Polako, diši.
Evo, pazi šta ja mislim o tome - ne volim kada se digne prašina oko potpuno prosečne stvari, neću navoditi bendove, nego idem uopšteno skroz. Masa odlepi na nešto što se iz mora sličnog ne razlikuje ni po čemu osim po tome što je nekako priča o tome prekopirana na mnogo blogova, pa stigla u magazine, emisije i slično. Tada nije problem ni sam kvalitet toga, ni da li ću obratiti pažnju na to niti da li mi se to uopšte sviđa, nego što će svi da pominju, obrću istu priču, ponavljaju i smaraju druge koji nemaju ništa protiv tuđih izbora, ali su prinuđeni da naiđu na pomenutu priču gde god da se okrenu.
Zamisli da si prvi put juče čuo rep i neka to bude Lil Wayne. I naprosto se oduševio, jer jebi ga, to ti je nešto novo (kao što su stvari koje Liturgy i Ghost sviraju nove dobrom delu ljudi koji ih sada hajpuju, a potpuno su ili delimično neupućeni u metal muziku i scenu - budimo realni da je takvo činjenično stanje). I onda ti kreneš da pričaš okolo koliko je Lil Wayne dobar i kako tu ima semplova, matrica, on baca rime. Ali kita, jer ja odavno znam tog majmuna, ali znam i Bigija, tako da me boli kurac za petu klasu repera. Ali ok, ti to slušaš, voliš, primio si se i meni to nije problem. E, onda počneš da ponavljaš koliko je to dobro, danas, sutra, preko FB-a, na pivi, šalješ linkove i kačiš gde stigneš. I to uradi još par stotina hiljada ljudi čije se prethodno znanje o repu nimalo ne razlikuje od tvog. Uživancija.
Naravno, govorio sam ovako, drugom licu, jer je to u duhu srpskog jezika, a ne zato što ciljam na bilo šta.