Uh, pa ja to ovde nisam ostavila komentar?
Bila sam ubeđena da sam onako opširno opisala svoje oduševljenje Vodičem
Mada, ko zna gde je to bilo
Elem, knjigu sam prvo pozajmila pročitala za 2 dana, cerekajući se sve vreme, pročitala opet, i nažalost morala da je vratim liku od koga sam je uzela.
I naravno onda sam je kupila, pa pročitala još par puta
Znači, knjiga mi se nenormalno sviđa, kad god nemam šta da čitam, čitam nju
Omiljeni lik mi je Marvin naravno...
Film sam odgledala i razočarala se, ali volela bih da nađem onu seriju koja je davno išla, čula sam da je odlično urađena...
Jedan od omiljenih delova:
"Ispricacu ti jednu pricu", rece Artur.
"Dobro."
Našli su parce travnjaka srazmerno slobodno od parova koji su bukvalno ležali jedno drugom na glavi i gledali zapanjujuce patke, kao i nisko sunce koje se iskrilo na vodi ispod zapanjujucih pataka.
"Pricu?" rece Fencerc i pripi njegovu ruku uz sebe.
"Koja ce ti reci nešto o tome kakve se stvari meni dogadaju. Živa istina.
Znaš da ponekad ljudi pricaju price o necem što se navodno desilo najboljem prijatelju rodaka njihove žene, a u stvari ih je verovatno neko duž te linije izmislio.
Pa, stvar lici na jednu od tih prica, osim što se stvarno desila, a ja znam da se stvarno desila, jer je osoba kojoj se stvarno desila niko drugi do ja licno."
"Kao listic od tombole."
Artur se nasmeja. "Da. Trebalo je da uhvatim voz", produžio je. "Stigao sam na stanicu..."
"Jesam li ti pricala", prekinula ga je Fencerc, "šta se desilo mojim roditeljima na stanici?"
"Da", rece Artur, "jesi."
"Samo proveravam."
Artur baci pogled na sat. "Cini bi se da bi trebalo da razmislimo o tome da se vratimo", rekao je.
"Pricaj mi pricu", rece Fencerc odlucno. "Stigao si na stanicu."
"Poranio sam jedno dvadeset minuta. Pogrešio sam vreme polaska voza. Pretpostavljam da je bar podjednako moguce", dodao je posle trenutka razmišljanja, "da je Britanska železnica pogrešila vreme polaska voza. Nije mi to do sada palo na pamet."
"Produži", nasmejala se Fencerc.
"I tako sam kupio novine, da rešavam ukrštene reci, i otišao do bifea da popijem šoljicu kafe."
"Rešavaš ukrštene reci?"
"Da."
"Koje?"
"Obicno u 'Gardijanu'."
"Meni se cini da previše pametuju. Više mi se dopada 'Tajms'. Jesi li ih rešio?"
"Šta?"
"Ukrštene reci u 'Gardijanu'."
"Nisam dobio priliku ni da ih pogledam", rece Artur, "I dalje pokušavam da kupim kafu."
"Dobro onda. Kupi kafu."
"Kupujem je. Isto tako", rece Artur, "kupujem neke kekse."
"Koje?"
"'Ric Ti'."
"Dobar izbor."
"Meni se dopadaju. Natovaren svim tim stvarima, odlazim i sedam za sto. I nemoj da me pitaš kakav je sto bio jer je od tada vec prošlo izvesno vreme pa ne mogu da se setim. Verovatno je bio okrugao."
"U redu."
"Onda da ti opišem okolnosti. Ja sedim za stolom. Sa moje leve strane, novine. Sa moje desne strane, šoljica kafe. Nasred stola, kutija keksa."
"Vidim ih savršeno."
"Ali ne vidiš", rece Artur, "zbog toga što ga do sada nisam pomenuo, tipa koji vec sedi za stolom. Sedi tamo nasuprot meni."
"Kako izgleda?"
"Savršeno obicno. Aktovka. Poslovno odelo. Nije delovao", rece Artur, "kao da bi uradio išta cudno."
