Stojadin
Kako ono bi, Zastava 100s?
Možda i nije, a trenutno nemam gdje da pogledam, ali, u svakom slučaju, radi se o tom divnom vozilu domaće proizvodnje zasnovanom na Fiat licenci. Moram priznati da mi nije bilo svejedno kad sam vidio da nije potpuno naš. Taj dizajn je bio nešto ugrađeno u mene poput oblika spomenika na Kozari. Petokraka po definiciji.
To je kao da imam Stojadina.
Dok bi se drugi mogli podsmijevati u svojim polovnim kadetima i fordovima i tvrditi da ih je matori švabo čuvao kao malo vode na dlanu i prešao manje od 15.000, Stojadin je druga dimenzija. Kupljen nov, naravno na kredit. Kredit Ljubljanske banke, da budemo precizni. Sjećam se kad smo ja i žena išli po njega u Kragujevac, koliko se samo ljutila zbog boje. Trebalo je da uzmemo bijeli ali sam se na kraju nekako odlučio za crni (i ne tako glatko dobio dotični), a ona je mislila o tome kako se taj crni ljeti užari od sunca, posebno kad se putuje na more. Gledajući iz ove perspektive, osmijeh je ipak na mom licu. Crni se manje prlja.
Auto je ipak drugi dom, mora se znati čiji je.
Obilježja.
Jednom sam vidio kod nekog čovjeka autentičnu heklanu pizdariju u autu, ali nije bila iznad volana nego kod mjenjača u nekakvoj posudi gdje su bile pohranjene kasete Marinka Rokvića. Vidiš, to me podsjeti, s obzirom da danas ima ovih vozila sa ugrađenim televizorima (te-le-vizor), kakav bi kult bio nabaciti mali heklani stolnjak preko ekrana dotičnog. Naravno, u odjeljku za rukavice bi se nalazile tegle ajvara i pinđura. (Šta je uopšte pinđur?)
Dok je čovjek mlad, te ga neke stvari zanimaju. Ne znam u čemu je fora, ali svaki auto izgleda dobro sa širokim gumama. Spojleri tu i tamo, lak, ali široke gume, to je ono pravo. Nedjeljom ga dobro oprati, a onda se ponedjeljkom ulice sijaju kad se ide na posao. Naravno, dobro dođe i prijatelj koji se bavi auto-mehanikom, da mijenjate ispravan karburator za neki koji je on skrpio u garaži koji će Marfijevim zakonom sigurno sjebati pola auta zbog nekompatibilnosti. Ali mora čovjek nečim da se bavi.
A onda prođe neko vrijeme.
(Da je ovo film ekran bi se zacrnio na nekoliko momenata.)
Kad skontaš taj jebeni krš i kič, muka ti naiđe.
Ali, mladost je bolest koja se mora preboljeti, a rijetki su neizlječivi slučajevi.
Kakva je gomila otpada taj Stojadin. A posebno ti ukrasi, taj zadnji probijač vazduha, taj lak i te gume. Na to se danas mogu ložiti samo seljanke. Ne samo danas.
Ova priča je o teretani.
(Sprat ispod mene u garaži se nalazi plavi Yugo 45 zelene boje.)