Haneke, kao skoro svaki skandinavsko-germanski reditelj, koji potiče iz elite i više klase ima večitu fobiju od pučanstva i toga da će isti da nasilno uzmu sve što pripada eliti. U Cacheu se malo poigrava sa time. Ali to je taj arthouse dubioza stil, nisu to ljudi kojima je jezik filma prioritet: The Piano Teacher/Cache/Amour, sve se to vuče, neekspresivnost koja treba da prođe za ekspresivnost.
Jedino što mi se svidelo od njege je Bela Traka, ali i taj film mi je diskutabilan što se tiče rezona nekog i njegovog viđenja stvari.