"Ah. Znam tu vrstu. Šta je uradio?"
"Uradio je ovo. Nagao se preko stola, podigao kutiju keksa, rascepio je, izvadio jedan keks i..."
"Šta?"
"Pojeo ga."
"Šta?"
"On ga je pojeo."
Fencerc ga je zaprepašceno gledala. "Šta si, za ime sveta, ti na to ucinio?"
"Pa, u datim okolnostima ucinio sam ono što bi ucinio svaki Englez crvene krvi. Osetio sam poriv", rece Artur, "da to prenebregnem."
"Šta? Zašto?"
"Pa, to nije jedna od onih situacija za koje nas uce, zar ne? Pretražio sam svoju dušu i otkrio da u citavom mom obrazovanju, iskustvu, cak ni u iskonskim nagonima, nema nicega što bi mi reklo kako da reagujem kada mi neko naprosto, hladno, sedeci ispred mene, ukrade jedan keks."
"Pa, mogao si..." Fencerc razmisli o tome. "Moram da priznam da ni ja nisam sigurna šta bih uradila. I šta se desilo?"
"Besno sam gledao ukrštenicu", rece Artur. "Nisam mogao da rešim ni rec, uzeo sam gutljaj kafe, bila je previše vruca da se pije, tako da tu ništa nisam mogao da ucinim. Uzdržavao sam se. Uzeo sam i ja jedan keks, upinjuci se svom silom da ne primetim", dodao je, "da se kutija vec otvorila na tajanstven nacin..."
"Ali ti se odupireš, najtežim putem."
"Na svoj nacin, da. Pojeo sam keks. Pojeo sam ga vrlo odlucno i primetno, tako da on ne bi ni najmanje posumnjao šta to, zapravo, radim. Ja kada pojedem keks", rece Artur, "taj je stvarno pojeden."
"A šta je on uradio?"
"Uzeo je još jedan. Casna rec", ubedivao ju je Artur. "Tacno se to desilo. Uzeo je još jedan keks i pojeo ga. Jasno kao dan. Sigurno kao što mi sad sedimo ovde na travi."
Fencerc se nelagodno promeškolji.
"A problem je bio u tome", rece Artur, "pošto mu nisam rekao prvi put, nekako mi je bilo još teže da to pomenem u sledecem navratu. Šta da kažem. 'Izvinite... Ne mogu da ne primetim, ovaj...' Ne vredi. Ne, pravio sam se da ga ne vidim, ako ništa drugo, još oštrije nego prvi put."
"Moj covek..."
"Pogledao sam ukrštenicu, ponovo, i dalje nisam mogao ni makac, a time sam pokazao nešto od onog duha koji je ispoljio Henrih V na dan svetog Krispina..."
"Šta?"
"Ponovo sam ušao u boj. Uzeo sam", rece Artur, "još jedan biskvit. I na trenutak oci su nam se srele."
"Ovako?"
"Da, ovaj, ne, ne baš tako. Ali su se srele. Samo na trenutak. I obojica smo skrenuli pogled. Ali ja ti tvrdim", rece Artur, "da se u vazduhu osecao elektricitet. Da je nad stolom malo po malo rastao pritisak. Otprilike u tom trenutku."
"Mogu da zamislim."
"Tako smo dokusurili citavu kutiju. On, ja, on, ja..."
"Citavu kutiju?"
"Pa bilo je samo osam komada, ali je izgledalo kao da u toj tacki preživljavamo citav jedan život keksa. Gladijatori teško da su imali gore trenutke."
"Gladijatori", rece Fencerc, "bi to morali da rade po suncu. Fizicki napornije."
"To mu dode to. Elem, kada je najzad prazna kutija ležala mrtva izmedu nas, covek je najzad ustao, ucinivši najgore što je mogao, pa je otišao. Ispustio sam uzdah olakšanja, razume se. Dogodilo se da je moj voz najavljen trenutak ili dva kasnije, pa sam dovršio kafu, ustao, podigao novine, a pod novinama..."
