Ne kontam kako neko može ovo da priča, pogotovo sada kada se zna da je čovek batalio agresiju u obliku koji je ranije koristio. SYL je postao popularan zbog svoje over-the-top agresije i direktnosti, bombastičnosti - porediti to sa svim fantastičnim radovima u drugim bendovima, tj. projektima deluje potpuno suludo.
Dođe taj trenutak kada se muzičar očisti i počne da stvara albume čistog uma, i koliko god oni bili promišljeni i genijalni, uvek im nedostaje makar još trunka intenziteta koja je krasila starije radove. Meni je tu ista priča sa Trentom, koliko god voleo sve što je uradio do 1999. ne mogu da poželim čoveku da opet padne u sranje, da bih ja čuo fantastičan album.
Meni je ovaj album sjajan i naročito mi se dopada kako je Devin iskusno poređao pesme, tako da sve idu brže i jače, dok ne dođemo do vrhunca albuma. Retko ko to još uvek ume. Simfonični delovi mi prijaju i nikako ne mislim da ih ima previše i da su nadjačali sve ostalo. Preslušao sam album već par puta i samo će postajati bolji sledećim slušanjima.
BEER! BEER! BEER!