Jump to content

Srbin Hamza

Iskreni članovi
  • Content Count

    813
  • Joined

  • Last visited

  • Days Won

    14

Everything posted by Srbin Hamza

  1. na kojeg Bataja misliš, ja znam ovog još će ispasti dva manijaka s istim prezimenom
  2. pa pola tih likova nije društvena teorija, pornićaru! naravno da su ti Bataj i Epikur simpa, obojica su kurcem pisali filozofiju
  3. kolke porniće si pogledo ovo ti je samo dva sata u stvari, ovakve debate i služe tome da skontamo šta su osnove eto, ti ih spominješ a šta je to za tebe zapravo?
  4. pa ja sam sve to već uradio sve u svemu, Žižek izdo marksizam, slizao se s ovim retardom Pitersonom, što pojma nema o životu jeste ga malo kritikovo, al nedovoljno sve u svemu ovaj Piterson je neki imaginos
  5. neko mi obriso topik o neoliberalizmu pa otvaram novi eo nakon debate Žižeka i Pitersona, prvi razočaravajući glasovi MARCELL MARS·SUNDAY, APRIL 21, 2019 nadao sam se žižeku od prije barem petnaest godina. no (predugo) bivanje seronjom ima svoju cijenu. toliko se vidjelo da mu fali prijateljstva i podrške. ljut je jer se osjeća ostavljenim i samim. bivanje seronjom ubrzalo mu je put do popularnosti. seronjstvo na internetu je dobitna kombinacija za ubrzavanje dolaska do vidljivosti i popularnosti. žižek je krenuo sa seronjstvom još za vrijeme dialupa. no to ga je ipak dovelo i do situacije da cmizdri i traži podršku od raspadajućeg neznalice u odijelu i kravati. neznalicu bi čak i freud u beču, prije prvog svjetskog rata, izrazbijao sa najjednostavnijim pitanjima o snovima, strahovima, odnosu sa roditeljima i ranom djetinjstvu. ili "zašto ti se toliko ruke tresu? opet muljaš da si nešto pročitao, a nisi ni pogledao? nikako ti ne ide logika, pa se kockaš sa strašilima, srsly? zato ti se ruke tresu?" uvijek me iznenadi kad kritika ljevice ne zna da ljevica barem polovicu svoje kilaže može zahvaliti narcisoidnoj aproprijaciji vlastite kritike. na svim razinama apstrakcije. koga zanima neka čita borisa groysa[1] o konceptu i stvarnosti muzeja suvremene umjetnosti i kako su (suvremeni) umjetnici osuđeni na, već u prvom koraku, iluziju samouvjeravanja da su autonomni i autentični u kritici institucije muzeja suvremene umjetnosti (ili ideje povijesti, ili ideje povijesti umjetnosti, ili ideje povijesti suvremene umjetnosti...) e ne bi li, možda, ako se potrefi, uboli trenutak u kojim ih muzej primjeti, pa možda čak i prigrli i izloži u vlastitom prostoru (ili barem rubovima onoga što su kreirali kao značenjski prostor "prostora" izlaganja). nekima pokušaji prodora u svijet (reguliran zakonitostima muzeja suvrememene umjetnosti) budu lakši jer su pametni pa čitaju (s razumijevanjem), a nekima jer su talentirani i uz to još i sretnici pa ubodu (u pravom trenutku). peterson je (i ranije) pokazao da ne čita, a kad čita, ne čita sa razumijevanjem. ne čita (i nije svjestan) kontekst(a). misli da je 'komunistički manifest' biblija. kad bi se mrvicu zagrebalo vjerujem da bi se otkrilo da ne zna ni za povijest čitanja biblije, religijskih tekstova ili oh-my-gott hermeneutike. on je doslovno proizvod doslovnosti kamere na mobitelu, uploada na youtube i pripadajućih komentara na youtubeu, facebooku, redditu i/ili #-chanu. nivo njegove samorefleksije je porazan, a drugarska samokritika se (koliko pratim) počela pojavljivati tek nakon ovog (zajedničkog) debakla sa žižekom. peterson se uzda u svoj talent u direktnom sučeljavanju. za razliku od mnogih drugih on kad je ljut ostaje (naizgled) pribran i u samokontroli. kažu da je to jedini put za ambicioznu buržoaziju da se (napokon) osjeti aristokratski. no težiti aristokratskom je, naravno, i izdaja svega emancipatornog što je buržoazija ikad proizvela[2]. nakon te izdaje buržoazija zaslužuje istu sudbinu kao i aristokracija. nestanak i što brža transformacija u povijesnu crticu sa kritičkom napomenom: ne ponovilo se. (eh, kad bi samo...) peterson perpetuira najgore zablude o politici i političkom, a s edipovim kompleksom je zapeo (već na vlastitoj) emocionalnoj razini. politika promišlja društveno. horizont. nemoguće kao moguće. društvo. misliti politiku znači, prije svega, misliti apstraktni prostor povrh neslaganja i konflikta. (povrh. bez poricanja. društvena harmonija i jedinstvo su fašističke fantazije.) dobar test razumijevanja političkog je koju ulogu i koliku težinu (vlastitog) iskustva netko daje u (vlastitoj) artikulaciji političkog. u fenomenu "peterson" njegovo iskustvo psihoterapeuta u poznavanju/razmijevanju čitavog spektra iskustava drugih je vjerojatno odigralo taj ključni moment njegove uvjerljivosti. (onima u zabludi:) ne samo da on zna o ljudima i svijetu iz (vlastitog) iskustva. on to zna i iz tuđih iskustava. on, eto za razliku od sjw-a, pomaže konkretnim ženama na putu ka konkretnom uspjehu u konkretnom svijetu. pitanje političkog svedeno je tako na anegdotalnu priču o specifičnom slučaju u specifičnoj situaciji. ili (u naizgled kompleksnijem) nizu specifičnih slučajeva sa prebrojavanjam rezultata nekog mjerljivog pokazatelja. ono što je tragično u petersonovoj neosvještenosti i političkoj nepismenosti nije toliko to da on ne vidi kako to što on misli da misli političko (misleći na vlastito iskustvo kroz "konkretno") nije to kako se misli političko(/promišlja društveno), nego to što on misli da je zbog tog svog tipa (politički nepismene) artikulacije marginaliziran (što nije) i da se današnji (politički) svijet urotio protiv baš tog tipa artikulacije (pa je on eto heroj otpora). njemu ne daju za pravo ili se sprdaju s njim (uglavnom) lijevo-liberalni intelektualci jer je politički nepismen, ne zna, nije čitao (s razumijevanjem) ništa što tvrdi da je, ozbiljno šuruje sa fašistima (ako već i sam nije taj), glumi žrtvu (sistema), igra na kartu proizvodnje moralne panike, očuvanje postojećeg je njegova politička agenda, pretenciozno docira (s visoka), prečesto priča pizdarije na razini srednjoškolskog debatnog kluba i usput glumata nekog velikog filozofa i javnog intelektualca. profesor je na faksu (prvo harvard, pa toronto), napisao je dvije knjige, od toga jednu super popularnu self-help psihologiju. skupio je sljedbu u kojoj su najglasniji deklarirani fašisti i isfrustrirani inceli, a najveći mu je simbolički intelektualni doseg upravo to što je žižek pristao na online debatu s njim. žižek je napisao 50ak knjiga o filozofiji, psihoanalizi, marksizmu, teologiji i pop kulturi za izdavače tipa mit press, verso, penguin, routledge, arkzin (ha!). postoji nešto što se zove 'the žižekian institute' i oni organiziraju žižekian studies konferenciju. sve to i on, the žižek himself, počinje svoj nastup cmizdrenjem i žaljenjem kako je marginaliziran od strane lijevo liberalnih. na to peterson snatri kako je današnji svijet ozbiljno ugrožen fenomenom koji žižek ovdje predstavlja. peterson ide toliko daleko da tvrdi da je taj fenomen, aka "kulturni marksizam", dominantan u svijetu simboličkog kapitala te da njega taj sistem diskriminira, tlači i ugrožava, a on se eto žestoko bori, pruža otpor, čita (kritički) bibliju te pošasti i pokušava pružiti nadu svima poput njega. haos. današnji svijet (možemo ga zvati