To jeste istina. Ali ne volim priče o tome kako nema dobrih bendova koji su originalni, to samo pokazuje da je onaj koji to kaže deo mase koja čeka da radio i TV ispljunu informaciju o nečem novom vrednom slušanja. Svi kopiraju Hetfilda i Dajmbega, ma nije moguće. Ne znam gde se u tu priču uklapaju norveški eksperimentalni džezeri koji su na poslednjem albumu zakoračili u metal vode, a da pri tome ne zvuče kao nešto što se vrti na televiziji i radiju po milioniti put (neko spomenu Metallica-u?). Gde su tu bendovi koji disonancu koriste iskusno kao što stari bluzer svira u pentatonskim skalama, stvarajući nenadjebive zvučne pejzaže? Gde su tu kraljevi djenta? Nemojmo se zajebavati, to što nešto nije na prvu loptu i ne odgovara radio formatu ne znači da nije dobro. Znači da je prosečan konzument muzike lenj i nevoljan za potragu za nečim novim, kao i da nije zaista otvoren za neobične stvari.
Ja skidam i slušam gomilu muzike u nadi da ću naći nešto zanimljivo, ako ne potpuno originalno, nešto što može da se oseti. Gomila bude obrisana nakon najviše dva slušanja i znam da sam tu nekada oštar, ali ta muzika ne zaslužuje više pažnje. Ali nekada se isplati, itekako ume taj trud da nagradi upornog. I to je ono što nedostaje - ne novi bendovi, ne novi zvuk ili ideje - upornost. Jer muzika je tu, ali još uvek ne znaš za nju.