Mene jako zanima kako su Dream Theater u ovom momentu svoje karijere kad je valjda i njima samima jasno da je vrhunac iza njih resili da izbace svoj najambiciozniji album. Da su resili na ovakav korak negde oko Images / Awake ere pa i da ga izguraju, ovako je u startu bilo jasno meni da srece nece biti.
Mada ovde moze i da se upise neki imaginarni plus, ocigledno je da su resili da spuste loptu sa nekim neometalizmima (that being said, Train of Thought i dalje jebe), odu ka nekoj prog strani koja im bolje ide uz godine i smanjili su prosecnu minutazu po pesmi/instrumentalno drkanje... sve su to lepe ideje na papiru.
Realnost je hladna i drugacija.
Sad moram sam sebi da se poserem na prethodno pisanije i kazem da su ubedljivo najbolji momenti albuma oni u kojima svi rokaju iz svih oruzja, jer je veci deo albuma neko klavirsko proseravanje - Rudess je najveci kancer ovog albuma, ne znam doduse ko je sta komponovao ali 'ajde, imam utisak kao da non stop drvi neki smor, tek ga tu i tamo presece nekim akrobacijama. Isto konceptualni album sa vise likova koje sve iznosi LaBrie sa svojim smorenim vokalnim linijama... how about no. Prvi disk je stvarno oranje kraljevica Marka, kao da traje eonima, drugi je malo bolji i zivlji ali i tu ostadoh suha spolovila. Sve u svemu, previse muzike i fillera ima ovde i to je to. Ne mogu da se otmem utisku da su hteli da naprave nesto kao SFAM ovde ali nije to ni blizu. Kao sto rekoh dobre ideje ali realizacija podbacila.