala, i pokushavala, i sve se vishe raspadala dok nije doshla do stadiuma da vishe uopshte i ne lichi na ljudsko bitje.

Stil pisanja je dobar. Bash me zanima shta sve chitash ( svesno ili ne, ono shto chitamo mora da utiche na ono shto pishemo)...?

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ipak, ima jedan veliki propust. Nikad ali bash NIKAD nechesh naichi na panj koji se sluchajno obreo negde. Panje/ovi su veoma osetljivi po pitanju svog slobodnog vremena i pazhljivo biraju prebivalishte.

 

Ne ochekuj da elaboriram, idi i odma' zavrshi krastavac.

Share this post


Link to post
Share on other sites

lol

:)

Ideja za bus London - Moskva mi se jako dopada.

Svidja mi se pricha...

Neshto slichno je napisao i Danilo Kish( u kojoj knjizi ne znam) o pokushajima ubistva neke njegove koshminice iz detinjstva :) .

Samo shto je ona pokushavala, i pokushavala, i sve se vishe raspadala dok nije doshla do stadiuma da vishe uopshte i ne lichi na ljudsko bitje.

Stil pisanja je dobar. Bash me zanima shta sve chitash ( svesno ili ne, ono shto chitamo mora da utiche na ono shto pishemo)...?

 

Ma prichaje obichno s..nje!Evo neshto malo normalnije.

 

 

  Ljubav na drugi pogled

 

 

  Nedavno se u naš grad doselila devojka po imenu Slađa. Slađini roditelji poreklom su iz našeg grada, ali su zbog posla morali da se presele. Sada kada je ostala bez krova nad glavom (na njihovu kuću se srušio helikopter i ona je jedini preživeli član porodice), Slađa se vratila u svoj zavičaj. Iznajmila je stan kod jedne matore babe i nastavila da živi normalnim životom kao da se ništa nije desilo. Ni posao joj nije predstavljao nikakav problem. Samo dva dana po preseljenju zaposlila se kao sekretarica kod jednog privatnog geodeta.  

  Čim je ugledao Slađu, Darko, naš lokalni drvocepač, shvatio je da je zaljubljen. Ali nije bila to ljubav na prvi pogled kako ste sigurno očekivali. Ne, to nikako, njih dvoje prvi put su se videli još u porodilištu. Slađa je starija od Darka samo osam sati. „Ta, šta je to“, pomislio bi možda neko. To je jedna smena u tekstilnoj industriji (Kako šta je? Za osam sati čovek može da sašije deset suknji, možda čak i više!). Slađa se tada Darku uopšte nije dopadala. („Bila je sva crvena i plačljiva“, kasnije se prisećao Darko, „a i pupčana vrpca joj nije bila skroz otpala“). 

  Sada, kada je izrasla u lepu devojku, Slađa je potpuno začarala našeg Darka svojom pojavom. Prestao je da radi i apetit mu je slabio (prvi simptomi te čudne bolesti). Stalno je mislio na nju i kuda god krenuo, ona mu je bila pred očima. Sve njive je razmerio i omeđio, samo da bi je makar na kratko video kod geodeta. Slao joj je pisma i ljubavne pesme, ali sve uzalud. Slađa nije obraćala ni najmanju pažnju na njega, čak ga se i gadila (jednom prilikom se tako ispovraćala na sred kancelarije). Ipak, jednog dana Darko je konačno smogao hrabrosti i usudio se da je pita: „Zašto me ne voliš?“ Na njegovo pitanje, Slađa je odgovorila: „Nisi moj tip, ružan si, glup, a ja ne volim takve životinje!“

  Tada, pun razočarenja zbog neuspeha, totalno je klonuo duhom. Njegova ljubav prema toj ženi je prerasla u bolest, i bukvalno pravu bolest (dobio je kamen u levom bubregu). Rešio je da se obrati Bogu za pomoć. Poslao Mu je telegram i za to platio 140 dinara.Tekst je glasio otprilike ovako:

„Svevišnji Gospode, znam da ste dobri i da možete da učinite čuda, pa bih Vas zamolio da od mene napravite čoveka baš onakvog kakvog bi gospođica Slađa želela za svog muža. Prilažem vam i broj moje lične karte kako ne biste morali da me tražite među celim čovečanstvom koje je u vašim rukama: JMBG - 0810984732521. 

Unapred hvala Milostivi, 

Vaš D.

P.S. Moliću se za one iz Etiopije!“

  Poslavši telegram, Darko se malo oporavi. Bio je siguran da će Gospod rešiti njegov problem. Ponovo je počeo da radi i posećuje kafane. Ali, kako odgovor od Gospoda nikako da stigne, on se opet razbole (kamen je krenuo napolje). Jednog dana dobio je pismo, ali ono nije izgledalo kao svako drugo pismo. Bio je to komad kamilje kože poslat od Boga lično. Na njemu je pisalo: 

„Jesi li siguran da to stvarno želiš?“

„Kakva je cicija ovaj Bog“, mislio je u sebi Darko,“ni papir nije hteo da kupi, nego je zaklao jadnu kamilu. A ni falsifikator nije nikakav, markicu bih i ja sto puta lepše nacrtao“. Oko Božijeg pitanja se nije mnogo razmišljao. Otišao je pravo do pošte i poslao još jedan telegram sa odgovorom.Odgovor je, pogađate, glasio „DA“.

  Telegram je naravno brzo stigao do Boga, a Darko se ubrzo zatim pretvori u ovna i izađe na pašnjak da pase travu.

 

 

 

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Normalnije? :)

E, ovo shto sledi je neshto ,,najnormalnije'' shto je moj mozak mogao da ispovraca.Uzivajte!

 

Stajao sam na sred kolovoza u nekom nepoznatom gradu. Ispred mene se iznenada našao veliki kamion, a ljutiti vozač je trubio sirenom i nešto mrmljao. Zvuk sirene se postepeno pojačavao i tad sam se trgao iz sna. 

  Neko je uporno zvonio na vratima. Ustao sam, obukao gaće i na prste izašao u hodnik. „Ko bi mogao da bude ovako rano?“ pomislih se. Pogledao sam kroz špijunku i ugledao prepoznatljivo odelo boje čokolade. „Takva odela nose samo poštari“, zaključih i otvorih vrata.

,,Maksimilijan?“ upita debeli, bubuljičavi poštar bez zuba.

,,Da. Ja sam“, rekoh.

