Mislim da nisam bila njen tip
Morate razumeti moj srcani nemir! Vec sam dolazila tamo par dana ranije, ali su vec zatvorili (ne bih ja bila ja da ne kasnim ). Posle nisam ni imala vremena da dolazim ponovo. A kad sam najzad uspela – nikako da potrefim prokleti ulaz!!!
Onda unutra ceeeeekam (a mrzim cekanje)...
Tad se iza saltera pojavljuje mali, plavokosi andjeo i dotrcava da mi da moju kartu!
Ali, ne lezi vraze...
Taman kad je pocela da popunjava uplatnicu, odjednom ciknu zena kano ljuta guja i skoci sa stolice! Protrcava pored mene i podesava klimu na 25 stepeni :) I pocese moje istinske muke...
Mislim, uvek cu pristojno saslusati sve sto zele da mi kazu (stalno mi se tako kace kojekakvi pijanci i dosadnjakovici ,a ja nemam srca da ih posaljem u pm), ali DAJ MI PRVO KARTU i nemoj me muciti, pa cu te onda slusati koliko god ti dusa pozeli!
A ona pocela o tome kako kolege stalno podesavaju na 18, a napolju je duplo vise... cekaj... 36... pa da, jeste duplo! () Pa onda o tome kako je, evo, stalno bolesna (pauza da me pita za ime & adresu i da duboko smrkne), kako se klijenti stalno zale i kako se ona boji da ce jednog dana neko imati infarkt... Za to vreme meni dusa vristi za tom kartom, a samo se smeskam i klimam glavom “Eto, vidis kako je ovde hladno!” Tu prestane da pise a nastavlja da prica! (DAJ MI KARTU!) “Ne znam sta im je da stalno smanjuju” (e tu vec ja pocinjem da se pitam da li ce poludeti i pobiti sve, a ja da ispusim za kartu ,te sam pogledom fiksirala karte (drze ih u kartonskoj kutijici ) ) “Znas, ja mnogo vise volim zimu, a ovo mi je nepodnosljivo” Nastavlja da pise... (KARTU!!!) “Ne znam kako ljudi izdrzavaju napolju. Ja dolazim rano i malo je podnosljivije, ali se kuci vracam po ovakvoj vrucini i strasno mi je” (DAJ MIIIIII )
I to je tako trajalo, a ja sam nastavila da saosecajno klimam glavom... I jesam saosecala sa njom – cim mi je dala kartu