Najzad gajbi posle nedelju dana. Pogledah peti i sesti nastup Mejdena u zivotu. Evo mojih prica:
27. jul - Split, Hrvatska: Peta Mejden svirka po redu na kojoj prisustvujem, i druga na ovoj turneji. Koncert je bio odrzan u Spaladium areni, koja je prilicno mala. To je za mene plus, jer najvise volim svirke u zatvorenom, a mali broj ljudi cini komfor vecim i to je meni samo jos jedan plus. Bilo je ljudi iz raznih gradova i zemalja na tom koncertu, pa tako i mene i jos par papana iz Beograda. Ja sam dosao do fttb narukvice (first to the barrier) i usao sam sa jos grupicom ljudi koji su ih imali pre regularne publike. Filip Murray mi je sredio da je dobijem, i ovom prilikom mu se jos jednom zahvaljujem. Smestio sam se lepo u prvi red i cekao. Ocekivao sam da ce publika biti agresivna i neizivljena, a bilo je sve skroz suprotno tome. Ljudi su samo stajali i iz sveg glasa pevali sve pesme na koncertu (cak i nove, protiv kojih skoro svi imaju nesto). Nikada nisam video toliko srecnih i nasmejanih ljudi na jednom mestu, svi su skandirali iz sveg glasa i skakali po tribinama. Pokusavam da opisem to, al mi ne ide. Verovatno jer je to nesto sto se ne moze opisati i sto se mora doziveti da bi se razumelo. Publika je bendu dala vetar u ledja, i odsvirali su vrhunski i sve je gorelo od emocija. Pred The book of souls pesmu, Dikinson je imao jedan prilicno sranje i nepotreban govor u kojem se dotakao rata devedesetih na ovom prostoru i u kojem je pomalo bio nekorektan prema odredjenoj grupaciji ljudi. U tom trenutku me je to smorilo jako, al kupio me je nazad izvedbom pesme. Sledeca pesma je bila Hallowed be thy name, ona je bila vrhunac celog koncerta. Iza mene je stajao lik koji je poveo dvoje dece, devojcicu koja ima mozda 14-15 godina, i decaka koji mislim da nije dogurao ni do desete godine. Devojcica me je zamolila da pustim malog na sipku da vidi malo bolje. Prihvatio sam, i stao sam iza njega i okruzio ga rukama da ga masa ne pregazi ako slucajno krene. Pored mene su bili neki lik i riba iz Austrije, i u jednom trenutku su samo otisli. Ja sam stao na njihovo mesto na barijeri, a pored mene su stali ovo dvoje dece i bilo je mesta za sve nas. Uhvatio sam Murrajeve i Smithove trzalice. Na kraju pesme Iron Maiden je Dikinson uzeo Gersovu gitaru i prineo je u publici i bio u fazonu: Ocete da cackate gitaru ? Evo vam, sprdajte se. Posle ju je vratio nazad. U toku Wasted years je uzeo ventilator s jednog kraja bine i zajebavao se okolo s tim, pa je na kraju Murray bio primoran da ga nogom odgura na mesto i da svira u isto vreme. WY je bila zadnja pesma na setu, ali publika je trazila jos. Svi su poceli iz sve snage da skandiraju i da skacu po tribinama i tako jos jednom napravili jedan od najlepsih momenata na zemljinoj kugli.
30. jul - Bukurest, Rumunija: Moj 6. Mejdeni gig, i treci na ovoj turneji. Dosli smo tamo (bratija koju sacinjavaju Boba, Filip i jos dva drugara nepoznatih yumetal auditorijumu) i u startu nas je sacekala sranje organizacija. Nismo mogli da nadjemo mesto gde se deli fttb i motali smo se kao poslednji degeni po mestu jedno sat vremena. Odlucili smo da probamo da nahvatamo bend za slike i potpise jer smo dosli do informacije u kojem se hotelu nalaze, ali od toga nije bilo nista. Optrcali smo pola grada za dzabe. Vratili smo se na mesto koncerta i usli unutra. Zbog one zajebancije nismo usli fttb, al nema veze. Odlucni smo bili da razgovnamo sve i da stanemo u prva dva reda, sto se i desilo. Predgrupa je za zaborav, kao i uvek, al smo to iskoristili da se malo usidrimo ispred. Pocinju Mejdeni, i ocekivali smo bombu. Publika je bila go kurac i katastrofa, najgora publika ikada. Nije mi uopste jasno kako je toliko sranje u odnosu na svirku 2013. koja je bila na istom mestu. Nekvalitet publike je vidno uticao na bend, sto je zalosno. Dikinson je gresio tekstove, a ostali su bili nesigurni i mlaki u sviranju. Potrudili su se bili svojski da sve bude kul, ali je masa bila toliko sranje da jednostavno nije islo. Ljudi su bili toliko hipersenzitivni, da su se drali na ostale oko sebe kad god bi se neko malo pomerio. Bilo mi je zao benda na bini, definitivno ovaj raspadakis od mase nisu zasluzili. Marej i Harris su me zapamtili, sto su i pokazali vise puta u toku svirke. Dosao je smesni kutak koncerta (pesma Death or glory na kojoj bend i publika valjaju foru sa majmunom). Ionako losu foru su doveli do totalnog kraja: Dikinson je iz bekstejdza izneo banane (!!!), i od toga je jedna zavrsila kod mene i momentalno sam je poj`o. Posto je oko vrata imao plisanog majmuncica, dosao je kod Mareja da ga zajebava sa istim, imitirao da ga davi i slicne forice. To je verovatno ona forica: Kad vec pravimo sranje, pravimo ga do kraja. U govoru pred TBOS je ovaj put nakrpio Turke, i to mu je izgleda fora da uvek gde god dodju prica nesto o ratovima iz proslosti te zemlje. Na Number of the beast je uzeo aparat za gasenje pozara i sve vreme prskao Gersa, a na WY je ovaj put zajebavao Smitha i sklanjao mu mikrofon za bek vokale. Koncert sam po sebi je bio kul, ali mi je bio mozda najslabiji od svih njihovih svirki koje sam gledao do sad. Koliko masa degenerika ume da napravi sranje, to je cudo. Sve u svemu, bilo je odlicno gledati ih jos jednom, i hvala na dobrom druzenju baticama s kojima sam putovao u ovu vukojebinu.