,,Molim vas, potpišite ovde“. Tad mi utrapi papir A4 formata presavijen na pola. Pokaza mi prstom gde treba da potpišem i reče: ,,Ako vas ne mrzi, upišite vreme i datum“.

,,A šta je to?“ upitah sumljičavo.

,,Telegram, gospodine!“ odgovori poštar.

,,Ah, da!“

  Potpisao sam se i upisao vreme i datum.Bilo je tačno 8:34, a datum 00.00.0000. Vratio sam mu papir i on mi uruči poveću kovertu na kojoj je velikim slovima boje krema pisalo ,,TELEGRAM“.

,,Doviđenja, gospodine“, reče poštar, sede na svoj kremasti bicikl i ode u nepovrat.

,,Do oslobođenja“, uzvratih i uđoh u sobu.

  Otvorio sam kovertu i iz nje ispade slika gole žene situirane pored pogoleme kace sa kiselim kupusom. Nikad ranije nisam imao da priliku da vidim telegram, ali čim sam ga ugledao odmah sam shvatio da nije običan. Otvorio sam sliku od debelog, masnog kartona koja se otvarala na pola, i istog trena se začu muzika. Iz nje je ispao neki papir sa sitno, bledo-plavo štampanim slovima. Prvo je vesela melodija odsvirala do kraja, a odmah zatim usledio je posmrtni marš. Uzeo sam papir i počeo da čitam:

  ,,Dragi Maksimilijane, ovim te obaveštavam da je moja majka a tvoja tetka jutros oko četiri sata preminula. Stop. Kako se ja danas udajem, rešili smo da to obavimo o jednom trošku i tako uštedimo vreme i novac. Stop. Sahrana će biti obavljena u 10:00 časova na Starom groblju. Stop. Venčanje je pomereno za 14:00. Stop.

Tvoja najdraža sestra Sara“ 

  Moram da priznam da sam se prilično potresao. Sirota tetka je dvadeset godina patila od nadimanja u stomaku i baš danas da odluči da umre. Na dan venčanja rođene ćerke! Oduvek sam znao da će je Sara oterati u grob. Tetka je branila taj brak. Govorila je da se iz incesta rađaju deca mutanti i nikako se nije mirila s tim da se Sara uda za svog pradedu. 

  Batalio sam sa žaljenjem i bacio se na posao. Sada su mi umesto jednog odela trebala cela dva - jedno za sahranu, drugo za venčanje. Plavo odelo sam ispeglao i položio na krevet, njega sam rezervisao za sahranu. Crni smoking sam odneo pravo u štalu, u prostoriju gde su bili smešteni jarci pošto nisam imao nikakav parfem, a i šta će mi. Svako bi se složio da nema boljeg mirisa od prčevine*. Otac je jarce namerno odelio u posebnu prostoriju jer su seksualno uznemiravali koze (koje su zbog toga davale manje mleka) i to je bilo idealno mesto za mirisanje i sušenje veša. Kad god bi krenuo u varoš prvo bih svratio kod jarčina da se dobro naparfemišem.

  Ušao sam u kupatilo s namerom da sredim bradu i brkove. Molio sam brijač (koji navodno sam brije) jedno pola sata da to i učini, ali nikakve vajde. Kad sam shvatio da oni nalickani fićfiri sa telešopa lažu, gulio sam bradu nasapunjanu sapunom domaće proizvodnje. Moj otac je pravio sapun od kozjeg loja i žive sode i moram da priznam da bolji nikad nisam koristio. Bradu sam obrijao, a brkove ostavio. U današnjem društvu brkove nose samo kreteni, a mene smatraju jednim od njih. Nisam onda lud da se razlikujem od svoje braće.

  Obukao sam se i stavio naočare za sunce, kako se ne bi videlo kad se na sahrani smejem. Stigao sam čak i kafu da popijem pre polaska.  

   

* * *

 

  Kad sam stigao na parastos shvatio sam da sam dobrano zadocnio. Iako grobari još nisu bili iskopali plaćenu raku, svi bližnji rođaci i poznanici već su se bili skupili. Pop koji je trebao da čita opelo je igrao šah sa mladoženjom (inače dugogodišnji kućni prijatelji). Grobari su sporo napredovali jer su raku kopali supenim kašikama od aluminijuma koje su se lako savijale i zadavale im opasne muke. Sara, valjda uzbuđena zbog venčanja, vrpoljila se i stalno vikala: ,,Kad će ta rupa već jednom!“ Jedan tetkin prijatelj je iskoristio priliku da sakupi neki potpis za kandidaturu za predsedavajućeg Evropske unije. U svakom slučaju, nije mi bilo dosadno. Na jednom stolu su bili postavljeni poslužavnici sa hranom i flaše sa pićem. Većina sveta bila je okupljena upravo oko tog stola.

  Raka je bila gotova oko 11:00 časova. Na svu sreću, tetka nije imala ni ruke ni noge, pa je kovčeg zbog toga bio mali, inače bi kopanje morali da čekamo duže od autobusa iz Moskve.

  Pop je upravo matirao mladoženju. Odmah zatim, počeo je da poje ,,Let the sunshine“, a potom i ,,Igrale se delije“. Održao je i kratak prigodan govor tom prilikom:

  ,,Bila je plemenita žena, Bog da joj dušu prosti. Uvek kad sam bio kod nje, nisam ostao nepočašćen. Ko će sad da mi krpi poderane mantije?“

  Tad pop zaplaka i pade u nesvest. Mladoženja mu se popiša po licu i ovaj se brzo oporavi. Grobari su spustili sanduk u zemlju i zaključili da je raka nedovoljno duboka. Hteli su da kopaju jos malo, ali im Sara to nije dozvolila. Kako je sanduk virio iznad zemlje jedno pet santima, Sari sinu genijalna ideja da svi prisutni ožalošćeni izvrše veliku nuždu po njemu i tako ga pokriju. Rekla je da će izmet oplemeniti zemlju, da će ubrzo iz njega izrasti trava i da se ništa neće primećivati. Kao na znak, svi svukoše pantalone i počeše da seru. Neki su imali zatvor pa im je ovaj poduhvat išao teško, dok su drugi bez problema izbacivali mlazeve zelenog proliva. Sa svoje strane priložio sam jedno pristojno govno veličine osrednje banane u čvrstom agregatnom stanju. Počivaj u miru, teto!