neoliberalnim, kapitalističkim, kakvim god imenom osim marksističkim/socijalističkim/komunističkim) je na vrhuncu svojih kontradikcija i strukturnih problema. (nešto poput komunizma 1990, samo bez ekvivalenta raspada sovjetskog saveza i jugoslavije). ta kriza je (velikim dijelom) rezultat vjerovanja da je slobodno tržište najinteligentnije mjesto/mašina procesiranja i interpretacije svijeta[3] i to tako što uspijeva logirati financijske/trgovinske transakcije prebrojivih diskretnih jedinica svijeta, a sebe uspostaviti kao ultimativno (epistemičko) sučelje komunikacije (o svijetu). peterson vjeruje u taj mit, pa za tu, a i sve ostale moguće sistemske krize optužuje - ta daam - "kulturni marksizam". žižek u rijetkim trenucima produktivne konfrontacije u ovoj raspravi je petersonu odlično ukazao na ekvivalentnu (patološku) ulogu argumenta "kulturnog marskiszma" onome ljubomori muža, antisemitizma u hitlerovoj artikulaciji, liberalnoj kritici (i fetišiziranju) trumpa kao arhetipskog neprijatelja liberalne demokracije ili evropskoj desničarskoj anti-imigrantskoj histeriji. svaki od tih pokušaja histerično bježi od sistemske kritike u patološku (populističku) proizvodnju neprijatelja. većina faktografije vezana uz ta fetišiziranja je kriva, no refererirajući se na daniella bella[4], žižek pokazuje kako čak i u slučaju kad faktografija nije kriva (primjer ljumobornog muža) simptom jest patološki i prije svega ukazuje na slabost i nespremnost petersona (i svih drugih u nanizanim primjerima) u okršaju sa stvarnim i ozbiljnim kontradikcijama i problemima (kapitalističkog) sistema u kojem živimo. žižek ih je nabrojao: ekološka katastrofa, nove forme aparthejda te moguće posljedice visokotehnoškog razvoja u sistemu koji manijakalno komodificira svaku distinktivnu formu potencijalne vrijednosti u kojem je život najočiglednija od svih formi za koje je to nezamislivo neprihvatljiv režim (osim ako si beskrajno ciničan ili glupi fašista). ponekad se stvarno možemo baviti samo ublažavanjem simptoma. no ponekad je za inzistiranje na bavljenju simptomima simptomatičan i ključan, upravo, agresivni otpor mišljenju uzroka pa onda i radu na njegovom otklanjanju. misliti politiku je uvijek bavljenje uzrokom. time politika promišlja društveno. horizont. nemoguće kao moguće. društvo. peterson se agresivno opire tome. on je ogrezao u cinizam u kojem pokušava opisati scenarije koji će se, po njemu, ionako dogoditi (sa ili bez njegovih uvida). "jer tako je to u ljudskoj prirodi." mi, ljudi, sposobni smo izgraditi društvo solidarnosti pa čak i ako bi u prirodi, kako god je već definirali, prevagnula sebičnost (gena) nad mutualizmom. kad bi priroda, kako god je već definirali, to bila takva mi bi se njoj opirali. išli bi protiv nje. ljudski je ići protiv takve prirode. ne bi se mirili s tim da će sebičnost (po prirodi) pobjediti solidarnost (po prirodi). u tom slučaju: zajebi prirodu. sebičnost gena vs mutualizam su samo jedan od beskrajnog broja primjera koji se cherry-pickingom iz biologije i prirodnih znanosti može uzimati ne bi li se opravdao cinizam kako je svaki otpor suvišan jer postojeći društveno-politički sistem je neumoljiv, prirodan, i zbog toga ga treba ostaviti kakvim je. što bi žižek rekao: "(dominantna) ideologija na djelu." misliti i graditi društvo protiv šanse da sebičnost, moć i sirova snaga uvijek prevladavaju znači misliti poličko. (ideologški) cinizam je tvrditi da ne vrijedi ići u smjeru solidarnosti i izgradnje boljeg društva, jer ako i pokušamo ionako nećemo uspjeti. što bi peterson rekao: "tako je to u ljudskoj