mislio sam na sveukupni zvuk, atmosferu, stil.
nekako su mi sve te pesme iste kad ih gledam kao celinu. Setiš se prethodnih albuma pa skontaš kako je "Same Flesh" imala svoju emociju pa "Perkele" bio nešto deseto od toga, pa onda "Brother Moon" u svom tripu, pa "Under A Soil..." spusti loptu, a ista priča je bila i za "Silent Waters" i naravno "Skyforger"-a. ovo je sad sve neki "middle-ground" fazon, nisu toliko upečatljivije stvari i sve su igranje na tu sigurnu loptu kod fanova do kraja.
a i previše su nekako vedre pesme većinski za moj ukus, ja sam Joutsenov Amorphis isprva i zavoleo zbog one tuge i melanholije koju su imali na "Eclipse"-u i zadržali kroz sledeća dva, sad je toga mnogo manje ostalo u korist te neke vedre epike koja mene nervira iskreno
sad sam pustio "Empty Opening" i samo to beznađe od refrena mi otpišava ceo ovaj album jebiga