Jump to content

Pisanije


Elizabeth

Recommended Posts

Не, баш напротив ...

Ово је искреније, отвореније, без неких халуцинација - животнија ствар.

То је сувише једноставно за оно што си навикла од себе, зато ти се чини да је празно, да је непопуњено ...

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Replies 53
  • Created
  • Last Reply

Top Posters In This Topic

O PISANJU I

- posvećeno svim piscima, kao i onima koji su to makar jednom pokusali da postanu –

 

Desilo mi se pre neki dan te zaspah pokušavajući da napišem nešto. Hm, da napišem šta? Pa, zapravo ne znam. Bilo šta. Pesmu možda, ili jednu od onih kratkih priča koje toliko volim da pišem. Dosadna muzika inspiracije me je uspavala; i to nije bio prvi put da mi se ovako nešto desi. Kao i bezbroj puta ranije, probudih se u čudnoj zemlji tuge gde slova, reči, rečenice, tačke i zarezi – nisu postojali. I osetiih da nešto nedostaje. Možda upravo ta slova, reči, rečenice, tačke i zarezi kojih u toj čudnoj zemlji tuge nije bilo. I, šta sad? Da čekam da se jednostavno probudim? To deluje kao jedino rešenje; ali... toliko toga ima između, u tom spavanju. Snovi, na primer. Mogla bih da usnim jedan od onih neobičnih, šarenih snova (ili samo crno-belih, to nije ni toliko važno) od kojih bih nakon buđenja tkala stvarnost priče. Ili pesme. No... to nije bio glavni problem.

Glavna caka jeste preživeti; jednostavno istrajati u tim snovima. Ne uplašiti se ako nešto krene naopako – jer naposletku, i to može doneti određeno osveženje priči (ili pesmi), ili neobičan rasplet koji niko, pa čak možda ni sam pisac ne bi mogao predvideti. I možda bi priča (ili pesma) postala još interesantnija. Ko zna? Sanjari sigurno ne. Stvar je u tome da je na njima uglavnom da sanjaju, da stvaraju likove i situacije, opise i metafore.

Kao što svaki pisac zna, to nije lak posao; pogotovo ako se probudite u noćnoj mori koja parališe udove i misli, parališe tok reči u vašoj usnoj duplji. I onda nastavite da obitavate u čudnoj zemlji tuge u kojoj slova, reči, rečenice, tačke i zarezi ne postoje. Oni se tada čine kao nerešiva (ne)jednačina gde je X uvek kontrast Y i gde, kada rešite problem, zaboravite koji problem ste uopšte i rešavali. Zatim vam se od tih (ne)jednačina učine neobični groteskni likovi i čini vam se da vam se smeju u lice, rugaju zato što ne možete nastaviti svoj san, a niste zapravo ni u svetu budnih već bitišete nege između, na nekoj ne baš tako zlatnoj sredini. No, ove grimase ćete (možda) lako pobediti, ali tada stižete do sledećeg nivoa. Koliko lako ćete moći da razlučite istinu od laži; nezadovoljstvo koje sabotira postojanje svih ranije zapisanih iskustava i uporno negira buduća? Tada ste svesni da niste budni - ali ne možete učiiti ništa povodom toga. Poruka sna vam deluje sve dalja i dalja što više pokušavate da joj se približite, a onda oni groteskni likovi, za koje ste mislili da ste ih pobedili, iskrsavaju ponovo i udružuju se sa ovom legijom beznadežnosti. I tada vam je jasno da ste izabrali da se borite sa najgorim demonima stvaranja.

Setite se u tom momentu trenutka pre no što ste zaspali. Analizirajući malo dublje, shvatićete da se upravo u tom trenu, u tom malom, bezazlenom, nevinom trenu krije rešenje misterije. Ponovo ćete zaspati pred praznim listom; ali probudićete se i videti da na tom istom praznom listu živi nova pesma ili priča.

Pitate se kako?

Setite se neobičnih grotesknih likova, smrtnog nezadovoljstva i borbe u čudnoj zemlji tuge.