  Sara je bila u pravu, za deset minuta se skupila tolika količin izmeta da su grobari morali da gomilu ravnjaju kašikama. Više se nije videlo ništa što bi toj raznobojnoj masi dalo ime grob. Odjednom, ovako olakšani, svi su dobili strašan apetit. Za tren oka se sve sa stola pojelo i popilo i tako siti i debeli ožalošćeni se posle izvesnog vremena raziđoše.  

  Otišao sam kući i prvo što sam uradio to je da izvadim odelo iz štale. Mirisalo je opojno. Presvukoh se na brzinu i požurih kako ne bih propustio svadbenižu ceremoniju. Za poklon sam poveo jarca Dimitrija za koga je otac tvrdio da je stariji od mene. Bio je mator i bolešljiv, pa k’o velim, bolje da ga uvalim nekom pre nego što mi skape u štali. Klecao je i vukao se usput kao kakav puž.

  Najzad sam stigao do zgrade skupštine opštine, u kojoj se venčanje i obavljalo. Dimitrija sam privezao za neki saobraćajni znak koji je pokazivao zabranjeno parkiranje za sva motorna vozila. Ušao sam u salu u kojoj se odvijala ceremonija i video mladence kako stoje ispred Deda Mraza kome je ovog puta bila dodeljena uloga matičara. Postavio im je standardna pitanja i oni su odgovorili sa ,,Da“. Mlada se svojeručno potpisala u knjigu venčanih, a mladoženji je matičar dao jastuče sa mastilom jer je bio nepismen. Onda su se malo ljubili, a njemu umalo da pozli, međutim, pri ruci je imao pumpicu za inhalaciju i sve se dobro završilo. Izašli smo iz zgrade i mlada je bacila bidermajer tako visoko da ga je uhvatio električar na banderi koji je postavljao sijalicu u boji za predstojeći doček stare godine na trgu. Svi srećni, a ponajviše Sara, uputili smo se ka šatoru razapetom na dečijem igralištu. 

   

 

* * *

 

  Kako se običaji od mesta do mesta razlikuju opisaću vam kakvi su običaji dominantni u našem mestu. 

  Prvo je mlada nosila mladoženju na svojim leđima oko šatre (tri kruga, ako se ne varam). Zatim je mladoženja sa tepsijom u rukama išao od gosta do gosta i skupljao metalni novac. Kod nekih boljestojećih je prilazio i po više puta. Onda su gosti mladi u grudnjak morali da stavljaju po jednu papirnu. Ko nije imao, bio bi odmah najuren iz šatre, a njegovo ime se obelodanjivalo preko razglasa, obično od strane vokalnog soliste koji je sa svojim pratećim bendom angažovan za tu priliku. Kada se sve to zavši sledi takozvana „čaša“, običaj gde obična čaša puna mlevenog paradajza iz flaše kruži među gostima i svi moraju da piju iz nje, a pritom i da plate to zadovoljstvo. Bilo je i nekih koji su pili i po dve čaše. Onda sledi ono glavno - skupljanje poklona. 

  Blago opijen sveukupno atmosferom veselja, izašao sam napolje kako bih uveo Dimitrija. Razlog zašto od početka nije bio unutra je to što nije imao prebijene pare. Otišao sam do mesta gde sam ga vezao, ali za divno čudo, tamo ga nije bilo. Umesto njega, sada je tu bila neka stara izmrcvarena mazga. Protresao sam glavu i pomislio: 

,,Ko li se ovo zajebava sa mnom?“

,,Ja sam Dimitrije, budalo. Zar me ne prepoznaješ?“ iznenada reče mazgetina.

,,To ću još nekako i da ti poverujem, jer si podjednako ružna kao on, ali da umeš da pričaš - nikako“.

,,Pričam! Zar mi je to zabranjeno? Zašto ne bih pričala? E, baš ću pričati!“

,,Zato što si jarac, kretenu!“

,,Nisam više jarac. Sad sam mazga!“

,,Pa kako sad to tako odjednom?“

,,Eto tako. Dosadilo mi više da budem jarac i preobrazio sam se u mazgu. Doduše, mogao sam da biram između čoveka i mazge, ali izabrao sam ovo drugo, kao što možeš i sam da vidiš! Čovek je najružnije stvorenje!“

,,Slažem se, Dimitrije, da je čovek najružnije stvorenje, ali te sada molim da da se vratiš u svoj pravi oblik“.

,,Ni za živu glavu!“

,,Zašto nećeš? Pa ti definitivno nisi normalan!“

,,Ja nenormalan? Pogledaj sebe, idiote! Pričaš tu sa mazgom! Ko god da te vidi, pomisliće da si sto posto lud“.

  Zavirio sam za tren u šator. Mlada se polako približavala mom mestu. Nema mi druge, moram da molim ovu prokletu životinju da se hitno transformiše.

,,Hajde Dimitrije, bar jednom u svom životu ispadni čovek i učini mi uslugu. Preobrazi se u jarca dok te predam mladi, a posle ako hoćeš pretvori se i u majmuna“.

,,Što si ti neki glup čovek! Zar nisi čuo da su mazge tvrdoglave?“

,,Ali ti si jarac! Prokleti, matori jarac!“

,,Šta vidiš ispred sebe, jarca ili mazgu?“

,,Pa, mazgu“.

,,Pa šta onda sereš više! Vodi me tamo kao mazgu i ne kukumavči više!“

  Nisam imao izbora. Uveo sam Dimitrija u telu mazge i predao ga mladi. Sara se je bila presrećna zbog poklona. Čak šta više, momče iz orkestra je progasilo moj poklon za najbolji na celom veselju. Pocrveneo sam i počeo da žderem. Gustirao sam jaretinu i kolače od repe. Sa dodatkom crnog vina, skoro pa savršena kombinacija.

  Gosti su upravo igrali neko brzo i opasno kolo. Tako se desilo da dva gosta polome po jednu nogu, a jednoj babi je ispao kuk. Svi su se zabavljali i bili srećni. Niko osim mene i meni sličnih nije sedeo. Šta ću, nikad nisam naučio da igram.

  Sedeo sam i pijuckao vino. Kad sam bio na granici između povraćanja i padanja u nesvest, pridruži mi se neki starac. Po glasu i mirisu sam ga odmah poznao.Bio je to Dimitrije, ovaj put u telu čoveka. Pričao mi je anegdote iz mog detinjstva koje ja i ne pamtim - o mom odrastanju i nestašlucima. Za razliku od svog pređašnjeg oblika, sada mi se činilo da je to bio sasvim razuman čovek. Ili to, ili sam bio previše popio.

