Jebote, koliko sam dugo izbegavao da napisem komentar o Fas, jer prosto nisam ni sam bio nacisto sta da kazem...
Recenzije koje sam citao po Netu su bukvalno bile oblivene spremom, naravno, nista drugo nisam ni ocekivao uzimajuci u obzir DsO status, a i sam sam pretpostavljao da ce bend otici jos dalje u progresiju i istrazivanje zvuka logicno sledeci put proslih izdanja, ali NISTA me nije moglo pripremiti na ovo putovanje.
Na prva 2 slusanja sam bio jos zbunjeniji nego posle Ordo ad chao, ali sam naucio proteklih godina da ako je sta potrebno za DsO – to je strpljenje, i krenuo sam hrabro (hehe, ala serem).
Ovo je za mene definicija albuma koji trazi slusalice i stopostotno posvecenje i tek tad, posle vise slusanja sve dolazi na svoje.
Ceo album je jedna prokleta dimenzija, sto mi je jos vise podcrtano uvodnom i zavrsnom pesmom koje se ponavljaju zatvarajuci krug (deveti...? ). Ova muzika je jednostavno recima neopisiva – rifovi koji izviru niotkuda, nelogicno zvuce, kao da su odsvirani natraske i kao da ih ima po nekoliko istovremeno, ali se uklapaju, Asspa karakteristicno boji, i bubnjevi koji su nikad bolji! Uzimam za primer Shrine of Mad laughter, segment koji pocinje oko drugog minuta, bubnjevi sviraju sam pad u prokleti Pakao... na prvo slusanje mi je delovalo totalno aritmicno i nebulozno, ali uz par ponovljenih sesija mi je postalo jedan od highlightova albuma. Kad se uspe otkriti : ) i tecna bas deonica (tecna kao sto je reka Tartar tecna), uzivanje postaje jos vece, hehe. A i oni momenti tisine koji deluju kao da se posle videnja najbizarnijih uzasa ostalo na nekom crnom mestu, sam i iscekujes jos jedan holokaust...
Dolazimo u jednu paradoksalnu situaciju da je bend nepokolebljivo najekstremnije ideologije postaje jedan od najprogresivnijih bendova u Metalu... Zanimljivo.
Sta reci, granice su pomerene...
Slusati radi podizanja intelekta, ako nista.