 

 

 

05. jun 2006.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

DNEVNIK PESNIKA

 

(o pisanju II)

 

 

''U lokvama krvi reči leže

i one su krv koja teče dok ležim pored njih

pred krajem sna.

 

Tu krv prolih

kad zakucah na vrata pakla i od

đavola kupih nove živote

za novi list papira.

 

Đavoljeva vatra vodilja je

i u njoj krv će izgoreti;

izumreti; pre no što

ugleda svetlost dana.''

 

 

 

 

06. jun 2006.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

O PISANJU III

 

- Znaćete da imate ozbiljne namere u pisanju ako to postane i vaš stil života. Kako? Pa jednostavno; mislite samo na pisanje; ako ne pišete postajete nervozni, ako pišete postajete nervozni – jer vam se čini da ništa valjano niste napisali, kada jednostavno MORATE da pišete. Pri tome postaje nevažno da li će neko pročitati ono što ste napisali ili dati bilo kakvu kritiku. Živite da biste pisali i pišete da biste živeli. Preterivanje? Možda; ali mislite na tu nervozu koja se javlja u vama u svim fazama ovog složenog procesa. To nije bilo kakva nervoza, nju nemaju svi pisci, a ona donekle čini i pomalo neiskren razlog iz koga se piše. Budući da ovaj razlog odlikuje samo određeni broj ljudi počinjete da se pitate koji je to razlog i koji ljudi ga imaju. Da li ga možda vi imate?

- Znaćete to ukoliko spadate u onu vrstu ljudi koji su toliko izmučeni sopstvenim izmišljenim demonima da misle da im jedino pisanje može doneti spas (spas od čega?). Tada vaše pisanje poprima oblik tužne patologije u borbi sa ovim okrutnim svetom (to jest protiv njega), vi postajete neshvaćeni mučenik koji teži da se objasni slovima i rečima ali ga opet niko ne razume jer piše toliko kitnjastim i lažnim stilom da uveliko ispušta poentu onoga što je hteo reći. No ne zaboravite, on je ipak hteo da istakne nešto važno ali je jednostavno izabrao pogrešan način za to. Ovakav tip pisaca bi možda bio uspešniji u politici ili diplomatiji.

- Zatim, tu je ona vrsta pisaca koja ovaj način izražavanja ne bira sama već bi se moglo reći da – pisanje bira njih. Ti ljudi nisu namerni pisci. Oni su neobična vrsta usamljenika koja pisanje nije svesno odabrala već pišu iz slučajnosti. No zapamtite jedno: oni pišu donekle iskreno, upravo zato što postoji ta pesnička seta i usamljenost u njima, što su savršene predispozicije za bilo kakvu vrstu stvaralaštva. I naravno, tu je ta čudna nervoza koja ih proganja, ne bez razloga. Oni su rođeni sa tom vrstom čudne nervoze koja se uglavnom tek kasnije ispoljava upravo kroz ovaj vid stvaralaštva. No to nije samonametnuta, mazohistička nervoza; to je ona tiha, nečujna boljka koja vreba i napada pritajeno, iz prikrajka. Ona teži da uništi svaki dobar deo ličnosti ovih usamljenika, da ih na neki način ubije u svom suvom postojanju – i upravo zbog toga oni pišu.

- Izbeći zaborav, sačuvati ono malo zdravog razuma koji još postoji u njima, pobediti smrt.

- Oni to čine polusvesno i zato ih ne treba uvek kriviti za onu neiskrenost koja se pripisuje ovom razlogu iz koga se piše. Ovi pisci su ono što jesu – hodajući ranjenici, stvorenja koja na ovaj način pokušavaju da ostave traga i sačuvaju ili stvore jedan deo sebe koji je nekada možda bio dobar i vredan pažnje.