  Veselje je potrajalo ukupno tri dana. Dimitrije je naizmenično menjao oblike - čas čovek, čas mazga, ali se u jarca više nije pretvarao. Kad se svadba napokon završila, bilans je bio sledeći: petoro mrtvih, dvoje teško i šesnaestoro teže povređenih. 

  Ja sam onda otišao kući, a mladenci na medeni mesec. Otputovali su na Kipar i odlučili da tamo ostanu da žive zauvek..

 

 

 

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

E, ovo shto sledi je neshto ,,najnormalnije'' shto je moj mozak mogao da ispovraca.Uzivajte!

 

Pochetak je zachudjujuce normalan. Pa onda onaj deo gde su sahrana i venchanje u istom danu - podseca me na Hamleta. Tu nije u istom danu, ali blizu (s obzirom da je kraljica pokopala muza i udaje se za njegovog brata) i tu ironichno kaze da je jelo sa sahrane hladno predjelo za svadbeni ruchak.

E onda:

i nikako se nije mirila s tim da se Sara uda za svog pradedu.

Ha ha! :lol:

Ili:

Na svu sreću, tetka nije imala ni ruke ni noge

:)

itd... Super je pricha!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Jel ideja za sahranu i venchanje u isti dan uzeta iz Hamleta?

Znash za ono ... :

 

- Doshao sam da vidim pogreb vasheg oca...

onda Hamlet odgovara :

- Molim te ne rugaj mi se, pre bi bilo da si doshao na venchanje moje majke. Shtednja... Hladna jela sa sahrane su iznoshena pred goste na venchanju.

 

Tako neshto, ne znam bash od rechi do rechi.

:D

 

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

hahahahaha

vidi stvarno :P

ljudi!!!!pa ja se chak i ne secam hamleta!to je bila srednja shkola i to...mozda neshto podsvestno!ne zelim da lichim na nikog i da kradem!(izvinite shto neupotrebljavam velika slova).

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ma nemoj sad da se vadish! Ko zna ostale fore odakle su preuzete he he :)

Zezam se, samo nastavi da pishesh. Hocu josh da se smejem :)

Za kaznu shto ne upotrebljavash velika slova - odmah napishi josh jednu prichu :razz:

 

ne vadim se, keve mi!ne zelim da komentarishem/prichu dobijash odmah.ovu sam prichu slao na neki konkurs za ,, fantastichnu kratku prichu'' , u kucanom izdanju.da sam bio blizu, mislim da bih dobio govnjivu oklagiju po glavi!al' shta da se radi?

 

 

uzivaj dok chitash!i kazi mi na shta te podseca!

 

Autobus je kasnio ravno trinaest minuta, što je malo. Umesto u 14:00, stigao je u ..., ma, izračunajte sami, nisam baš nešto naročito vešt sa brojkama. Izašavši, odmah sam se uputio ka svom odredištu. Da odmah razjasnimo nešto; ja sam u ovaj smrdljivi, prljavi i nimalo simpatični grad P. došao poslom. Moj posao sastojao se iz toga što sam trebao da odnesem kantu kozjeg sira jednoj od očevih mnogobrojnih ljubavnica. Ovog puta je to bila Branka. Žena srednjih godina, obolela od side, pružala je mom ocu seksualne usluge u zamenu za kozji sir. Kad malo bolje razmislim, nikad ne bih menjao to belo blago za pola sata, možda čak i manje, uživanja u nekoj ženi. Ali, to nije moja stvar, tako da sam na očevo pitanje ,,Hoćeš li, sine, da mi učiniš uslugu?“ odgovorio potvrdno i prvim autobusom krenuo. Promena sredine ponekad prija čoveku, pa makar to bio i grad P.  

  Kako sam već više puta bio kod Branke i nisam morao da lutam tražeći njen stan, rešio sam da se odmah oslobodim tereta. Kanta od nekog građevinskog materijala beše poprilično teška. Mora da je bilo makar deset kilograma sira u njoj, a možda i više. Uputio sam se do njene zgrade i interfonom je pozvao da siđe:

,,Ej, Branka, ja sam. Sin od onog kuratog kozara“.

,,Hajde, dušo, penji se, šta čekaš?“

,,Pa, mislio sam ako bi mogla da siđeš, da ne vučem ovu kantu čak do gore“.

,,Ne mogu, dušo, baš juče mi je otpala leva ruka, a desnom ne mogu ni da masturbiram, kamoli da nosim kantu, tako da ćeš morati da se penješ“.

,,Dobro, u redu je“, rekao sam Branki i krenu u osvajanje petog sprata.

  Na svakom stepenišnom odmaralištu sam popušio po cigaretu. Na poslednjem sam našao neki pocepani porno časopis. Prelistao sam ga na brzaka i, kako je on prouzrokovao neki čudan efekat na moj polni organ, morao sam da masturbiram. Posle nekih četrdeset minute sam se zatekao ispred Brankinih vrata. Pozvonio sam i žena mi je posle kraće pauze otvorila.

,,Mislila sam da si umro. Znaš, mnogi su ispustili dušu penjući se uz ovo stepenište“.

  Tad sam primetio da joj ne fali samo leva ruka, već i nos, i jedno uvo. Kosu nije imala, a iz jednog kraja usta izlazila joj je ružičasto-metalik farba za kosu.

,,Hajde, uđi“, nastavila je,“skuvaću ti kafu ili čaj“. 

,,Ne bih, Branka, stvarno. Ne pije mi se kafa, a ni čaj. Stvarno bih morao da krenem, čeka me još hiljadu poslova koje treba da pozavršavam u vašem gradu“.

,,Dobro, dušo, čuvaj se onda i hvala ti. Nego, šta ti radi otac, što on nije došao?“

,,Zauzet je, ostao je kući da sve bele kozice prefarba u žuto“.

,,Ah, on i ta žuta boja. I mene je uvek farbao u žuto dok smo se kresali. Izgleda da je opsednut žutim“.

,,Doviđenja, Branka“ rekao sam ženi i pošao, nisam više mogao da slušam o svom ocu i njegovim seksualnim perverzijama.

  Ženu sam slagao, naime, nisam imao nikakve obaveze. Čak nisam ni znao šta da radim do sledećeg prevoza. Krenuo sam da lutam gradom i razgledam izloge sa dečijim igračkama. Kada mi je i to dosadilo i kada su mi noge postale preteške, seo sam na klupu u nekom parku i zapalio cigaretu. Park je bio pun i deca su trčkarala svuda naokolo. Posle par povučenih dimova, približi mi se neki čovek sa mašinom za mlevenje mesa u ruci i plastičnom činijom sa poklopcem.

