Ovo je Choirs of the eye, sa manje avangardnosti i improvizacije. (a i prkosna je cinjenica sto oba albuma imaju po 5 pesma i polako se grade od pocetka do kulminacije na kraju u post-rock maniru, sto nije bio slucaj sa Maudlinom)
Ono sto sam slutio i ono sto sam sada shvatio je to da Tobi i kompanija vishe nemogu da stvaraju kao MOTW. Jednostavno to nije to, kada sam prvi put cuo LYBM/Bath nisam mogao da verujem kolko su ta dva albuma raznovrsna i kolko su stvari rekli, odsvirali na samo jednom albumu. Imali smo pesme gde sviraju death metal pa sa njih prelaze na akustichni rokic, pa na doom metal . Konstantno su nas vozili kroz album i ta raznovrsnot je bila fenomenalno ukomponovana sa odredjenom dozom avangardnosti i progresivnosti, chak mislim da su Bath/LYBM bili malo instrumentalno raznovrsniji. Ali ono sto je najvaznije zvuchali su veoma sveze, dok ovo slusham Kayo Dot mi pada na pamet ovo nije nishta novo sto se ne bi ocekivalo od Kayo Dota. I bash tako zvuchi, osim promene tempa nema tu vishe vozanja.
Nisam razocharan albumom, nego samo sam razocharan sto je ovo izashlo pod MOTW etiketom. Realno album je dobar kao neki avangardni post-rock/ progressive rock , dosta ima dobrih momenata ali ja sam ocekivao skroz nehsto drugo. No, najbolje pesme su mi prva i cetvrta, tik samo ono negde u sredini pete pesme malo podseca na MOTW. Jedino mi je nekako treca dosadnjikava, ali daleko od loshe.
Inache Birth Pains of Astral Projection > Part the Second .