Nema nigde neke generalne teme, pa ću postaviti ovaj tekst ovde. A i može da služio kao preporuka za The Pillow Book. To je zapravo kratki esej, o mom vidjenju the Pillow Booka, ali zapravo je više neko moje vidjenje umetničkih filmova. Sastavljen je od pasusa koji su različita razmišljanja, pošto smo bili limitirani sa brojem stranica kolko treba da napišemo. Ako nekog interesuje.
------------------------------
The Pillow book nije lak za razumevanje, film što vise teče postaje sve bizarniji. Film će vas ostaviti u čudu I naterati vas da vičete “šta mi ovo gledamo?”.
The Pillow Book možemo porediti sa 7 minutnim remiksom pesme od jedna minut “Son of Godzila”, gde prvih četri minuta čujemo Brazilkinju kako vrši naraciju za film Godzila na Portugalskom sa ambijentalnim zvucima u pozadini. Za ostala tri minuta mi čujemo usporenu verziju Son of Godzila sa tehno beats u pozadini. Kada sve ovo poslušamo samo možemo u čudu da se pitamo šta se ovde tačno dogodilo. Postoji nešto …. čudno sa prikazanom slikom, motivi vam nikako nisu jasni. Ali šta ako u tom delu nije ni namenjeno da razumete motive. Da kažem da Pillow Book ima dobru priču ne bi bila istina, zapravo cela priča je ko da vam je neko ispričao više za redom neumesnih viceva. Ali sama priča nije ni trebala da bude dobro konstruisana. Sama priroda post-modernizma je da napadne socijalnu dogmu koja postoji u filmovima od početka vremena,a to je da “Sve price moraju da imaju smisla, sve ljubavi moraju biti istinite, svi krajevi moraju da budu srećni I lako razumljivi”.
Mi imamo tendeciju da NE razmišljamo. Razmišljanje se javi tek onog trenutka kada mi se susretnemo sa nečim novim, po prvi put u životu, čak I ako je to neka repeticija dogadjaja koja se već dogodila. Moć umetništva/nauke/filozofije je baš ta da vas nateraju da ponovo razmišljate, tako što će terati vaš um da pravi NOVE konekcije(povezanosti). Inače mi imamo naviku da sprečimo razmišljanje. To je zato što razmišljanje je interval izmedju osećaja I delovanja, ne subjekat koji razmišlja svo vreme. Subjekat se stvara kada započnemo ovaj interval. Život je tok kreacije novog stvaranja.
Vreme je množina. Ne postoji jedno standardno (potrošivo vreme, koje se koristi u trenutnom interval) vreme. Svaka interakcija ima svoje trajanje, koja ima svoj tok. Naprimer, kolko je potrebno kocki šećera da se otopi u čaju ili vreme za koje smo budni protiv onog kada spavamo. Vreme nije deljivo , jer svaki novi momenat može da doprinese korišćenju već postojanih I novih čula, I samim tim ima potencijal da bude novo u svakom trenutku.
Specifična moć filmova je to da reprodukuje ljudsko oko , kao super ekstra ljudsko oko. Dozvoljava nam vid iznad ličnog vida. Vid I slike(prosto mislim objekti, jer sve što vidimo su objekti) su izdvojeni I postaju “nehumani” I dozvoljavjau nove konekcije-iskustva-razmišljanja. Razmišljajmo o David Lynchu na sekund, njegov Twin Peaks definitivno omogućavan novi način percepcije onoga što vidimo.
Velika umetnost , dakle, nije jednostavno ponavljanje dogadjaja koji su se već odigrali već stvara nove konekcije koje zahtevaju razmišljanje. Ne zahteva racionalno razmišljanje, jer svaka umetnost zahteva različitu forumu razmišljanja(slikanje,muzika,igre). Pravi nastavak naprimer Star Warsa neće biti Star Wars 2, već skroz nova stvar koja će samo imati originalnu koncepciju prvog dela. Velika umetnost nije uskraćena oko novca ili neke forme prikazivanja. U takvoj umetnosti ceni se otvorenost, novina, novi stil, način na koji posmatramo film i nove konekcije. Ono što se odbacuje je derivativnost, stare formule, standardni nastavci i linearno vreme toka filma.
Ako razmišljamo o The Pillow Book, kao vrsti umetnosti, njegova vrednost se postiže uspehom kolko ono tera gledaoce da razmišljaju na novi način i u novom stilu, i da dovodi u život neka nova vrsta življenja. Znači dobar film, ne bi trebao da ponavlja već sličnu standardnu formulu filmova koja tera gledaoce da ne razmišljaju, već da otvara nova vrsta postojanja , da stvara nove stvari i svetove.
Ovo se veoma ralikuje od tipične vrednosti filmova, koje glasi da li su oni zabavni? ili da li predstavljaju nešto dobro? Već vrednost je postavljena na potencijal za njegove nove konekcije, novi način percepcije. Tako da novo pitanje može da glasi: Da li film može da promeni način na koji razmišljate? Da li vam otvara novi svet? Da li vam film pospešuje način na koji razmišljate? Da li može film da promeni način na koji vi živite? Da li ovako razmišljanje o filmovima menja vaš pogled na gledanje filmova?
Ovo su samo neka od pitanja koja sam izvukao dok sam razmišljao o the Pillow Book. Glavna stvar je to što me je film naterao da malo razmišljam i filozofiram o vrednosti umetničkih filmova i kako se one odslikavaju na nas i uopšte kako one mogu da utiču na ljudsku percepciju i način razmišljanja. Tako da sa otvorenim pitanjima završavam ovaj esej, i dozvoljavam dalji tok misli koji će da dovodi do nekih novih razmišljanja,saznanja i odgovora.
-------------------------------------
Posebno sam prezadovoljan trećim i četvrtim pasusom što sam napisao.