Oskar Vajld - O umetnosti
-Umetnik je tvorac lepih stvari.
-Cilj umetnosti je da otkrije umetnost a sakrije umetnika.
-Kriticar je onaj ko moze da na drugi nacin ili u novom ruhu prenese utiske o lepim stvarima.
-Najnizi kao i najvisi oblik kritike jeste autobiografija.
-Oni koji u lepim stvarima nalaze ruzna znacenja pokvareni su a nisu sarmantni. To je greska.
Oni koji u lepim stvarima nalaze lepa znacenja prosvetljeni su. Ima nade za njih.
-Odabrani su samo oni kojima lepe stvari znace samo lepotu.
-Ne postoji moralna ili nemoralna knjiga. Knjige su dobro ili lose napisane. To je sve.
-Odbojnosti 19 veka prema realizmu gnev je ljudozdera koji vidi svoj odraz u ogledalu.
Odbojnost 19 veka prema romantizmu gnev je ljudozdera koji ne vidi svoj odraz u ogledalu.
-Moralni zivot coveka cini deo teme umetnika ali moralnost umetnosti sastoji se od savrsenog koriscenja nesavrsenog sredstva. Nijedan umetnik ne zeli nista da dokaze. Cak i istinite stvari moguce je dokazati.
-Umetnik nema etnickih saosecanja. Etnicko saosecanje kod umetnika predstavlja neoprostiv manirizam stila.
-Umetnik nikada nije morbidan. Umetnik moze sve da izrazi.
-Misao i jezik umetnika su instrumenti umetnosti.
-Mana i vrlina za umetnika predstavljaju umetnicku gradju.
-Sa gledista forme uzor svih umetnosti jeste umetnost muzicara. Sa gledista osecanja uzor je vestina glumca.
-Umetnost je istovremeno povrsina i simbol.
-Oni koji zarone pod povrsinu cine to na sopstveni rizik.
-Umetnost u stvari odrzava gledaoca, ne zivot.
-Razlicitost misljenja o nekom umetnickom delu pokazuje da je to delo novo, slozeno i vitalno.
-Kada se kriticari ne slazu umetnik se nalazi u saglasju sa sobom.
-Coveku mozemo da oprostimo sto stvara nesto korisno sve dotle dok ne pocne da mu se divi. Jedini izgovor za stvaranje neceg beskorisnog jeste sto mu se covek veoma divi.
-Umetnost je sasvim beskorisna.
-----
Lorens Darel - Crna Knjiga
» Ovo je dan koji sam odabrao da zapocnem sa ovim pisanjem, jer danas smo mrtvi medju mrtvima; i ovo je agon za mrtve, hronika za zive. Nema drugog nacina da se to opise. Postoji korespondencija izmedju sadasnjeg, ove utrnulosti, inercije i prosle realnosti smrti, cije je znacenje simbolicko, mitolosko, ali takodje i realno u svojim simptomima. Kao da, lezeci ovde, u ovoj mimickoj smrti izjutra, rekreiramo delic proslosti i mrvicu smrti koju smo izbegli. Da, cak i ako divlje patke padaju u uskovitlanim vetrovima duz mocvara Bivarije i svi elementi su van brzine, van kontrole; cak i ako more siba cvrstu, crnu stenu na kojoj je ovo – nasa kuca – sagradjeno. Korespondencija mrtvila sa mrtvilom je kompletna. «
» U boravistu koje moje telo nastanjuje tisina je ponekad tako teska da covek ima osecaj da se s mukom probija kroz nju. Digavsi pogled s knjige da bih cuo meku muziku gasne vatre koja odzvanja kroz nistavilo, iznenada postajem svestan zivotnih potencijala koji u meni propadaju. Volim da mislim da svako od nas sadrzi mnoge zivote, potencijalne zivote. Poslagani su u nama, kao mnogo redova sjajnog metala – zeleznickih sina. Dok se vozimo jednom od njih, upravljenom ka svom kraju, mozemo biti svesni tih drugih linija, pored nas, kojima smo mogli putovati i na kojima bismo i mogli da se vozimo da smo samo imali snage za promenu. Vi zevate? Ovo je jednostavno moj nacin da kazem da sam usamljen. Tim pokretima ja postavljam pitanje zivota koji vodim i nalazim da nije sasvim ispunjen. «
» Ni mumije, komadici tkiva koji se drze za kost; ni stubovi soli, ni lesevi nisu nikad ni upola bili tako mrtvi kao mi danas. «
» Kada sam u Regini, ja sam ponovo mrtav. Ne u potpunoj tajanstvenosti i pasivnosti mrtvog organizma, nego mrtav u smislu male smrti. Sa sobom nosim ovaj kovcezic za igracke, sa svojim malim zivotinjama igrackama, Lobom, gospodjicom Venabl, itd. Osvetljeni smo u znakovima novog haosa. Mi smo kao delici tkiva, drze nas u zacepljenim bocama, nahranjeni smo, oprani i imamo komandu da se multipliciramo pod budnim okom naucnika. Nas svet je svet strogih granica, van kojih ne smemo da lutamo, cak ni u svojoj masti; nasa se godisnja doba menjaju bez osecaja promene. Ova egzistencija je srednjovekovna u svojoj kratkovidosti. Samo zimi, kada sneg padne, pojavi se cudno tamno svetlo na zidovima nasih iznajmljenih soba. Senke u uglovima tada se tope, teku, rastvaraju i splasnjavaju u mraku. Ovo je godisnje doba koje svi toliko mrzimo. «
» Jedinstvenost sveta bila bi inspirativna da covek ne oseca da tu postoji neka kvaka. «
» Zivim samo u svojoj masti, a ona je bezvremena. «
» Jos jedan dan koji se otvara iz pupka mog jada: od trena kada padnemo, kao figure od perja, ravno u sneg. To ja zbog ove zore sto ide dugackim ulicama do mesta koje zovem kucom ponovo pocinjem s otezanim podvodnim pokretima koji me vode ka jos jednoj noci i tebi koja rasterujes sumornost sporim, bledim rukama. Sada je sve izvodljivo jer nista nije stvarno. Bas kao violinska zica, rastegnut sam do tacke pucanja sve do noci. «