Morse Steve je ubio Deep Purple
(A bilo je toliko života u njima.)
Upravo sam odgledao Perihelion DVD (2002). Slijedeći proces opisan u prošloj rečenici, dobio sam strašnu želju da odgledam neki koncert na kojem je pri gitari Blackmore Ritchie, sa ili bez brkovima. Takođe, odlučio sam da ću od ovog trenutka da prezirem Morsea Stevea, i u svakoj mogućnosti javno da ga omalovažavam. Da sam ja vlast, osudio bih ga da do kraja života luta beskrajnim zelenim prostranstvima sa crvenom Stratokaster gitarom oko vrata (da, da, bijela ploča i vrat od javora), bez mogućnosti da se ikad, igdje, ikome, uključi u ikakvo pojačalo. On jednostavno nije taj čovjek. Kad treba, on ga ne zavija, a kad ne treba on ga, zavija. Na stranu njegov simpatični simultani glavomlat sa Gloverom Rogerom, na stranu njegova saradnja sa Lordom Jonom, na stranu njegova nastranost (niko sa onakvim brkovima ne može biti obostrano nenastran), preko tona njegovoga distorzirano-tranzistorskoga ja preći ne mogu kao ni preko činjenice da je Beckham David uzor određenoj populaciji mladih ljudi. Svaki solo mu isti (Morseu Steveu, ne Beckhamu Davidu), kao intermezzo. Mani se brate te loše radnje. Popni se na konja i uživaj. Inače, sam koncert i nije tako loš. Ne smeta mi toliko što većinu vremena Gillan Ian nosi crvene gumene hlače koje su u rangu sa gumenim crno-kombinovanim hlačama kakve je Dickinson Bruce demonstrirao na BNW turneji, ne smeta mi što bez kose izgleda kao moj komšija Vojin koji je jako loš čovjek (komšija Vojin, ne Gillan Ian), ne smeta mi što su brze pjesme prilagođene porodičnim brzinama. Ne smeta. Ne smeta mi čak ni što se na spisku izvedenih pjesama nalaze dve potpuno nepotrebne («No One Came» i «Fools») jer je onih dobrih puno više. Ne smeta. Ne smeta mi čak ni to što audio miks koncerta nije istakao glas onoliko koliko bih ja to želio odnosno onoliko koliko bi meni trebalo da isti čujem kako treba. Ne smeta. Ali onaj brko (Morse Steve) što guli gitaru, nikako pošteno da se uhvati za Ernijeva Muda, kad već svoja nema. Smeta mi.