,,Jel’ slobodno?“ upita čovek pokazujući prstom na mesto pored mene.

,,Slobodno, slobodno. Sedite“.

  Tad čovek pričvrsti vodenicu za dasku od klupe i postavi činiju ispod otvora gde bi trebalo da izlazi samleveni sadržaj. Ni pet ni šest, on stavi svoji levu ruku u vodenicu, pa desnom poče da okreće ručku. Kosti su puckale i, koliko sam mogao da zapazim, teško mu je išlo.

,,Pobogu, gospodine, šta to radite? Jeste li sišli s’ uma?“ rekoh sa zaprepašćenjem.

,,Meljem ruku! Šta tu ima čudno?“ odbrusi mi ljutito čovek.

,,Ništa, ništa. A zašto to radite?“ 

,,Znate, mladiću, ja sam kleptoman. Juče mi je glavni inspektor policijske stanice rekao da, ako još jednom nešto ukradem, odseći će mi ruku. Jutros sam ukrao lizalicu, pa bolje da to sam uradim nego da me tamo nekakvim cirkularom unakaze. A ovako imam i praktične koristi. Sve što sameljem daću mačkama. Imam dve persijske ljubimice koje mnogo jedu, a hrana za mačke je u poslednje vreme tako skupa“.

,,Treba li vam pomoć?“ ponudih se. 

  ,,Baš ste vi ljubazan mladić! Može, samo vrtite ovu ručku“.

  Prišao sam i vrteo, uz dosta muke. Zaista, išlo je teško kao što sam i pretpostavljao. Kosti su puckale, a čovek nije pokazivao ni najmanji znak bola, čak se smejao sve vreme. Na licu mu se videlo zadovoljstvo. Kako ga nije bolelo, ni sam ne znam. Kad se proces mlenja napokon završio, sakati čovek me zamoli da mu samleveni sadržaj zapakujem i očistim vodenicu. To i nije bilo tako teško, za razliku od okretanja ručke. Spakovao sam mu sve u jednu kesu koju sam izčeprkao iz kante za đubre i pozdravio se s gospodinom. Otišao je, sav srećan iz nekog razloga. ,,Kakav čovek“, pomislih se,“ pa ja žalim zbog gubitka sline, a on presrećan zbog gubitka ruke. Baš čudno!“ Kako sam ostao sam, postalo mi je dosadno. Iznenada se setih da u ovom gradu imam prijatelja, nekadašnjeg školskog druga. Nismo se čuli ni videli od kako smo uzeli diplome, što znači - devet godina.

  Nisam se mnogo razmišljao, ustao sam i krenuo ka zgradi u kojoj je on živeo. Nije bila blizu parka, tako da sam hvatao prečice. Prošao sam kroz podzemni prolaz i izišao na jednu baš prometnu ulicu. Odmah sam se pokajao zbog ove glupe ideje o poseti čim sam zakoračio u gomilu. Od svega na svetu, čini mi se da najviše mrzim gužvu, ali, kako posle jebanja nema kajanja, mirno nastavih sam svoj put. Na izlazu iz te proklete ulice ispred mene istrča jedna žena od nekih šezdeset godina i poče da viče:

,,Jesi li ti stranac? Brzo odgovaraj!“

,,Pa, moglo bi se reći“, rekoh, pomalo zbunjen.

,,Odakle si?“ upita me žena pogledom pandura koji gleda mladog prestupnika.

,,Iz susednog grada“.

,,Znači, gost si?“ zaključi žena.

,,Da, da! Baš sam krenuo u goste jednom prijatelju. A čemu sve ovo?“

,,Tako znači, hteo si da se provučeš! Žao mi je, ali moraćeš da platiš! Niko od stranaca mi nije ostao dužan“.

,,Šta, bre, da platim? Jesi li ti normalna, šta lupetaš?“

,,Platićeš, sinko, hteo ti to ili ne. Bolje bi ti bilo da sarađuješ nego da budeš silovan“.

  Moram da priznam da mi se ova ženetina smučila. Hteo sam stvarno da joj dam koji dinar, samo da me ostavi na miru, ali ona nastavi da objašnjava:

,,Svako ko dođe sa strane u naš grad mora da plati jednim ’gosjanskim seksom’, i taj seks mora da bude izveden isključivo uz vrata“.

  U tom trenutku poželeh da propadnem u zemlju, da skočim u kanalizaiju i za sobom zatvorim poklopac. Objašnjavao sam joj kako sam pre samo sat vremena masturbirao i kako mi uopšte nije stalo do toga, ali uzalud. Žena je navaljivala da platim, pa da platim. Nisam mogao više da izdržim ovu gnjavažu, uhvatio sam je za kukove i natrtio uz vrata jedne (kako sam kasnije video) eminentne banke. Na moju sreću, taj seks je prekinuo vratar, ili čuvar, nisam baš siguran, svejedno, imao je plavu uniformu. Rasterao nas je k’o pacove. Potrčao sam kako bih pobegao od ove gospođe i ujedno proklinjao čuvara, naime taman sam se bio pošteno napalio. Umakao sam joj ušavši u jednu usku uličicu. Kada sam bio potpuno siguran da sam bezbedan, izašao sam na bulevar ,,Taličnog Toma“.

  I tamo je vrvelo od ljudi. Posle ovog zbunjujućeg događaja, svi su mi izgledali nekako čudno. Kretao sam se poprilično brzo i, kako sam se približavao zgradi broj 22A, osećao sam se sve slobodnije. Ušao sam u mračnu i prljavu zgradu u kojoj je mirisalo na ćufte ili kroasane (nisam baš siguran, uvek mešam ta dva mirisa) i odvukao se do stana na drugom spratu. Na vratima koja su bila obeležena brojem 7 bio je zalepljen poster Majkla Džeksona iz vremena dok je još bio crnac. Pozvonio sam jednom i čekao. Nije bilo odgovora. Onda sam nalegao na zvono dva puta i tek tad se čula neka buka unutra. Posle kraćek treskanja i dreke, izađe neka žena i stade da me odmerava pogledom.

,,Dobar dan“, rekoh. ,,Jel’ Slavko kod kuće?“

Tad žena ispusti jak prdež, počeša se po guzici i sa osmehom reče: ,,Ne“.

,,Ja sam njegov školski drug. Zar me se ne sećate?“ rekoh i namrštih se pošto je smrad od prdeža doputovao i do mog čula mirisa koje ljudi popularno zovu ,,Nos“.