 

 

07. jun 2006.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Zarobljen u otkucajima sata

 

Vreme je bilo tu, oko njega, bez obzira da li je njegovog svedoka nosio na ruci ili držao na noćnom stočiću, ili na zidu u dnevnoj sobi. Ono je dolazilo, još češće samo prolazilo, i skoro se nikada nije zadržavalo da bi mu ukazalo na vrednosti proživljenog momenta ili događaja. Nije mu to smetalo jer je i on imao svojih obaveza, otkucaji sata služili su mu jedino da ga obaveste na početak ili kraj nekog poslovnog sastanka, važnog predavanja na fakultetu,ili su pomagali prilikom pripreme večere. On je jednostavno bio poslovan čovek koji nije mnogo obraćao pažnju na sitnice kao što su jednoličan ritam i još monotonija melodija jednog sata.

Ipak je živeo svoj život kao rob, jer upravo ti otkucaji su mu određivali i važne sastanke, i predavanja, i vreme jela kada se uveče vrati umoran sa posla. No on to nije znao – nije mogao da čuje njihova tiha naređenja te stoga nije ni razmišljao o tome. Tek ponekad, u snu, čuo bi monotone zvukove koji su ga uspavljivali ili, prilikom buđenja, prvi ga dočekivali iz sna kao sudbonosni otkucaji života. I tako svaki dan, pod nemim terorom jedne male sprave koja je nečujno davala znak života, on je radio sve što i drugi ljudi rade, bez mnogo razmišljanja o tim sudbonosnim otkucajima.

No, on je stario, i kako je vreme proticalo, tako je i sat najavljivao vreme odlaska, vreme njegovog odlaska. I tada se našao zarobljen u jednom momentu kada je konačno, u svojoj samoći misli i tihih, uzaludnih dahova zaista primetio taj čudan zvuk koji je ravnomerno narušavao tišinu koja ga je okruživala. Slušao je sve više i više, možda nesvestan činjenice da ga to neće spasti, suprotno njegovim ubeđenjima. Jer, nije mogao samo tako da napusti svoj posao i svoja predavanja na fakultetu, jednostavno nije hteo da prihvati činjenicu da vreme neumoljivo protiče bez obzira na to što on misli da bi svet trebao da se okreće po njegovim pravilima.

Od tog momenta, svaki otkucaj, svaka minuta i sekunda su ga podsećali na ovu činjenicu.

I zato je non stop gledao u sat. Nije znao da li vreme stoji ili se i dalje neumoljivo približava kraju, svom i njegovom. I svaki minut i svaki sekund postao je opipljiv sada, kada je jedino što je radio bilo gledanje u sat.

Postalo je očigledno: smrt dolazi, otkucaji sata je najavljuju, ravnomerno i tiho. Ne može pobeći, ne sada kada je dospeo do ovog saznanja. Zar je to sada i jedino što mu ti otkucaji mogu doneti? Kada je svestan da je neko napravio ovu stvar koja toliko precizno i mehanički meri preostalo vreme, možda odgovor i jeste pozitivan. Jer kadgod broji sekunde, on se neumitno približava kraju; bez obzira na to što za njega to može delovati kao početak, jer i to je ionako samo varka.

I sve postade varka osim jednoličnih otkucaja sata koji podsećaju na neizbežnu smrt i kopaju grob u njegovom umu koji se približava dosadnoj dekadencji u senci monotone muzike.

 

 

11. jun 2006.

Share this post


Link to post
Share on other sites

LJUBAV

 

uzeo sam malo ljubavi

i stavio u malu prozračnu teglu.

zatvorio sam je dobro

da ne bi pobegla

 

sledećeg dana ljubavi nije bilo

u maloj prozračnoj tegli.

ostali su samo komadići stakla

kao dokaz da je nisam mogao zadržati.

 

 

 

13. jun 2006.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 1 month later...

