Nema nikakve veze to što neke pesme vuku na rock. To je skroz OK.
Problem sa albumom Fear of the dark je što ima gomilu prosečnih pesmica bez ičeg da se pamti. Ako uzmete albume Powerslave ili Somewhere in time, shvatićete da su i najslabije stvari sa tih albuma sasvim solidne. Fear of the dark ima bar 5 pesama koje su dosadne, repetativne, neoriginalne i očigledno rađene na brzinu. U odnosu na druge pesme gde je najslabija pesma i dalje bila u redu ovo je veliki pad i daleko ispod standarda fenomenalnog benda kakav je Iron Maiden. Gomila neinspirisanih rifova (The Fugitive), uvrnutih tekstualnih tematika (Fear is the key, Childhood's end - gde je onaj Maiden što je pisao o religiji, literaturi i mitologiji?), razblaženih instrumentalnih sekcija (Weekend warrior), i na kraju vokalno eksperimentisanje Dickinsona (najprimetnije u Be quick or be dead). Srećan sam što se nije bavio tim kreveljenjem uživo, zato je BQOBD zvučala sasvim OK na Live at Donnington albumu. Ono što sam hteo da napomenem je da, za razliku od nekih, nemam nikakve primedbe na povremeni humor na albumu (From here to eternity). Sada se čini opasnim pisati duhovite pesmice u metalu, ali to je nekada bilo skroz OK, setite se nekih hard rock bendova ili ranog power metala.