Bezbolna Patnja Gluhog Putnika

[Jedite Govna]

Koliko razlicitih verzija savrsenosti moze covjek imati u vrlo kratkom roku?

I zasto se pobogu ne mozemo drzati jedne? I zasto smo tako neodlucni,

a s druge strane tako cvrsti i veliki, kao da nas nista nikada nece moci srusiti.

A onda shvatimo da smo tako nevjerojatno lomljivi...

Pokusavamo biti samopouzdani i izigravati nihilizam onda kad nam doista ne treba.

Zatvaramo se u sebe, ne dopustamo da nas itko otkrije i potajno se bojimo

za svoju egzistenciju u svijetu emocija i senzibilnosti,

vremena kad ti zagrljaj uljepsa proklet dan.

Zelimo da nas drustvo cijeni kao takve, asocijalne, hladnokrvne, sebicne budale.

A kako onda takvi nastoje razumijeti svoju okolinu?

Gade mi se. Strepe od posljedica koje su vezane samo za njih,

dok ih je posve briga za okolinu. Cak i za ono malo ljudi sto ih mozda i vole.

Ako u takvim slucajevima ti dobri ljudi uopce postoje.

I kad bi ovi gadovi hladni uslijed svoje keramicke ljusture krenuli izigravati ljudska bica,

njihova lica bi pokazala da oni zapravo to i ne misle. Lice je maska skrivenih misli.

Boje se zagrljaja jer smatraju da ce ih ostetiti. Nekako utjecati na njihovu ledenu krv.

Pridati joj dozu topline. Minucioznost nasih poteza je upitna.

Gubimo u svakoj igri koju zapocnemo, koju pokrenemo

jer pokusavamo spasiti svog suigraca umjesto sebe. Dokazujemo da smo ljudi.

I zato umiremo. Jer ljudi umiru. Odlaze na neko mirnije mjesto

gdje ce biti zasticeni od onih radi kojih su i nestali.

Zauvijek.

[tovar]

tebi bas stoji taj jerk-it-out trip... mozda bi trebalo da bude jos nadrkanije, i sa vise "osvete"...

[gavrosaurus]

Pa ono, po ovoj prici svi smo nekakvi glumci i keramicke figure, sebicne i samozive varalice.

Polomiti nas ili oprostiti i nastaviti dalje?

Osecam dilemu.

Postoji zivot i pre smrti, ne samo nakon nje a mesto niko ne garantuje, moras se sam izboriti, bilo za jednu bilo za drugu stranu.

Losi ljudi ne idu na dobra mesta.

[Jedite Govna]

Zahvaljujem...

p.s. Da ne otvaram zasebnu temu, postovacu ovdje i drugi rad.

 

Ubijali su nas polako

 

Njihovi pogledi razarali su nasu kozu gotovo kao kapljica najgore kiseline

sto istog trena ostavlja nepopravljiv trag. Svakim pogledom odasiljali su nemir

sto je neprestano kovitlao ono malo nade za egzistenciju sto se pojavljivala u traccima,

mizerno malom pojavljivanju optimizma i zadnjim molitvama nekoj visoj sili.

Samo ti njihovi pogledi... razarali su nas bolno. I bezobrazno sporo.

Njihove rijeci spremno su i jednoliko kidale i unistavale svako lijepo sjecanje

sto nam je ostalo. Pri borbi s njihovom negativnom elokventnoscu mi smo bili gubitnici,

zrtve bez nekog oklopa sto bi nas stitio. Zato smo i tako lomljivi, labilni i pateticni.

Oni su rjecima razbijali komadice nase porculanske osobnosti, naseg krhkog tijela.

Nasa vlastita krv slijevala se u bolnim kapljicama niz nasa gola, slomljena tijela.

Bili smo gotovo mrtvi. Krila su nam slomili odavno. Trgali su nas bolno. I bezobrazno sporo.

Njihovi dodiri nisu nam znacili gotovo nista. Bili smo suvise omrtvljeni, umrtvljeni, razbijeni

i slomljeni. A njihovi dodiri... sluzili su im samo kako bi osjetili pod prstima nasu bol.

Jer je ona bila toliko bolna da su je mogli opipati. I uzivali su u onome sto su nam ucinili.

Nisu vidjeli nase reakcije. Nisu culi nase krikove. Mogli su samo opipati bol i krhke komadice

onoga sto je nekad bilo nase tijelo. Nas oklop...

I zatim su otisli. I ostavili nas prah za sobom. I opipljivu bol u zraku.

A mi smo letjeli noseni vjetrom, potpuno nesvjesni ljepote.

[Милица]

Nastavi...

 

Ne samo na ovoj temi, nego uopste.

Svidja mi se sve ovo.