Evo iskustva mog pretka:
Moj deda je postao komunista u srednjoj školi, 1939. godine (inače je rođen 1921. umro 1998). Počelo je tako što se pohvalno izrazio o pismenim školskim radovima nekih učenika komunista, zbog čega su ga izbacili iz Vranjske gimnazije. Prešao je u Kumanovsku gimnaziju, gde je odmah došao u okruženje lokalnih komunista i postao deo njihovog pokreta, da bi kasnije ušao i u SKOJ. U to vreme je mnogo čitao, na preporuku svojih iskusnijih drugova, da bi što bolje upoznao ideju komunizma i pripremao se za revoluciju. Za vreme jednog štrajka kumanovskih radnika, prišao je policajcu koji je maltretirao ljude, udario ga bokserom i pobegao. Nisu ga uhvatili, ali nije prošlo mnogo i aktivnosti njegove grupe u školi su provaljene, tako da je ponovo izbačen iz gimnazije, ovoga puta bez prava upisa u drugu. Bio je čak i u pritvoru, proveo jednu noć. Oklevao je da kaže ocu šta je doživeo (napisao mu je to u pismu) i otišao u rudnik u Kičevu da radi. Posle kraćeg vremena je, na inicijativu sindikalnih lidera, učestvovao u iniciranju štrajka, u vreme koga je došlo do sukoba sa policijom. Tada je ponovo uhapšen, proveo u pritvoru nekoliko dana, a zatim sproveden u svoj rodni kraj. Negde na prelazu 1940-1941. boravio je u Beogradu kod jednog očevog prijatelja, radeći u nekom ugostiteljskom objektu. Prisustvovao je komunističkim demonstracijama, slučajno se našao na nezgodnom mestu, bio opet uhapšen i sproveden kući još jednom. Rat ga je zatekao u rodnom selu Jelašnici. Po izbijanju rata prijavio se u vojsku, ali pravog vojevanja do kapitulacije nije bilo. U julu mesecu odlazi u partizane, učestvuje u nabavci oružja, a zatim provodi nekoliko meseci u odredu na Kukavici. Uzima učešće u napadima na kvislinške organe vlasti i nemačke okupatore u nekoliko gradova na jugu Srbije. Nakon neuspešnog prebacivanja Orce Nikolova preko Morave (tom prilikom Nikolov gine u zasedi bugarskih vojnika) po snežnoj mećavi (prelaz 1941-1942) privremeno se vraća u svoje selo i prati razvoj situacije sa narodnooslobodilačkom borbom u svom kraju. Čuvši da odred na Kukavici i dalje dejstvuje, sa jednim drugom se prebacuje do tamo, ali biva uhvaćen u nedićevskoj zasedi. Nije streljan samo zahvaljujući bolećivosti oficira u čijoj je nadležnosti bio, već su on i njegov drug prebačeni u logor na Banjici. Tamo su bili u stalnoj opasnosti da se nađu među onima koje će nasumično odrediti i poslati u Jajince, gde bi im sledilo streljanje. Srećom, nailazi na jednog Nedićevog oficira, dobrog očevog prijatelja, koji nije znao ništa o njegovoj partizanskoj aktivnosti. Ovaj mu sređuje puštanje iz logora, pod uslovom da se pridruži nedićevcima. On pristaje i šalju ga u graničnu stražu u Beloj Palanci. Imao je nesreću da tamo naiđe na jednog druga iz odreda, koji je kratko bio u partizanima, a zatim prešao nedićevcima. Kad su ostali nasamo, ovaj mu je signalizirao da ga je prepoznao, nakon čega moj deda nije imao izbora, već da ga ubije iz automatske puške, a zatim ispali još par rafala u pravcu stražarnice. Pobegao je glavom bez obzira i uspeo da se, zahvaljujući jednom meštaninu iz brda, prebaci preko demarkacione linije na teritoriju okupiranu od strane Bugara. tek što je u tome uspeo, Bugari su ga zaustavili i kao vojnog obveznika