prirodi." onima koji su ostavljeni u krivo vrijeme na krivom mjestu povijesti, geografije, klase, rase, kaste, spola, roda, genoma, kurčeve sreće, ostaje tako da se nadaju (humanitarnoj) milostinji bogatih i bogatijih. peterson agresivno opire kritici postojećeg sistema. da bi izbjegao bavljenje uzrokom i sistemskom kritikom on izmišlja nepostojeće strašilo "kulturnog marksizma" koje ga tlači političkom korektnošću. on se želi baviti samo i isključivo specifičnim simptomima. on će, na primjer, vrlo rado savjetovati što to svaka specifična žena treba konkretno promjeniti u svom životu ne bi li uspjela u današnjem svijetu (najboljem od svih mogućih). idealno uz pomoć self-help eksperata poput njega. žižek je, u raspravi, uspio nabrojati ono što on vidi kao ključne sistemske probleme i najveće izazove današnjeg svijeta u kolapsu. ipak, peterson suočen sa ekološkom katastrofom, novim formama aparthejda, bio(tehno)politikom, nejednakošću, migrantskim krizama na svim stranama svijeta i dalje vjeruje da ako samo pustimo ljude/poduzetnike, takvi kakvi jesu: bogati il' siromašni, da i dalje nastave privređivati sa kakvim god, pa tako i isključivo pohlepnim i sebičnim, ekonomskim motivima u svijetu koje kibernetski regulira sveprožimajuća apstraktna mašina za procesiranje financijskih/trgovinskih transakcija, da će upravo ovaj svijet nastaviti biti najbolji od svih mogućih svijetova. po njemu, na putu ka potpunom oslobođenju te superinteligentne mašine stoji samo jedan sistemski problem i prepreka, a ona se zove: "kulturni marksizam". ugroza leži u tome što (kulturni) marksisti, po petersonu, doslovno čitaju i vjeruje u bibliju - 'komunistički manifest' - koja je jako loše napisana, pa će ti marksisti kako bi sačuvali svoju vjeru završiti sa jednom partijom i jednim vođom u kojeg će svi vjerovati, a taj će onda sve koji ne vjeruju potjerati u gulag i tamo ih pobiti. to je sve što je peterson pripremio za debatu stoljeća (za koju se tražila karta viška). peterson je nakon takve intelektualne pripreme bio uvjeren da je upravo žižek taj član centralnog komiteta srednjoškolskog debatnog kluba koji će braniti bibliju pa onda i proroka staljina. da mu je kojim slučajem žižek rekao da se on školovao i intelektualno izgradio u socijalističkoj federativnoj republici jugoslaviji - koja je osnovala ozloglašeni goli otok da bi tamo slala ljude na preodgoj zbog toga jer su vjerovali da je staljin taj prorok - peterson bi vjerojatno segfaultao. mogao mu je reći i kako je razina kritičkih rasprava u jugoslaviji unutar i oko partije bila akademskim stoljećima iznad šlampavosti ovoga što trkelja peterson o 'komunističkom manifestu'. da je kojim slučajem 1964. peterson došao na korčulansku ljetnu školu - i da je slušao praxisovce [5] kako artikuliraju "kritiku svega postojećeg" kao preispitivanje svih socijalističkih projekata (a posebno jugoslavenskog u kojem su živjeli) jer time samo nastavljaju niz koji je započeo marx u kritici hegela oko ograničenja emancipatorskih mogućnosti građanske klase koja je (iz)gradila društvo bitno emancipiranije od feudalnog - peterson bi opet segfaultao. trenutak osvještavanja razina rasprava o/u marksizmu, socijalizmu i komunizmu u bilo kojoj fazi bilo kojeg povijesnog rukavca tih rasprava donio bi petersonu, i bilo kome tko se pretenciozno drzne javno iznositi tako smiješno i patetično debilnu simplifikaciju lijeve misli, samo osjećaj srama kako li su samo (bili) neosvješteni, neinformirani i neobrazovani. to se naravno nikada neće desiti, a takav trenutak osvještavanja moguće je izvući iz