Ne verujem da su Hrišćani izmislili verske ratove. Pohod na paganske narode je često bio samo izgovor za politički motivisane ratove. Na primer Mađari su napadali Bosnu i pre nego što su tamo otkriveni bogumili, a posle im je to bio samo izgovor da dobiju i podršku pape za te pohode. Ili kao što su Nemci nastavili ratove protiv Polabskih Slovena i nakon što su ovi primili Hrišćanstvo. Ili ratovi u Indiji između Muslimana i Hinduista. Kao i sve na ovom svetu, i vera je često korišćena kao izgovor za politčke ciljeve. Uostalom, kada su iscrpljena verska, rasna i nacionalna opravdanja za ratove, koriste se neka druga, kao što su milosrđe, `odbrana sovpstvenih interesa`, `pretnja miru` i sl. I koliko su ona danas uverljiva, toliko su bila i sva druga opravdanja za ratove u proslosti, ukljucujuci i verska. Kod tih opravdanja jedino je bitno da se ne desi ono sto se desilo Americi u ratu u Vijetnamu, da sopstveno stanovnistvo bude jasno protiv vladareve zudnje za ratovima. Jer onda on gubi moc, a regruti na frontu vise ne veruju da ginu `braneci svet` od komunisticke opasnosti. Oni koji odluce da ipak u to i dalje veruju, kad dodju kuci imaju psihickih problema koji se zovu Vijetnamski ili Iracki sindrom.