I tako sam se ja navadio na tu Katatoniu ali legenda kaze da je bend imao growl vokale i bavio se tvrdjim zvukom s pocetka te je sledeca stanica u mojim putesestvijama bio ponovo nelogican skok unazad na Brave Murder Day, mislim bas inspirisan Budinom recenzijom u sekciji Real metal classic u BVu. Kakvo je vreme bilo kad sam ga uzeo od Solija ne secam se, mrzi me da proverim ali tu je moj neumorni brat Job koji to moze obaviti u pauzama pracenja tvitova Olivere Drace.
Ali kako god covek da ga okrene ovo izdanje je fabrika sumornosti koja krece da stanca od samog pocetka Brave i ne staje do samog kraja, i opet nesto novo (bar za mene) od Katatonije: ubistvena repetitivnost u najboljem black metal maniru uparena sa prehladnom disonancom, a uz sve to sam osetio cak i neki gotik rok zvuk koji se krio negde u dubinama ovog beskrajnog crnila. Jos jedan dokaz za teoriju da je ideja bitnija od tehnike, nikakvo instrumentalno briljiranje ali tona emocije koja mi je bila daleko hladnija od fragilnog DO no svejedno osvajajuca... sem naravno Day, zametka onog sto ce procvetati kasnije a ocemu sam vec pricao. Iako preferiram izvedbu sa debija (o tome kad dodje vreme) Mikael je naravno ovde nezaboravan. The sound of falling? Indeed stih koji je suma sumarum i prava slika ovog albuma. Takodje omot nije mogao biti bolje odabran. Dale emocija koju sam ovde nasao nije bila bas kao na dva albuma koja sam cuo pre ali svejedno, BMD je nedvojbeno klasik u svom stilu. Bas sam skoro imao sesiju ponovnog uzivanja u njemu i kao vino je, sve bolji sa godinama koje nista ne oduzimaju od vanvremenske hladnoce ovog dela.