,,Ti beše Maksimilijan, jel’ tako?“

,,Da, da, ja sam, a Slavko, jel’ kod kuće?“

,,Hajde, uđi“, reče žena i uvuče me u stan.

  Unutra je bio pravi pakao. Stvari su bile razbacane na sve strane, a zidovi izlepljeni duplericama iz jeftinih porno časopisa. Smrdelo je na govna, omekšivač za rublje, girice, cigare, staklo i sve ostalo. Žena me uvede u jednu sobu za koju sam pretpostavio da je kuhinja, jer su šerpe i lonci bili na sve strane. Iz jednog lonca je virila glava bele mačke. Sa jedne stolice ova žena uze gramofon, otvori prozor i već pomenuti predmet baci kroz nj. Tad se nasmeši i sa ljubaznom grimasom na licu reče:

,,Smesti se, Maksimilijane. Ponašaj se kao kod svoje kuće“.

  Kako više nije moglo ništa da me zbuni, sedoh i počeh da se raspitujem o svom prijatelju.

,,A, gde je Slavko?“

,,O, drago dete, pa Slavko se obesio pre osam godina“.

,,Šta?“ upitah s nevericom. Mislio sam da me žena iz dosade zeza.

,,Obesio se o luster. Sedam meseci nakon što je završio školu“.

,,Zašto je to učinio? Zašto ja nisam bio obavešten o tome?“

,,O, pa sahranu nismo priređivali. Znaš, mi smo takva porodica, kod nas niko ne dolazi. Muž mi je baš u to vreme misteriozno nestao na Bermudskim ostrvima i ja nisam mogla sama da ga skinem.Visio je tu sve do prošle jeseni. Kako se nije odazivao na poziv za vojsku, došla je policija da ga vodi i oni su mi pomogli da ga skinem. Tad već i nije bio mnogo težak, mogla sam i sama to da uradim, ali zašto da prljam svoje tako lepe ruke. Nego, jesi li za kafu, čaj ili možda rakiju?“

,,Kafu ne pijem, od čaja dobijam proliv, ali rakijicu bih svakako popio“.

  Tad žena izađe i vrati se noseći dve čaše i bocu valjkastog oblika. Tek tada sam primetio da je isuviše mlada i za trenutak čak posumnjao da li je to uopšte Slavkova majka. Nasula nam je čaše do pola i pružila mi jednu. Čim sam prineo čašu ustima, osetio sam gadan smrad.

,,Ne bih da vas uvredim, ali od čega je ova rakija?“

,,Od krompira i svinjskih repova. Stara je dvadeset godina. Još moj otac ju je napravio i čuvali smo je za Slavkov ispraćaj u vojsku.Ali, kako je Slavko nestao sa ovog sveta, ja sam otpečatila bure. Ostalo je još samo par litara, a tako je dobra“.

,,A, zašto je Slavko učinio to što je učinio?“

,,Ostavio ga momak. Naime, zabavljao se sa jednim sveštenikom i, kada su njega prebacili u drugu parohiju, Slavko je pao u duboku depresiju. Nije mogao više da izdrži bez svetog penisa i ubio se. A zašto vi sve to pitate, da vam nije možda žao?“

,,Ne, nimalo mi nije žao. Čak sam i srećan. Ne znam zašto, ali sam srećan“.

,,Znam o čemu pričate, i ja sam bila srećna kad sam ga videla kako visi. Bio je gadan čovek!“ viknu žena i drmnu svoju rakiju naiskap.

,,Šta ste uradili sa njegovim ostacima?“ odjednom me zainteresova.

,,Tu su, ispod kreveta. Treba nekad da ih izbacim kad idem u kupovinu.“

,,Mogu li da ih vidim? Hteo bih da mu zapalim sveću, naravno, ako vam to ne predstavlja problem?“

,,Naravno, krenite za mnom. Ali, nemam sveću, može li prskalica?“

,,Pa, poslužiće“, rekoh i drmnuh i ja svoju rakiju. Nije bila tako loša kako je smrdela.

  Ušli smo u spavaću sobu i žena podignu kravet, uze metlu i podupre ležaj kako ga ne bi držala. Donese pakovanje prskalica i upaljač i pruži mi ih. Ispod kreveta se nalazio kostur sav u ritama. Zapalio sam jednu prskalicu i zabio je u rupu gde je nekada bilo Slavkovo oko ljubičaste boje. Žena se smejala. Kad sam uvideo da joj to pričinjava zadovoljstvo iskoristio sam celo pakovanje, jednu po jednu prskalicu i iznabadao ih svuda po njegovom bivšem telu. I meni je postalo smešno. Smejali smo se k’o drogirani. Tad ona pusti flamenko na CD plejeru Sony A klase i počesmo da plešemo. Plesali smo i smejali se. Toliko smo se zaneli igrom da su prskalice izazvale požar. Odjednom je buknuo ceo krevet. Kako me je otac učio da se uvek klonim nevolja, samo stigoh da ženi kažem jedno ,,Doviđenja'' i izađoh iz stana. Sjurio sam niz stepenište kao da me sam đavo gonio. Kad sam se našao na ulici, pogledao sam u prozor od stana i konstantovao da se požar proširio. ,,Kloni se nevolja!“ rekoh sam sebi, i uputih se ka autobuskoj stanici. Iako je do mog prvog prevoza trebalo da prođe još čitav jedan sat, nagađao sam. Uputih se tamo, bez mnogo razmišljanja.

  Usput sam sreo Deda Mraza, jadničak, znojio se i bilo mu je teško, videlo mu se po licu. Pozdravio sam ga jednim velikim dedamrazovskim pozdravom i pljunuo ga. Šetao sam bez imalo žurbe. Sretao sam razne ljude, neki su nosili naočare, a neki samo kape. Neki od njih su bili odavno već mrtvi, neki tek rođeni. Video sam i našeg predsednika.Vozio se sa svojom ženom na luna parku i jeo šećernu vunu.Uživao je isto koliko i ja.

  Kada sam stigao na autobusku stanicu, prvo što sam uradio bilo je da pitam dispečara u koliko tačno autobus kreće. Saznao sam da kreće u 18:15 i zamolio ljubaznog službenika da mi izračuna još koliko treba da čekam. Izvadio je masivni digitron kineskog porekla sa štampačem u boji i učinio mi uslugu. Do mog polaska ostalo je još tačno 33 minuta, 22 sekunde i 17 stotinki, taman da popijem jedno pivo u staničnom bifeu.