Zvuk klatna bio je zloslutan, kao krici zavijajućih vukova u ledenim zimskim noćima u preriji, ili kao turoban glas sveštenika koji preti paklom večitim grešnnicima. Posle njega nastade tišina praćena mučnim osećanjem žalosti onih koji su ostali na drugoj strani, ridanjem i suzama koje će presušiti za koji mesec ili koju godinu. Nastade tišina koja je parala blažesno jutro; kroz zrake sunca probijala se smrtna crnina negirajući sve do sada postojeće osećaje koji su sada utirali put tuzi i besmislu postojanja, jer se ono završilo baš ovde, u ovoj sferi života – ili smrti – njegovim zastojem i prestaknom toga istog postojanja. Ostale su samo reči, dokaz da je nekada postojao jedan živi delić materije koja je sva svoja iskustva beležila na jednom listu papira, reči toliko krhke da su se usput mogle sasvim slučajno okrznuti, polomiti, nestati. Reči su sumirale sve njegove radosti i žalosti, ljubavi i mržnje, prijateljstva i neprijatelje. Misli su poprimile oblik priča, a priče su ostale kao legenda, večita zaostavština jednog iznurenog, propalog pisca.

Sve ostalo nestalo je proglašenjem njegove smrti na jučerašnji dan u 15 časova i 30 minuta.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Sve ostalo nestalo je proglašenjem njegove smrti na jučerašnji dan u 15 časova i 30 minuta.

Pa, zar ja bolje poznajem tvoje pisanje od tebe ...

Hajde, ne zezaj ...

Zasto te nema, ti sama izvuces 80% onoga sto ostali nalupetaju na Snazi ...?

Share this post


Link to post
Share on other sites

 

IZGUBLJENA DEVOJKA

 

Uhvaćena u mašineriji života ona luta i traži svoj put. Hoda besciljno, gledajući ispred sebe, nadajući se da će naći delić izgubljenog života u pukotini na asfaltu, ili u čudno oblikovanom oblaku, ili u krošnji nekog drveta pored koga slučajno prolazi. Sreća je nedostižna, večita borba koju ona gubi iz dana u dan, nadajući se da će naći svoju zvezdu u kockastim snovima budućnosti. Ona hoda i dalje, po toploj i mekoj travi, pored duboke vode u kojoj gleda odsjaj oblaka i traži svoju kap zadovoljstva. Snovi izgledaju kao tužna pesma koja se ponavlja uvek iznova, i uvek na isti, monotoni način. Bez trunke sažaljenja ona ponavlja izgubljene melodije, izgubljene u njenim mislima i krhkim nadama. Prolazeći pored tuđih nesreća ona prihvata pravila igre ali se kreće u suprotnom smeru, toliko blago i neodlucno gledajući za svojim tragovima. Sreća je tamo negde, u tuđem prisustvu i u odsustvu tužnih misli.

Tražeći svoj delić sreće ona nastavlja da hoda i nada se.

 

 

 

malo slabije cini mi se, nisam bas imalapuno inspiracije icon_rolleyes.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ubio sam sinoć jedno zrnce zadovoljstva

tako nevino i tako mlado

na njegovom mestu ostade bolna praznina

koju ispuni iznurujuća melanholija

 

i suze dolaze u posetu

nenajavljeno

da upotpune bol

čineći one noći tako krhkima

čineći melanholiju namernim prolaznikom

koji će se zadržati malo duže

nego što je iko planirao.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

SRCE

 

U jednom malom, beznačajnom kamenu

urezani su moji trenuci sreće

trenuci sreće i tuge.

Taj kamen sliči mome srcu

toliko mali i tvrd

jedino, moje srce nije tako tvrdo

iako malo možda jeste.

Malo, ranjivo i previše meko

postoji kao svet za sebe

svet u kome trenuci sreće i tuge

žive kao čudni stanovnici

i tek ponekad zamene uloge

kada sreća postane tuga

izlaza nema

i srce se ponovo pretvara u kamen

u kome su urezani

moji trenuci sreće

trenuci sreće i tuge.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Opet padam

i opet me budi

poznati zvuk klavira

beživotni klasteri

određuju minute

minute zatvora

u beloj tišini.

 

Trzaj tela

i hiljadu očiju

uprtih u mene

diktiraju nagone

i bude strah

strah od tame

u beloj tišini

i tupe zvuke

zloslutnih čekića

 

Odlazim odavde

u zemlju slova

u zemlju bajki.

