Evo sada posle duzeg vremena obrnuo sma celu diskografiju Deatha. I svakim ponovnim slusanjem shvatma sam tuzniji sa tom cinjenicom da je tako rano otishao muzichki genije kao sto je Chuck. Ali to nije poenta ovog mog posta , poenta je u tome da sam se j aprilichno iznenadio kada sam stigao do poslednjeg poglavlja Deathove diskografije. Iako sam znao da je Sound of the Peservance omiljeni album nikad nisam imao taj hype da je medju najboljim. A evo sada svaka pesma pri ponovnim slusanjem me prosto oduva, kolko je dobra. Sada definitivno posle duzeg slusanja Deatha mogu da kazem da je Sound najbolji album sto je Death izdao i samim tim govori da je svet napustio jedan muzichki genije, koji je mogao josh podosta toga da uradi i kaze.
Eh evo nachi Sound mi je sada bash ispred Humana. neznam zasto ali eto tako je.
Nego josh jedna stvarsto sma primetio Od 1987 kada je izashao Screma Bloody Gore(koji posle par slusanja ima par dobrih momenata ali jendostavno nemog uda se navikne mna tak oprost materijal od Deatha) pa do Spiritual Healing vidi se tekstualno i muzichki kako je Chuk sazrevao, nachi od prostih gore lyrics na SBG, pa malo vishe lichnih na Leprosy, pa da bash lichnih i problem oko drustva koji on zivi Spiritual Healing, ali ono pravo sazrevanje u coveka koji se danas zove Kum Death metala deshava se na Humanu, gde ne i muzika vec i sam lyrics postaju dublji i zanimljiviji.