"Da?"
"Bili su moji keksi."
"Šta?" upita Fencerc. "Šta?"
"Istina."
"Ne!" Izgubila je dah i pocela da se valja po travi od smeha.
Ponovo je sela.
"Ti si potpuno šaškast", viknula je, "gotovo sasvim i u potpunosti lucnuta osoba."
Gurnula ga je na leda, otkotrljala se preko njega, poljubila ga i ponovo se skotrljala. Iznenadio se koliko je laka.
"A sad ti meni ispricaj pricu."
"Ucinilo mi se", rekla je ponovo niskim, šaptavim glasom, "da ti je strašno stalo da se vratiš."
"Bez žurbe", rekao je živahno, "hocu da ti meni ispricaš pricu."
Zagledala se preko jezera i zamislila.
"Dobro", rekla je, "vrlo je kratka. I nije smešna kao tvoja, ali... svejedno."
Spustila je pogled. Artur je mogao da oseti da je to jedan od onih trenutaka. Vazduh kao da se zaustavio oko njih i cekao. Artur požele da se vazduh malo skloni i gleda svoja posla.
"Kada sam bila mala", rekla je. "Ta vrsta prica uvek tako pocinje, jel'da, 'kada sam bila mala...' Svejedno. Ovo je tacka u kojoj devojka iznenada kaže 'kada sam bila mala' i pocne da se rasterecuje. Stigli smo do te tacke. Kada sam bila mala imala sam sliku koja je visila nad uzglavljem mog kreveta... Kako ti se cini do sada?"
"Dopada mi se. Dobro se razvija. Rano i na prirodan nacin uvodiš zanimanje za krevet. Verovatno bismo mogli malo da je razradimo tom slikom."
"Bila je to jedna od onih slika koju bi deca trebalo da vole", rekla je, "ali ona to ne cine. Puna dražesnih životinjica koje cine dražesne stvarcice, znaš?"
"Znam. I mene su progonili takvima. Zecici u jelecicima."
"Tacno tako. Ti zecici su se, u stvari, nalazili na splavu, kao i probrani pacovi i sove. Možda je cak bio i jedan irvas."
"Na splavu."
"Na splavu. I jedan decak je sedeo na splavu."
"Medu zekama u jelecicima, sovama i irvasom."
"Tacno tamo. Decak vesele, ciganske, razbarušene prirode."
"Uf."
"Ta me je slika brinula, moram da kažem. Pred splavom je plivala jedna vidra i ja sam ležala nocu budna i brinula se zbog te vidre što mora da vuce splav sa svim tim bednim životinjama na njemu, koje cak ne bi trebalo ni da se nalaze na splavu, a vidra je imala tako tanak rep da to vuce, pa sam mislila da mora da je boli što mora sve vreme da vuce. To me je brinulo. Ne strašno, vec samo neodredeno, ali sve vreme.
A onda, jednog dana - a upamti da sam tu sliku gledala iz noci u noc godinama - iznenada sam primetila da splav ima jedro. Nisam ga uopšte videla do tada. Sa vidrom je sve bilo u redu, ona je samo plivala uz njih."
Slegla je ramenima.
"Dobra prica?" upitala je.
"Slabo se završava", rece Artur, "ostavlja publiku da vice: 'Da, ali šta s tim?' Fina je sve dotle, ali treba joj onaj konacni obrt pre naplate karata."
Fencerc se nasmejala i obgrlila noge.
"Bilo je to tako iznenadno otkrovenje, godine gotovo neprimecene brige naprosto su otpale, kao skidanje teških tegova, kao kada se crno-belo pretvori u kolor, kao suv prut kad se najednom zalije. Iznenadni pomak perspektive koji kaže: 'Odloži svoje brige, svet je dobro i savršeno mesto. Sve je, u stvari, vrlo lako.'
Malo je poduže, ali verujem da ljubitelji ne zameraju. Znači svaki put kad čitam deo o keksu odvalim se od smeha, a što se tiče priče o otkrovenjima, skoro svakog dana imam slična