Najjaci jesam, ali sam nisam u svemiru svom. Carna brda od crnijeh duša satkana, duša što umiru na
hiljade smrti. Za kamnijem zidovima stoleca tvore svoja mracna dela, spravljajuci ih kazanima carna
zlata. Daleko u gorama bez dazda ikakva, bez slnceva pogleda. Kolduni, otroci, prizivaju duše
vaseljenske. Nijeno doba mome gnevu uteci nece. Kroza vreme bodim, u buducnost se vracam. Kupim
umnost izgubljenu. Iznova vecno drevne jame posecujem pre no sto mocni Knez tude dodje. Gledajuc
smrtne, otkrivajuc letopise mi, sto crti stari i meni neznani cuvaju. Po ishodu ih duse mojim tamnicama
mrznje gredu. Prelepo li je dusama, u buducnosti skrhanim, gostiti se! Koliko kolduna zlom me sluzi? Kazati ne umem! Carstvo mi granica nema. Od beskrajnijeh gora carnih do bezdana jezera. Vlast sam i bejah vecnoscu svom. Kolduna mi mnogo je, al iskra je moja! Navjeki bice vrh brda u kamnijem domovima boli. Jer ja sam sust njihova bica.
e ovo ti je prevod...