  Ušao sam u bife i odmah se zaputio ka šanku. Za šankom je bio neki klinja od svojih osam, najviše deset godina. Svetlo je bilo prigušeno tako da su se oblaci dima od cigareta jasno ocrtavali. Šank nije bio od mahagonija (primetio sam da je u skoro svim romanima nameštaj od mahagonija), već od obične reciklirane iverice. U separeu, kao i za svim stolovima, sedela su deca pretškolskog uzrasta. Dečak šanker me upita:

„Čiko, umeš li ti da čitaš?“ i povuče dim iz dugačke, debele kubanske cigare.

„Umem, dete, nego reci ti meni, ko ovde radi. Da nije možda lokal iznajmljen za neki dečiji rođendan?“

„Pa zar nisi pročitao natpis na vratima da je ulaz zabranjen osobama starijim od trinaest godina?“ 

“Ne, nisam“, rekoh klincu i pomisli da me zeza.

„Nego ajd’, kad si već došao, šta želiš?“

„Jedno pivo i plastičnu čašu“.

  „Koje pivo hoćeš?“

„’Tvor’ ili ’Pantljičarsko’, nije bitno, koje imate“.

„Evo ti jedno ’Pantljičarsko’, više je rashlađeno“.

  Tad mi dete otvori pivo i nasu ga u plastičnu čašu zapremine jedan decilitar. Sedoh za stolom koji je jedini bio slobodan, sto blizu vrata, i počeh da pijem. U bifeu je treštala dečija muzika. Glas Minje Subote sam odmah prepoznao. Deca su se veselila i pevala, pila i pušila. Jedna mala devojčica je šmrkala beli prah sa stola, dok je njen dečko (ili suprug) razbijao flaše od glavu. Dva debela dečaka su borila ruke i istovremeno se psovala koristeći se nekim čudnim psovkama. Tad mi priđe šanker i ljubazno me zamoli da brzo popijem pivo, zbog inspekcije. Rekao je da mogu da ga kazne što služi alkohol matorim osobama. Kako nisam hteo da mu pravim probleme, a i atmosfera mi nije baš prijala, popio sam pivo na brzaka, platio i izašao.

  Autobus je ubrzo stigao. U njemu je bilo troje putnika: Deda Mraz, predsednikove žena i ćerka, a sam predsednik je vozio. Kartu nisam platio, na predsednikovo insistiranje.Vožnja je bila udobna i spora. Putovali smo najmanje šest sati. Zamolio sam vozača da stane kod moje kuće kako ne bih morao da pešačim od lokalne autobuske stanice, što je on drage volje i uradio. Pozdravio sam se sa svima i opet pljunuo Deda Mraza u lice.

  Kod kuće me je čekao otac, budan. Večera je bila na stolu. Moram priznati da se otac ovaj put baš potrudio. Ispekao je starog jarca Džeja, jare koje smo zvali Vilijam Prvi i Stanku junior. Uz to, napravio je još i sos od repe i ispekao pitu od krušaka. Večerao sam obilno, uz prijatan razgovor sa ocem. Posle večere sam legao i probudio se posle tri meseca. Otac mi je kasnije pričao da sam u snu govorio neke nerazumljive reči i uz to dodao da lažem kao pas. Nisam baš potpuno siguran da psi lažu, ali ako otac kaže da lažu, onda stvarno lažu. Kasnije smo zajedno izveli stado u pašu.  

 

 

 

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ova me ne podseca ni na shta. Ali sam primetila da volish da dajesh imena jarcima :) . Za sad mi je ubedljivo najbolje ime Dimitrije ha ha :)

 

dimitrije je moj deda!pljunuti jarac!smrdi kao prch!ha,ha!

 

 

P.S.zelis da budesh moj lektor?

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Moze, moze. Je l' idu tu neke dobre pare? :)

 

pa da!obichno dva piva i pola litre jogurta.a ponekad i 1/16 bureka!

 

 

p.s. ja sam tolko glup da neumem da ubaim ,,smajl''!!!!

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ih, bre, samo 1/16 bureka! Malo to da povecash, pa da prichamo o poslu he he :)

P.S. Evo smajlija i za tebe :):):):):):):):):):):):):):):):):)

 

1/4 i nishta vishe!(ja sam shkrtica iz plemena cincara).lepi su al,...shto ih ne ofarbash u crveno, il pak crno.plavi mi vishe liche na shecernu repu(ne pitaj me zashto, jer odgovor neznam).nego evo tebi jedna kratka pricha, bash za laku noc!pa se chujemo sutra!nisam vishe sposoban da buljim u monitor.pozdrav!uzivaj dok chitash i mashtaj o chetvrtini sa sirom!

 

 

  Jednom je u autobusu, dok sam putovao za grad Š., pored mene seo neki stariji gospodin. Kako mi uopšte nije prijalo njegovo prisustvo, počeo sam da gledam kroz prozor. Nije prošlo ni pet minuta, a gospodin je započeo razgovor.

„Ja do sela, a vi?“ upita me ne skidajući pogled sa mog lica. 

„Do grada Š.“, odgovorih, nastavljajući da gledam crtani film (kad god gledam kroz prozor vozila u pokretu imam osećaj da gledam crtani film).

„Znate, ja sam svetski putnik,“ nastavi ovaj čovek,“ bio sam svuda. Jedino nisam bio u Kini i u Americi. Ni u Africi nisam bio, isto kao što nisam bio ni u Australiji. Ni Evropu nisam stigao da proputujem. Ja najviše putujem u selo“. 

U tom trenutku me čovek trže za rame (sigurno je mislio da ga ne slušam ili je pak hteo da me gleda). 

„Tamo ima mnogo ptica. Znate, ja volim ptice. Tačnije, volim da jedem njihov izmet. U šumi ispod jednog drveta sam postavio najlon , kako bi sakupio ptičja govna. Nedeljno po dva puta idem na selo da se hranim. Najslađa su od slavuja, ali znate, ona se retko nalaze. Slavuj je retka ptica“.

„A zašto jedete ptičja govna?“ upitah čoveka.

„Ne znam, jednostavno volim da ih jedem. Jedem ih od malena. Jeo ih je i moj otac, i moja majka, i moj deda, i pradeda“.