bilo koje faze bilo kojeg povijesnog rukavca pa bilo to unutar anglofone akademije, političkih/aktivističkih krugova (npr. italija, španjolska, grčka...), unutar bilo kojeg socijalističkog projekta u i oko komunističke partije koja ga klejma (jugoslavenski, sovjetski, kineski...). arogantne lib/alt-right seronje na internetu nisu jedini koji se tako zalete u nečije intelektuano dvorište pa se osramote. richard dawkins[6] je to, recimo, napravio sa kritikom religije. david golumbia[7], ljevičar, pokušava ubosti što više poena kritizirajući svijet kompjuterskih inžinjera i njihovih vlažnih bitcoin snova bez da gotovo išta razumije o tom svijetu. danas je vrlo lako upasti u zamku pisanja za specifičnu publiku, pa se s vremenom sve više i više upuštati u proizvodnju borbenih slogana za svoj role-playing-guild. indikatori uspješnog pogađanja pulsa gladnog guild-a dolaze u realnom vremenu i vjerojatno je jako teško prepoznati trenutak u kome se igra oblikovanja preswitcha sa utjecaja pojedinca na guild u guild koji transformira pojedinca prema vlastitoj gladi. peterson se nije previše bunio kada su ga prigrlili (između ostalih i ekstremni) desničari. žižek se uopće nije bavio tim aspektom ove rasprave. ponašao se kao da je ušao u mini prelazni rok. spreman da uskoči u novi dres. grb marxa za grb hegela. neprestani pokušaji prikazivanja koliko se on i peterson u stvari slažu. u nekom času rasprave jasno sam čuo glasove gomile mojih frendova koji su ponavljali: "i told you so... i told you so..." žižekov trik je uvijek bio reći kako nešto nije onakvim kakvim se (svima) čini na prvu. i od toga je znao napraviti šalu. igrao se bezobraznog perverznjaka u društvu do grla zakopčanih ukočenih štrebera. no u potpunom kolapsu konteksta [8] on nekako nije primjetio da su se društvu pridružili razuzdani rasisti koji su jedva dočekali priliku da se "samo" šale na račun crnaca, cigana, bosanaca i židova, mizogini mačo kreteni koji obožavaju viceve o plavušama, karikature sa žapcima, imena i prezimena u trostrukim zagradama i igranje s postavljanjem prstića u znakove na fotografijama. nisam mislio da bi žižek 2019. mogao učiti o političkom senzibilitetu od linusa torvaldsa. linus torvalds je nakon nekoliko desetljeća najbezobraznijeg seronjstva u vođenju razvoja linux kernela objavio kako će uzeti malu pauzu i ozbiljno se pozabaviti time. nakon što se vratio sa seansi s ekspertima, odlučio je i da će prihvatiti (kontroverzni) 'code of conduct' koji je poprilično iznervirao gomilu glasnih kolega razvijatelja softvera. evo kako je on - inžinjer slobodnog softvera, također seronja još iz vremena dial-upa, cinik koji se maksimalno ograđivao od pozicija fondacije za slobodni softver, jer je to "preideološki" za njega - artikulirao svoju poziciju negdje u drugoj polovici 2018-e: "I may have my reservations about excessive political correctness, but honestly, I absolutely do not want to be seen as being in the same camp as the low-life scum on the internet that think it's OK to be a white nationalist Nazi, and have some truly nasty misogynistic, homophobic or transphobic behaviour. And those people were complaining about too much political correctness too, and in the process just making my public stance look bad.[8]" e moj žižek.
  6. Isto, Arđento generalno previše ulickan ali drugi Italijani su bolji
  7. nisam gledo, baš zato što svi kritikuju gledao sam prethodni rediteljev film, koji su hvalili, a taj mi nije valjao, pa sad ne znam šta da mislim čekam neko drugi da pogleda
  8. nope Voivod inače prvi koji hvali Suspiriu...