prosledili u Skoplje na regrutaciju. Nakon toga je poslat u Surdulicu, gde je trebalo da čeka poziv. Naravno, on nije čekao, već se povezao s lokalnim partizanima i, čuvši da se u njegovom selu sprema kaznena ekspedicija, otišao u šumu. Umesto njega, Bugari su ubili njegovog oca i još niz meštana. Koristeći prekide u lancu informisanosti kod Bugara, ima tu sreću da ga uhvate kao vojnog begunca, a ne kao komunistu. Internirali su ga u rudnik u untražnjosti Bugarske, gde je prinudno radio u toku 1943. No, i tamo je naišao na bugarske komuniste i pripremao ustanak s njima, u očekivanju skorog dolaska Crvene armije. Pošto su razotkriveni, sledi najteži period za njega u toku rata. Bio je pritvoren u Asenovgradu i izložen raznim oblicima batinanja i mučenja. Sudili su mu u Plovdivu za antidržavnu delatnost i osudili - srećom, ne na smrtnu kaznu, već na 20 godina robije. Sa oduševljenjem je dočekao presudu, jer se bližila Crvena armija, koja u Bugarsku ulazi septembra 1944. i moj deda odlukom nove bugarske vlasti biva oslobođen. Zajedno sa Otečestvenim frontom se u Makedoniji bori protiv Nemaca. Onda, kraje 1944. dolazi u svoj rodni kraj, gde saznaje da su se neke stvari promenile u njegvom odsustvu. Saznaje za nove, komunističke organe vlasti, kojima komanduju ljudi za koje nije čuo da su bili među prvoborcima. Saznaje da su mu oni ubili maćehu, a i njega počinju sumnjičavo da gledaju (budući da se za svakoga ko je došao iz logora u inostranstvu gledalo kao na potencijalnog špijuna). To ne prestaje ni u nastavku rata. Poslat je na Kosovo, gde se bori protiv balista, a onda, na kraju rata, u Skadru drži govor protiv Čerčila i njegovog naređenja da se blokiraju albanske luke. Rekao je između ostalog i da je Čerčil gori od Hitlera, pa je neko vreme bio u vojnom pritvoru zbog toga. Tek što je pušten, održao je govor na jednom skupu u Bitolju, gde je istakao zasluge naroda u Srbiji i Crnoj Gori za oslobođenje i kritikovao Hrvate i Slovence. To je protumačeno kao nacionalizam, pa je bio na prinudnom radu u Kačaniku. Tamo je bio jedini komunista. Doživeo je da ga strpaju zajedno sa četnicima, nedićevcima, ustašama, albanskim balistima... Tek posle nekoliko meseci, negde 1946. je neko sa višeg položaja obratio pažnju na njega, zaključio da je došlo do propusta, kad je čovek takve revolucionarne biografije mogao da završi tamo. Oslobođen je i rehabilitovan, ali se tu ne završavaju njegove muke. 1948. je bio hapšen, jer se pohvalno izrazio o Rezoluciji Informbiroa, a 1950. i poslat na Goli otok, jer su ga uhodili i navodno je govorio protiv nekih hapšenja. Na Golom otoku je preživeo dve najteže godine u svom životu, zajedno sa mnogim drugovima - prvoborcima iz 1941, od kojih su neki i podlegli mukama. Ne bih tu išao u detalje, jer bi o Golom otoku mogla da se otvori posebna tema. Uglavnom, po puštanju, radio je do penzije kao službenik u opštini, a društvo mu se nikad nije na adekvatan način odužilo za doprinos koji je dao njegovoj izgradnji. Štaviše, skoro do pred kraj samoupravnog socijalizma, bio je pod stalnom prismotrom. Odbio je da primi partizansku spomenicu, protestujući zbog toga što je ona dodeljena nekima koji nisu bili prvoborci.
Sve ovo znam prevashodno iz njegove biografije, koju je pisao 70-tih i 80-tih godina.