Slazem se da je njegov najbolji rad bio u Creamu, kao i ono neposredno pre i posle Creama. Covek je u to vreme dobim delom definisao sta je hard rock zvuk i sviranje. 1965. on je usao u istoriju gitare kada je ubo Les Pola u Marsal kombo za album Bluesbreakers With Eric Clapton, cuveno Beano album. Bio lo je to rodjenje klasicnog Marshall - Les Pol zvuka, koji ce nositi rok muziku kroz sedamdesete. U Creamu je bio na vrhuncu. Za svoje vreme jako dobar gitarista, svirao bluz, ali brze i zesce nego dotad. Poredjen sa Hendrixom, ali od njega stilisticki drugaciji - manje avantura u smislu mikrofonije i divljanja na stejdzu, i manje muzickih ekscesa i eskapada, ali sigurnije, preciznije, sa vise stila i rafinmana. Gledao sam live snimke, u principu se nije pomerao na stejdzu, ali je svirao fenomenalno. Inace pre Hendrixa vazio za najboljeg gitaristu tog vremena, u Engleskoj barem. Nakon Creama ok mi je Blind Faith, mada na momente previse smoran. Derek And THe Dominoes je jako dobar, tu je vec promenio fazon, svirao je Strata, i to ce svirati do kraja karijere,i nije vise koristio Marsala. Ironicno, covek koji je stvorio klasicni hard rock zvuk gitare je pobegao od tog tona. Solo albume nisam preterano ekstenzivno slusao, nesto mi je prvi ostao u ok secanju, za ove druge bas ni ne mogu da komentarisem. Sve u svemu, jako dobar muzicar, pogotovo u ranim danima. Zaduzio je muzicku scenu. Puno sam ga skidao na gitari, dosta je uticao ne mene u tom pogledu.