Uvod u drugi život (1992) Premisa deluje sasvim jednostavno: pisac kojeg igra Zoran Cvijanović ima blokadu, a i još mnoštvo stvari ga izjeda. Ne može da se natera da napiše ni jednu rečenicu. Tokom letnjih dana je „zarobljen“ unutar svog ateljea i počinju da mu u goste dolaze likovi koje je preneo u svoje prethodne radove. I svaki od njih, ma koliko bio izmaštan, nosi jedan delić naše istorije i stvarnosti. Ovde se mešaju sećanja i priče koje treba sačuvati od zaborava. Možda će nekome film delovati previše kamerno, poput kakve predstave, ali na planu glume se dešavaju intrigantne i dinamične metamorfoze kroz koje prolaze svi likovi. Zoran Cvijanović kao pisac postaje zapravo svedok jedne epohe koja je obeležila jednu sada nepostojeću zemlju. I njegova borba je kako kreativna, tako i ona sa pronalaženjem želje za daljim životom. Utvare iz prošlosti ga opsedaju i ne daju mu mir. Iako se isprva činilo da će on biti glavna uloga, on je samo poslužio na početku da nas, kao gledaoce, uvede u njegovu grozomornu svakodnevicu i ništavno postojanje. Uvodni kadar, gde on bezvoljno leži opružen na prekrivaču grimizne boje koja vuče na boju krvi, dok se iznad njega, na sredini iznad kreveta, nalaze gomile polica sa knjigama, posebno je upečatljiv. Police su nakrivljene poput našeg heroja i samo što ne puknu pod teretom znanja. Ako je postojao evidentan simbolički prikaz koji lomi i našeg lika, to je znanje i spoznaja. Miša Radivojević nije mogao ovo transparentnije da prikaže publici. Kroz prikaz njegovog ateljea dobijamo jezive scene koje su efektivne. Dobro korišćenje zvukova u datim scenama da se pojača osećaj jeze i neprijatnosti, korišćenjem statičnih kadrova, kao i Cvijanovićeva ispijena pojava čoveka koji deluje kao da bi svakog trena mogao dići ruku na sebe, ostavljaju zaista upečatljiv početak. Ubrzo počinju da mu dolaze neočekivani gosti. Sonja Savić briljira u višestrukoj ulozi. Ona je spona između Erosa i Tanatosa, istovremeno zavodljiva, ali i fatalna. To se može iščitati iz kodiranja boja njene odeće koju nosi u određenim scenama, kao i kroz kriptične dijaloge koji otkrivaju slojeve životnih priča likova koje predstavlja. Način na koji izgovara rečenice i kako se drži pred našim piscem, koji pokušava na sve moguće načine da je zavede i odvede u svoj krevet, posebno je upečatljiv. Te scene kuljaju od erotskog naboja, i Sonja je u tim likovima zavodljiva, pleneći svojom magnetnom harizmom. Nekome može delovati kao da je uloga isprazna i da je ona iskorišćena zbog svoje lepote, ali zapravo je ovo jedan od retkih filmova gde je njen glumački raspon prikazan u punom i efektivnom jeku. A onda imamo i lik kapetana Rodina, kojeg glumi Aleksandar Berček. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni dramske katarze koju njegov karakter nosi. Ovo je čist masterklas i pokazatelj kako se sa malo šminke možeš pretvoriti i nestati u liku. A da je sve ostalo u načinu isporuke teksta i korišćenju par skromnih kadrova, u kojima se vidi kakvu je širinu imao i kako je olako mogao da komanduje scenom, kako u pozorištu, tako i na filmu. Njegov Rodin je moralno kompleksan lik, čovek koji je živeo za dužnost, a istovremeno činio mnoštvo groznih dela, bez potrebe da ih preispita. Smatram da je veliki uspeh od njega približiti stvora za kojeg možemo da osetimo deo simpatija. Siguran sam da je ovo jedna od najintenzivnijih uloga koju je Berček odigrao na filmu i da će svakome ko pomisli da se bavi glumom ovo doći kao dobar pokazatelj kako nositi film kao glavni glumac. Moram spomenuti i Predraga Ejdusa, koji svojom mističnom pojavom dodaje spoj entiteta koji zaposeda pomenutog Rodina. Da li je on bio prava osoba ili natprirodno stvorenje koje mu je krojilo sudbin, to ostaje da se gledaoci sami uvere. Miloš Radivojević ovde daje prostora glumcima da kroz dijaloge i njihove manirizme i emotivna stanja svih pomenutih likova, grade jednu teskobnu atmosferu. Često se prelamaju sećanja i maštanja, a to nije baš učestali stil lokalnih režisera, iako deluje kao da to previše razvlači trajanje filma. Ako ste od onih koji nemaju ništa protiv "sporih" filmova, moći ćete u ovoj atmosferi da nađete razne kvalitete i nesvakidašnju atmosferu. Čitavom filmu pripomažu i pesme koje je komponovao Kornelije Kovač. One su na momente neprimente, a ponovo u raznim drugim instancama poentiraju dijalog i atmosferu koja je na nivou jednog košmara. Kraj je katarzičan i ne nudi jasne odgovore i razrešenje sudbine našeg glavnog junaka. I to mi se veoma dojmilo. Stvara daleko jači utisak, pogotovo što su razni delići posuti kroz dijaloge i vizualni simbolizam i na gledaocima je da sklope čitavu sliku.