Priče postaju

večno utočište

zastrašenoj duši

i hiljadu sitnih zrna olova

nude spas

u svojoj samoći.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

njah...

 

 

Zašto hodam tako brzo?

pitanje je koje postavljam sebi

kada se nađem u vakuumu sopstvenih misli.

 

Ljudi prolaze nasuprot mene

kao reka u kojoj plivam uzvodno

nesposobna da dozvolim talasima

da me nose.

 

Ogledalo stoji naspram mene

gledajući me prekorno

u trenucima velike buke

koja tera svu krivicu ka meni

San koji sanjam

ostavlja tragove u mojim očima

dok pokušavam da se probudim

sama u svome životu.

 

Na kraju krajeva tržem se

nesposobna da pobegnem sama

čak i u ovom brzom hodu

u begu od sopstvenog realizma.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pa da, o tome pricam ...

Imam jednu slicnu (ili bar ja vidim slicnost) pesmu kod kuce pa cu je postaviti veceras, mislim na "Srce" ...

O ova druga je fenomenalna!

Prever u pravom smislu reci i vrlo uspelo.

Cool!

biggrin.gif

 

aj bas postavi tu koja tako lici biggrin.gif

nisam imala ni trunke zelje da kopiram bilo koga, posebno ne prevera... icon_redface.gif

a sad, koliko je uspelo, to ni sama ne znam...

Share this post


Link to post
Share on other sites

jos jedna sa 'njah...' komentarom...

 

 

Olovka beše tvoj glasnik

što ispisuje roman srca

violina se ču samo iz daleka

kao tiha senka dobronamernih slutnji.

Zamenio si zvukove slovima

crnim slovima bezdušne sumnje

u prljavom okeanu tužnih misli.

 

Pitam se da li ćeš se i posle svega

ipak vratiti staroj violini

čije gudalo sada je olovka

čiji zvuk sada je tvoje srce

i da li ćeš odsvirati simfoniju života

u beskrajnom plavetnilu koje

postade ti kuća?

 

Ako se vratiš, ne zaboravi slova

ne zaboravi seme crne slutnje

koje nekada davno dom ti beše

i koje nekada voleo si tako strasno

bez krivice i pokajanja.

 

Ne zaboravi romane i priče srca

pretoči ih sada u zvukove nežne

neka gudalo ti opet zameni olovku

i zvuk neka postane tvoje srce

i odsviraj tada simfoniju života

koja postaće ti u beskrajnom plavetnilu kuća.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Pa, nikad I NE TREBA pokusavati da budes kao neko drugi!

Licno, to shvatam kao potpuni promasaj.

Nisam ni rekao - E, kopirala si!

Ali treba pokusavati, eksperimentisati ...

Ne treba sa plasiti olovke i papira (jer ne volim da original bude elektronski tj. na ovaj nacin) vec im dati slobodu.

A postavicu pesmu veceras jer nisam kod kuce ...

 

 

Hahaha ...

Postavila si ovu dok sam kucao odgovor ...

Hahahaha ...

Ima neka tajna veza ...

biggrin.gif

Edited by gavrosaurus

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 3 weeks later...

Zašto ljubav nije ljubav

da traje večno

da kao u more života

u nju utopim postojanje?

 

Zašto ljubav nije trajna

već troši vreme

i izrabljuje snove

u retkim naletima sreće?

 

Hodam kroz hodnike njenih odaja

izgubljena u isparenjima sudbine

iz mračnih predela melanholije

utonuh u iluziju.

 

Zašto ljubav nije ljubav

da leči bolest uma i duše

da krepi umorne

da ozari tužne?

 

Zar je ljubav samo bleda maska

bleda maska iznurujućeg bola

okrutna u svojoj igri

sa bezazlenim, malim dušama?

 

Sada znam – jer to nije ljubav

što troši snove i ubija nadu

opsesija drugo je lice

što ljubavi oduzima svrhu.

 

 

01. avgust 2006.

 

 

ovo se ni meni ne svidja preterano...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Guest
This topic is now closed to further replies.
  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...