  9. ko nije - obavezno 3. deo!!! 1. i 3. su povezani a 2. nema Balkanaca al trojka mož se gleda i bez keca
  10. Homicide samo u pamćenju bolji, al kacam ga reprizirao pre 2 godine drastično pao kvalitet tako da nije isto ako se sećate nečega što ste gledali pre pola života Wire epohalno jaka serija, al kompletno drugačija od TD, pa je stvar ukusa iako sam jednom prepoznao kako dilaju na ulici dva klinca, jer sam vido da tako rade u Wire, nači Wire je i naučno-obrazovni program
  11. pjan si očigledno TD najbolja serija svih vremena
  12. jest nešto između, takvi su mu svi ovi holivudski filmovi, možda Only God Forgives bih izdvojio al u Drive uđu u mafijašku kafanu a ono zid obojen u šahovnicu odmah se setio srbske kafane u Kopenhagenu, kako don Milo kuva sarme u Pusher 3
  13. kakvu li si traumu preživeo kada su ti šiptarski ubermenši agresori eto vidiš kako psihologija niš ne valja jednom kažete da su me silovale koze, drugi put da ja silujem koze kako mogu da se identifikujem sa agresorom ako ga silujem? kao ona psihoanalitička lupetanja da dete edipovsko sanja seks sa mamom, a ne zna ni šta je seks Frojd i Flojd su upropastili Srbe
  14. ko ga validira, samo se iglamo ionako su sve ove psihogluposti sumnjive
  15. o ne, isto što i Kurcoslav!
  16. Trir je sad totalno drugačiji no devedesetih stvarno je poludeo pre 10-15 godina recimo ono pre možda Riget da gledaš, ostalo su neke sprdodrame u pitanju generalno ne kažem da su loše, po meni su odlične, ali ako ti se svideo Jack stariji filmovi nisu takvi inače je ipak Refn bog kod Danaca, misim snimiti dva filma o srbskim mafijašima koji u Kopenhagenu valjaju dop i slučaju Draganu Mirković, de može bolje don Milo i njegova desna ruka Radovan, vrh vrhova Posle u Drive ubaci hrvacke mafijaše
  17. da prenesem nešto što sam piskarao na drugom mestu nači u prvoj sezoni baštovan je bio 1. član bogataške porodice 2. malo degenerisan psihički 3. a i fizički u ožiljcima 4. obećavao curicama pink sobice i ko zna šta (čak je nazvan "velikim zavodnikom") u trećoj sezoni imamo ispreturanu situaciju 1. Hojtovu ćerku - žutu kraljicu 2. "malo" poremećenu 3. pomoćnika crnca s ožiljkom 4. roze soba, princeze i zezanje s ubacivanjem veze s prvom sezonom + na kraju muž je baštovan koji radi bukvalno isti poso kao Erol Čildres iz prve sezone Ključne razlike 1. Bogati su ovde jadni, Hojt propo, alkos, mučenik, nije teo, žali zbog svega, i on je žrtva, nije čak ni imo političke veze i korupcionaške afere kao negativci iz ranijih sezona 2. Nije mu ni ćerka tela nešto loše al desilo se, nenamerno, iz najboljih pobuda a samo je htela malo sreće i ljubavi fazon 3. nije ni najavljivani strašni lik u ožiljcima uopšte strašan + je tamo neki crnac 4. pedofilske manijakalnosti i ostalo iz prve sezone najednom prevedeno u bukvalnu infantilnu roze sobu, bez loših namera vinovnika, prosto nisu imali sreće, čitava familija časna i poštena ali baksuzna 5. baštovan divan tata, divan suprug, sve super, živeli sretno do kraja života nači Picolato se nešto sprda i to naširoko i nadaleko u ovoj obrnutoj prvoj sezoni
  18. lik na kraju baštovan! isto kao ubica iz prve sezone
  19. jbt nije bajern valjda bio ovako gej
  20. vidim ja da ću morati da dignem takse 100%
  21. https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/31154-i-aralica-bresanov-hamlet-iz-mrduse-donje-nije-bio-nikakva-negacija-nego-glorifikacija-komunisticke-ideje.html
×
×
  • Create New...