Baš to.
U poslednjih par godina skontala sam da me mnogo više lože stavovi nekog muzičara, da više jurim intervjue i klipove na tjubu; da me jako zanima šta taj neko, kog gotivim, ima da kaže...makar i to što priča nemalo nikakve veze sa muzikom.
Mislim da tome doprinosi to što mi je cilj da se ostvarim u svom poslu, u nečemu što mi je pasija, za šta postoji velika šansa da sa istom i potonem. Zato mi jeste bitan nečiji stav, nečija priča koja mi dođe kao gorivo. I tu su naleteli meni jako bitni likovi poput Rollinsa, čiju muziku slušam... ali njegov spoken word mi dođe uvek na prvo mesto. Kao i Hank III, sa kojim smaram k'o niko, ali samo to "loženje" na istog u biti nema toliko veze sa njegovom muzikom ili sa tim da je svirao u ANTiSEEN, Arson Anthem, radio sa Melvinsima ili se izdrkavao na poslednjem albumu sa Tom Waitsom. Sama činjenica da je čovek mogao da uzme easy way out i da glumi svog dedu i živi u lovi - a jebeno nije - meni, kao nekom ko stvara, je jako bitna stvar. Kontam da je mnogo lakše biti rebel u nekom tamo Nešvilu nego slikar u Srbiji, da nije on jedini sa sličnom pričom, ali meni da čujem za istu postaje prioritet: kako neko, ko mi je car, nije napravio ni u jednom momentu kompromis sa svojim stvaralaštvom i ostao dosledan sebi.
Tako da mu dođe cela priča o muzici na to šta ona meni znači, bila ona metal ili rockabilly, country ili narodna.
Baš ono što reče Čarli, a ja mogu da se nadovežem kao neko ko voli da kopa, pronađeš nešto tebi novo, što te radi, što tebi ima smisla, što te hrani... Bitno je samo ostati otvoren za neki novi zvuk, neki tekst i autora koji će te podsetiti na to koliko je muzika sjajna, a pride ti neće tražiti baš ništa za uzvrat.
(barem ja tako gledam na stvari)