Ista je priča recimo i za stari In Flames, ne moramo Norvežane ubacivati u priču (a ako ćemo njih gde ćeš mlađeg od Ivara iz Enslaved koji je imao 16 jebenih godina kad je smislio genijalni Hordanes Land).
Nego, errrr.... Atoma. Izgleda da malo urekosmo DT hvaljenjem, naravno više nego zasluženim, ali ja se ne mogu oteti utisku da je ovo najslabiji DT album sveukupno.
Po meni Atoma najbolje radi kad je u ekstremima, s jedne strane brze i brutalne pesme kao što je Gojko rekao, Encircled i Neutrality su stvarno jake, podsećaju me čak na nešto iz bendovih Osmose dana. Drugu krajnost predstavljaju super bonus pesme koje su zaista enigma, čitam u nekom intervjuu da nisu hteli da budu regularni deo albuma jer previše odskaču. Sa druge strane dosta ih promovišu, pričaju o njima, stavljaju linkove za njih na FB it što meni nekako govori da im se svira nešto kao Projector ali nemaju baš muda da izdaju takav ful album. Meni to nije baš jasno jer sa tako obimnom karijerom mogu sebi da dozvole jedan album koji neće proći koncenzus fanova koji tvrdoglavo hoće DT klasika zvuk. Kao što pričah sa BDom, mogli su recimo da odrade recept Alpha Noir-Omega White, znači dupli album sa dva različita diska.
Ono što meni škripi je materijal koji leži između, znači standardni DT zvuk kao što rekoh. Sve je nekako tu ali mi zvuči više kao neki bend koji je rešio da svira DT stil nego sam DT. Fali ona trademark emocija njihova koja čini čoveka da poleti i da se oseća najbednije istovremeno. Primer dobar je naslovna pesma koja nije loša uopšte ali fali joj ono nešto što imaju Mundane and the Magic ili Uniformity. Album počinje sasvim dobro ali se ubrzo pretvori u blur pesama koje se teže razlikuju i na kraju ga bonus trake izvadi, uvek ih slušam kao deo albuma.
Sve u svemu, može se ipak reći razočarenje kad se podvuče crta. Naravno da je misaona imenica za Battles, ali to je kao da kažeš nekom da je bolji od Sunn====0)