  Tada se autobus zaustavi i čovek je iziđe. Na vratima (sedeli smo odmah pored zadnjih vrata) izusti:

  „Doviđenja i prijatno vam bilo!“

„Prijatno i vama gospodine!“ rekoh, i nastavih da gledam crtani film. Taman je počela nova epizoda (mislim da je bio Tom i Džeri, ako se ne varam).

 

 

 

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Necu sa sirom, nego sa mesom ili pechurkama :razz:

A da necesh mozda crvene sa crnim tufnicama? Ovde ima samo plavih i zutih :)

Inache, ova pricha mi nije u rangu sa ostalima... Mozda zato shto je kratka...

 shto si ti zahtevna...sachuvaj boze.zezam se!sa pechurkama je ok!al sa mesom(smrdi), najgora stvar(ako je uopshte ,,stvar'') na planeti!kratke priche su totalno super!pricha od par rechenica j..e kevu!samo za to treba malo vishe mozga(shto nazalost, ja nemam)!prilazem svoju prvu prichu, koja je stvarno trash!

 

p.s zuti su ipak radosniji!

 

 

uzivaj!

 

  Na uglu Radničke ulice u našem malom gradu, nalazi se obućarska radnja gospodina Vlastimira. Tu radnju je nasledio od oca koji je takođe bio obućar. Ljudi u njemu nisu videli Vlastimira, već Borka - njegovog oca. Pošto u gradu nije bilo konkurencije, moglo bi se reći da je majstor Vlasta poslovao prilično dobro.

Na žalost mnogih bosonogih, gospodin Vlastimir više se ne bavi svojim porodičnim zanatom, a evo i objašnjenja zašto je prekinuo porodičnu tradiciju.

  Jednom uglednom građaninu, gospodinu Mirku, pukao je đon na levoj cipeli za sneg. Kako sneg nije imao nameru da prestane da pada, Mirko je odlučio da se konsultuje sa Vlastimirom oko restauracije svoje leve cipele za sneg. 

„’Bar dan, majstor Vlasto“, reče Mirko ulazeći u radnju oko sedam sati izjutra.

„Dobro jutro, gnjido. Šta hoćes?“

„Imam problem sa levom cipelom za sneg, pa ako bi mogao nesto da učiniš“.

„Ne mogu“, kaza mu Vlastimir ni ne pogledavši ga.

„Zašto? Pa pogledaj makar, ovo su mi omiljene cipele“.

„Ne mogu. Mrzi me da gledam“.

„Molim te, Vlastimire, učini nešto! Ovo su mi jedine. Pogledaj, u papučama sam došao!'“

„Dobro, de! Daj da vidim tu smrdljivu cipelu!“

  Mirko je pružio cipelu majstoru i odmakao se od njega, čekajući njegovo stručno mišljenje. Posle kraćeg posmatranja, majstor je morao da skenira cipelu. Kada je snimak bio gotov, Vlastimir progovori:

„Ha, pa nije problem u cipeli. Cipela je savršeno dobrog zdravlja. Problem je u tvojoj levoj nozi!“

„Majstore, molim te nemoj da se šegačis sa mnom. Kako problem u mojoj nozi? Pa ja sam i do sada nosio cipele za sneg! Kako to da do sada nisam imao problema?“ 

„Pa, vidi ovako, stoko, nevolja je u tome što se problem javio upravo sada!

„Tek odjednom?“

„Nije odjednom. Taj problem vučeš još iz očevih testisa. Tvoj problem je nasledan. Pričao mi je otac da se isto to dogodilo i tvom ocu!“

„Ali kako to da se to baš sada javilo, kad sam preživeo već pola života?“

„ A kada su se simptomi prvi put javili?“

„Pre nekih tri dana“.

„A šta si jeo u tih zadnjih tri dana?“

„Sarme, ćufte, pohovane džigerice, kavurmu i turšiju!“

„E, to vam je od turšije!“ viknu majstor, ne sačekavši da reč „turšija“ bude izgovorena do kraja.

„Moja leva cipela za sneg se pokvarila zbog turšije?“

„Da, da, dragi moj. Turšija je veoma opasna stvar. Ljudi se danas zajebavaju njom, a nisu ni svesni njenih katastrofalnih posledica!“

„Pa šta mi ti predlažeš?“

„Uradićemo isti tretman kao što je moj otac uradio tvom“.

„Znači, amputacija?“

„Nema drugog rešenja. To je najbezbolniji način da se rešiš svih neprijatnosti koje ti zadaje ova cipeletina!“

„Pa, od mnogih sam čuo da si najbolji u svom poslu. Ako misliš da je to jedino rešenje, ne preostaje nam ništa drugo no da se bacimo na posao“.

„Nema drugog rešenja. Gde god da odeš, svi će ti isto reći“. 

„Onda, seci majstore!“ reče Mirko sa izrazom bola na licu.

Vlastimir naredi Mirku da legne na pod. Uzeo je sekiru i iz više nepreciznih zamaha amputirao nogu. 

'Rešismo smo se i te bede!“ reče majstor i sede na stolicu.

  Mirko je jaukao i kukao. Iz noge su šikljali mlazevi krvi i on je polako gubio svest. Umro je posle petnaestak minuta.

  Majstor je popio čašu vina, obrijao bradu i očešljao kosu. Nije ličio na samog sebe, a ni na svog oca. Svestan činjenice da će ga policija goniti zbog rada sa nesterilizovanim instrumentima i svih potonjih neprijatnosti na sudu, napustio je lokal bez osvrtanja.

Preselio se u ulicu paralelnu sa Radničkom (nisam siguran kako se zove) i otvorio poslastičarnicu. Niko ga ne prepoznaje i on kao i u pređašnjem poslu isto tako dobro posluje. Radnja mu je uvek puna zaljubljenih parova i dijabetičara.

  Za gospodina Mirka niko nikad i ne pita. Niko ga se više ne seća. A neki ljudi tvrde da on nikad nije ni postojao.  

 

 

 

 

treba mi lektor!

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ha ha, dobra je! To je ono - reshi se problema sa levom cipelom... Zauvek :)

K'o shto je Prachet u Dobrim predskazanjima... Kao Glad je izmislila neki shejk za mrshavljenje... S tim shto, ne secam se shta je tachno bilo u njemu, ali se umiralo ako ga redovno pijesh... Valjda neki otrov, nebitno... Uglavnom, reklama je bila: Reshite se problema sa suvishnim kilogramima za sva vremena :)

Nemoj da mi dirash burek sa mesom! I shto vishe luka - to bolje :)

Evo malo zutih smajlija :smile::smile::smile::smile::smile::smile::smile::smile::smile:

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...