Rekao sam "duhovna smrt", ne "duševna smrt", i nije mi drago što se ta dva pojma danas ne razdvajaju. Ljudski duh je nešto što itekako postoji, u smislu da tim imenom zovemo određeni skup osobina karaktera i naravi. Duša kao entitet odvojen od tela, naravno, ne postoji.
Što se drugog dela tvog posta tiče, taj "satanizam" koji propagiraju black metal bendovi, u smislu radikalno antihrišćanskog ponašanja, ubijanja, sodomije itd. itd. smatram klinačkim buntom, prvom fazom odbacivanja hrišćanstva nametnutog sredinom. Tužno je da se matora, ozbiljna i zrela osoba zaustavi na tvom nivou. Ne krećem od kritike najopasnijih verskih sistema jednostavno zato što su pripadnici tog "satanizma" toliko smešno malobrojni da su krajnje marginalni u takvim raspravama, a i većina tih deklarisanih "satanista" ne radi ništa od onoga što propagira, jer bi ih društvo vrlo brzo u tome sankcionisalo. Naravno da krećem od najbrojnijih verskih sistema, jer je manja laž koju izgovore milioni ljudi mnogo opasnija od velike laži koju kaže nekolicina. Hrišćanstvo daje pesimističnu viziju sveta, ne podstiče pojedinca na intelektualni i duhovni razvoj, već mu zamazuje oči nekakvom metafizikom, koju je Dekart prvi porazio još pre skoro 400 godina. Prosto, skala napretka je jasna: politeizam - monoteizam - ateizam. Što više znamo, to nam je manje neobjašnjivog, a što nam je manje neobjašnjivog, to nam je manje potreban Bog. Kako je to rekao Galilej, "ne verujem da bi isti Bog, koji nam je dao čula i razum, tražio da ista ta čula i razum odbacimo u ime onoga što piše u nekoj knjizi."
Prosto, moje generalno viđenje je da ljudi stalno pokušavaju da objasne Boga jer ne mogu da objasne sebe, i da je jedini uzrok prelaska na hrišćanstvo (dakle kod ljudi koji su "pronašli" Boga) uticaj sredine kombinovan sa neobjašnjivim osećanjima ili događajima vezanim za samu ličnost.